Fela!,
slušaj me!, i slušaj me dobro, tamo gdje sjediš u gaćama, tamo na kauču okružen nigerijskim ”kraljicama”, tamo na prljavom nebu – bio si u pravu kada si rekao dečkima: ”Radite stvari kako treba, ne za novac!” I stvarno, kada si već imao novaca, nisi napustio najopasniji dio Lagosa, s prljavom vojskom (dem zombies!) u svojoj vojarni uz ulicu, sa svojim puškama i mačetama nad tvojom glavom, nisi otišao hladiti jaja u Pariz, ili London, kao što su učinili svi ”Vagabonds in power” (V.I.P.), pa onda: ”Head of state and ministers go around the world, Popo go to Roma, Imam go to Mekka, BIshop go to London!”, a obični ljudi samo waka, waka, waka (work) za Raj, ”Amen, amen, A-men!”
Sada ti poslušaj moj argument: ”Mi ovdje, u 21. stoljeću, živimo u neo-koloniji, to je kolonija gubavaca, učinili su nas ružnima. na svim razinama, učinili da sebe vidimo duhovno ružnima, slomili su nam ti zombiji, ti lopovi, slomili duše, integritet, požderali svaku radost iz nas, nadziru nam identitet, oblikuju ga,zajebavaju se s našim životima gore nego da smo životinje, te zvijeri na vlasti, ti nadzornici bez nacije, ti imperijalističko/strano-korporacijski podanici, prodali su nas i sve oko nas za šaku prljavih novaca, koje će im njihovi grabežljivi gospodari na kraju ionako uzeti, ali oni računaju da će barem do tada tada živjeti dobro i bolje i poput careva, ta đubrad, ”men of a low-mentality” – madafakkaz!
Vidiš, prošla su desetljeća, ali tvoja glazbeno/revolucionarna poruka je aktualnija nego ikad. Iako, ovdje čak više nema mjesta niti radnikom biti, nema posla za ”wakas”, ovdje pljačka ”pet prijatelja”, sve što se uzeti može oni uzimaju, većinu su već uzeli, uništili su kulturu, gospodarstvo, sve su uništili, i onda sjednu svake večeri zajedno i ližu, ližu si usne, ližu jedni drugima lica, čiste ih od blata, ližu se i oblizuju međusobno, i glasno dahću, možeš ih čuti iz njihovih utvrda koje su im pridali oni strani, internacionalni lopovi, te domaćo/svjetske beštije krivih proračuna rođene u našim susjedstvima (mnogi i u prekomorskima) koja su sada pustopoljine s mizernom uličnom rasvjetom – ”International thieves!” A najgori su, znaš, oni obični, naoko dobrodušni civili, koji nisu ništa nego proračunata gamad koja se nada da će ipak dobiti, od svojih pak gospodara, ovih velebnih čuvara i nadzornika nas gubavaca, dobiti svoj griz kolača od govana, jer oni vole i govna, te gradske seljačine koje su postali, vole jer su sakupljači, jer ne razlikuju tortu od jagoda od torte od govana, oni samo vide tortu. To su najgori zombiji, tvojim riječima:
”Zombie not gonna go, unless you tell him to go (Zombie)
Zombie no go stop, unless you tell am to stop (Zombie)
Zombie no go turn, unless you tell am to turn (Zombie)
Zombie no go think, unless you tell am to think (Zombie)”!
Order! Salutiraj! Idi ubij! Idi ravno, skreni lijevo, skreni desno, okret, salutiraj!!, idi uzmi, idi ubij, idi tuci, idi šuti, idi – ne idi, idi stoj!, idi po gnoj, idi umri, nema pauze, salutiraj!, – ”Dis-miss!”
Stvarno, Fela, kažem ti, ti si se barem mogao boriti svojim pjesmama protiv tih i takvih nitkova, mogao si odnijeti svoju majku u lijesu onom koji ju je i ubio, general Olusegun Obasanjo, mi nećemo imati niti lijesove, niti će ih itko imati ikome nositi, jer mrtvi ne nose mrtve, pa ni u lijesovima. Vidiš, Fela, ovdje nemaš koga uhvatiti za šiju, za jaja, nemaš grkljana do kojih bi došao, ovi ovdje nadzorrnici su toliko bijedni da im nemaš volje niti nagaziti na nogu, znaš da su bijednici, da ništa oni ovdje više ne vode, ne kontroliraju, da nikada i nisu. Tek nas drže na zemlji, na tlu, to je njihov zadatak, to, i da nas drže u uvjerenju koliko smo ružni i beznačajni i nemoćni – dem madafakkaz!
Ova noćna mora ne staje, tama je sve gušća, ulice su sve praznije, domovi sve isprazniji, uskoro će zavladati posvemašnja šutnja: eterom će odzvanjati samo njihove parole o napretku koji će nam donijeti upravo oni, i to preko svojih prekooceanskih i sjevernoeuropskih Dobročinitelja – biti će tišina. Uređivali smo se uzalud, činili se lijepima uzalud, ovo je postapokalipsa, ti si, Fela, živio apokalipsu (sva ta otkrivenja), no ovdje nije ostalo prostora za nova otkrivenja, sve je očito i jasno i bistro. A ovo pišem za tebe, autentičnog umjetnika, pišem da bih lakše došao, makar na trenutke, slušajući te, došao do nekog sebe, koji će u najgorim vremenim pokušati naći gerilu u sebi, jer ovo je najbolje vrijeme za stvarati, a najgore za živjeti.
Taman da i imamo ovdje jednog Felu, jednog blagog i istovremeno misteriozno sumanutog Felu, bilo bi to uzalud, ”lepra” koju su nam podarili, ružnoća naših bića koju su proglasili, sve je to ušlo duboko u nas. ”Music is the weapon!”, rekao si. Više nije, ne ovdje. Poručujem onima koji me žele uopće na trenutak čuti: ”Čuvajte se civila!”, ovih običnih, ovih koji pristaju uz nadzornike ove kolonije, ali bojim se da nitko ne uspijeva čuti. No moram, trebam nastaviti, treba reći, i reći, i opet reći, makar u zrak: ”Madafakkaz!”
Za tebe ovo pišem. Jer fali nam, nama gubavcima, fali nam to iskreno ”ludilo”, fali nam otpor, marš zombija mora stati, mora biti zaustavljen. Najiskrenije, treba pronaći Felu u sebi, Felu prilagođenog ovim vremenima i ovim okolnostima. Treba im odnijeti naše lijesove pred vrata njihovih iluzornih dvora, učiniti to dok još možemo, ovako polumrtvi, znajući da oni ubiti nas mogu. No dogurat ćemo jedni drugima lijesove, ispruženi u istima, rukama iz svojeg lijesa gurati prvi lijes do svojega, i obrnuto, i tako svi, mi polumrtvi, sveružni, položiti nas njima pred dvore, uzviknuti ”Pansa, pansa!”, ustati i proći kroz njihove zidove, zidine i žice. Proći kroz njih. Ništa drugo nam nije preostalo. Pa nek’ mi bace bananu, prije nego počnem skakat ko majmun!
Počivao u miru svojeg predivnog nemira,
Fela ”Anikulapo” Kuti
(15 October 1938 – 2 August 1997)
Kruno Čudina, kolonija po imenu Croatia
radio gornji grad 
