Piše: Branko Polić

Svanuo je i Uskrs. Nije bilo darivanja, čokoladnih zečeva i obojenih pisanica. Bilo je društvo dosta šaroliko, Fritz Lunzer, svakako i Doris, Fritzova nova učenica iz Graza, koja je radije došla učiti pjevanje nego da se podvrgne obvezama radne službe. Ne sjećam se da je stari dr. Breyer također bio za trpezom. Vjerojatno su meni željeli ugoditi moji roditelji, pozvavši Ivicu, kao i našu susjedu Ljerku. Djevojke su imale izlaz. Mama je sve sama složila i posluživala, želeći stvoriti domaći ugođaj. No sve je djelovalo sumorno, jer nitko nije bio oran za razgovor. Gosti se uz kavu razmjestiše po salonu. Kad smo Ivica i ja Ljerku otpratili kući, susreli smo dva visoka Nijemca u smeđim odorama koji su se raspitivali znamo li za židovske kuće. Pravili smo se nemušti, ta nismo bili obavezni da ih razumijemo. Krenuli smo niz Gvozd i dok smo se još časak opraštali od Ljerke, Nijemce smo izgubili iz vida. Na opće zaprepaštenje ugledali smo ih u kući. Pokazali su mami i tati nalog za naše iseljenje, jer je čitava kuća rekvirirana za Gestapo. Rekoše nam da ostaju privremeno, ali nam nisu dali do znanja dokle kane ostati. Sjećam se kako sam jednoga od njih upitao, dokle će se zadržati. A on je samo potiho šapnuo: To još ne znamo. Idemo na Rusiju. Nastalo je zaprepaštenje. Kuda da krenemo? I nismo tada niti slutili da smo naprosto izbačeni iz stana i to — bespovratno. Doris nas je dobro upozorila.

Pred ovim ’smeđima’ treba maknuti sve što je iole vrijedno. Oni su kao skakavci. Pljačkaju i uništavaju, gdjegod stignu. Dakle, gdje početi. I što treba iznijeti? Na svu sreću da su nam se susjedi pokazali kao neobično privrženi prijatelji. Njima smo prenijeli nekoliko najvrednijih slika, škrinju sa srebrnim priborom za jelo i kompletnu Rosenthal garnituru jedaćeg pribora; sve su nam vratili nakon našeg povratka, do posljednjeg tanjurića i žlice. Iznijeli smo i nešto srebrnine, svijećnjake i razno srebrno posuđe. Sve na brzinu. Za naše odjevne predmete nismo uopće ni marili.

Sva je sreća da je Ivica bio također pri ruci. On je najprije nazvao svoju majku i ukratko joj priopćio da ću im ja odsada biti gost u kući. A zatim je nazvao ujaka koji će gostinjsku sobu ustupiti mojim roditeljima. Zar smo mogli očekivati ljepši izraz prijateljske privrženosti, koja nas dvojicu i danas dovoljno čvrsto povezuje.

Moram reći da smo svi troje bili vrlo sabrani. Gosti su pripomogli koliko su stigli, ali su ipak ranije krenuli, jer im ponovni susret sa ’smeđima’ nipošto nije bio poželjan. Istini za volju moram priznati da se gestapovci nisu vratili sasvim točno. Ostavili su nam, milostivo, nekih pola sata dodatnog vremena. Nismo pravili paniku. Kad su stigli, tražili su da im predamo ključeve, a i to da naše kućne pomoćnice ostanu u njihovoj službi. A mene je jedan od gestapovaca na izlazu još uspio upitati, gdje se na skali našeg velikog Blaupunkta može čuti London. Pokazao sam mu, i pomislih, neka samo sluša. »Aber das ist das Lügenradio«, primijetio je uzgred. Ja sam se samo sažalno nasmiješio.

Sigurno su se u tom trenutku naše goleme životne prekretnice, koja nas je zadesila posve nespremne i unezvjerene i roditelji sjetili Eve Hadrabove, koja je, gostujući kod nas, bila prišapnula tati, da se nalazi na gestapovskoj crnoj listi. Nije vjerovao. Nije bio član neke političke stranke, Diskontna banka nije, poput nekih drugih, bila ozloglašena zbog bilo kakvih mutnih poslova. Uvijek su ga i nežidovski krugovi smatrali ispravnim i čestitim čovjekom. No prljava rabota petokolonaša bila je svestranija i nadaleko opasnija od svih naših eventualnih slutnji.

Ivica i ja krenusmo iz kuće. Ponijeli smo, koliko smo mogli nositi. Malo rublja, nijedno odijelo, nekoliko školskih knjiga i albume s fotografijama. Sve onako na brzinu. I kutiju s markama. Roditelji su se još zadržali u kući. Mama je s jednim od gestapovaca imala ozbiljan okršaj. Naredio joj je, naime, da smjesta napusti kuću, a osim toga potrebno mu je dvanaest plahti, presvlaka, jastučnica, pokrivača — i isto toliko za presvući, dakle od svega po 24. Isto toliko ručnika. Mama mu na to reče: Vi zapovijedate, ali mi ipak morate dati točne naputke. Treba li da odem, ili da vam priredim što tražite. Jer jedno i drugo izvršiti istovremeno — to je nemoguće. Trenutak je oklijevao, jer se takvu otporu ipak nije nadao. Samo je grubo rekao: Onda ostanite!

U međuvremenu vratile su se i djevojke. Mama tvrdi da Maca samo što nije zaplakala vidjevši da odlazimo. Micika je naprosto sjala od sreće. Napokon je stekla privilegij da u kući vodi glavnu riječ. Micika je i ranije znala biti drska i otresita, za razliku od krotke i uvijek ljubazne Mace. Naš posljednji pazikuća, Stjepan Smok sa ženom Verom i njihovom malom Nevenkom ionako odseliše prvog travnja. Čini mi se da je na pošti, gdje je bio zaposlen, dobio premještaj. Smokove sam i kasnije znao susretati, kad se Nevenka, tada još beba, razvila u lijepu i stasitu djevojku. Jednom su nam čak došli u posjet. Ostadosmo uzajamno u dobrom sjećanju.

Ivičinu, već prilično bolesnu majku, koja se u stanu već dosta teško kretala, nisam otprije dobro poznavao. No ona me primila u kuću kao svoga rođenog, s pravom majčinskom toplinom i ljubavlju. Bez velikih riječi, sve je bilo tako usklađeno i s njezine strane zaista mi je pružila gostoprimstvo u tom presudnom trenutku, kojeg se sjećam, eto, već preko šezdeset godina, svakom prilikom kad posjećujem Ivicu u Vrančićevoj ulici 5. Još i dandanas i u salonu promatram njezin dobrostivi pogled na platnu Gabrijela Jurkića. Podjednako je dobrostivo Ivičin praujak ugostio moje roditelje. U Ivičinu se domu nalazio još jedan dobri duh — Reza, kućni factotum koja je vodila brigu o svemu, i to već dobar niz godina, još kad je i Ivičin otac bio živ. Posebno je uživala slušajući radio. Bilo mi je dirljivo gledati kako bi ona bila upravo ozarena, slušajući zagrebačku radiostanicu koja će se izvitoperiti u »Hrvatski krugoval« — taj nakaradni prijevod njemačkog »Rundfunka«. Ali Reza je u manjoj mjeri pratila radijski program. Jedva bi dočekala da čuje »gospona«, dugogodišnjeg spikera dr. Ivu Šrepela kojega će naposljetku također zadesiti tragični ratni udes. (Jednom, tome čak ni nema tako dugo, ovjekovječio sam Rezu u jednom svom članku — kao fanatičnu pobornicu radiofonije.)

Tog kobnog uskrsnog dana Nijemci nagrnuše i Frelićevima. Ali to nije bio Gestapo, nego tek neki oficiri. Srećom se i onkl Fric vratio kući i uspio priskrbiti ostanak u kući, premda ne zadugo. I Željko se ubrzo vratio sa svog ratnog vatrenog krštenja. Omama i otata vraćali su se pješice kući. Naporno im je to bilo i vrlo mučno, kako su nam priznali idućeg dana, za ručkom. Nisu mnogo komentirali protekla zbivanja. No ipak je otata bio za vrijeme ručka naglasio, kako smo sada opet u njihovu domu, koji je uvijek bio i ostaje naš dom. Ujedno je to i mjesto mojih životnih početaka. Bili smo svi duboko dirnuti, jer sam tog dana možda najintenzivnije osjećao do koje je to mjere izvorište prisnog obiteljskog ozračja koje je ispunjavalo njihov dom.

Često smo idućih dana zajedno s Ivicom bili i ujakovi gosti na Kaptolu. Sve je bilo ispunjeno njegovim autoritetom i njegovom blagom patetikom, koja je u svakom trenutku donosila svečan, gotovo obredni ugođaj. Bilo je gotovo nečeg parsifalskog za svečanom trpezom, o kojoj su vodile brigu gazdarica Paula i kuharica Marija. Mislim da je i on prema mojim roditeljima bio zaista ganutljiv domaćin. Oni su pak nastojali da ga svojim prisustvom u kući što manje ometaju. Naposljetku, tata je tada još uvijek bio na svome mjestu u banci, u onim daleko skromnijim prostorijama na Tomislavovu trgu, pa i u trenucima kad će biti urešene žutim natpisom, koji najavljuje da se radi o židovskom poduzeću.

U tih nekoliko dana kao da mi se čitav svijet izmijenio. Mama i tata, oboje dakle, kao da su iznenada ostarjeli, sve što su govorili bijaše krajnje sažeto, nijedne pretjerane riječi i kao da se njih duboko kosnula činjenica što smo tako malo vremena zajedno. Ivica, njegova mama i Reza nisu ni trenutka ičim pokazivali da moje gostovanje njima imalo pada na teret, dočekivali bi me kao da sam oduvijek bio njihov. To mi je u tim danima mnogo značilo. Isto je tako i praujak svoje gostoprimstvo iskazivao kao posebno prirodnu stvar. No moj pravi buen retiro bio je i ostao u Gajevoj 10. Omama i otata su ovo novo vrijeme i sve tužniju svakodnevicu podnosili neobično sabrano, upravo stoički, ne pokazujući svoju zabrinutost. Možda su im upravo naši češći dolasci bili neka vrst utjehe, ili katarza, na kojoj je bila čvrsto ukotvljena njihova životna konstanta.

Što se u međuvremenu odigravalo na Gvozdu, gotovo da me nije ni zanimalo. Krenusmo onamo tek iduće subote kad su roditeljima javili susjedi da su gestapovci otišli. Marija nas je dočekala zlurado i s ironičkim smiješkom. Kao da je znala da kuća neće zadugo biti sama. Dok smo stajali zabezeknuti videći u kakvom su je stanju ostavili, a posebno smo se zgražali vidjevši da je velika Likan–Haueiseova slika, koju je tata prije nepunih godinu dana kupio na nagovor slikareva polubrata prigodom Haueisove izložbe, ukoso prerezana bajonetom. Zar je pijani Herrenvolk mislio da Židovi drže svoje blago iza velikih uljanih platna? Predugo smo se zadržali. Iznenada nas zaskočiše novi gestapovci, odvratno drski i nabusiti. Tko ste vi i što radite ovdje? nadmeno nas upitaše. Kao da provaljujemo u vlastiti stan, izgledalo nam je. Bez pogovora, morali smo ustuknuti. Da smo se opirali, ne bih sada u toj istoj kući pisao svoja sjećanja. Ipak mi se čini da smo i taj put barem nešto odjeće uspjeli iznijeti napolje. U svakom slučaju još jedno crno iskustvo više. A koliko će ih još biti?

Jednom, svega jednom, bio sam noću dežuran u sklopu Civilne zaštite. To se dežurstvo obavljalo u nekom prostranom podrumu, u Katančićevoj ulici. Bilo nas je dvadesetak, meni nepoznatih vršnjaka. No bio je sa mnom moj dragi školski kolega Marcel. Polijegali smo na neke uske vojničke krevete. Usnuti nisam mogao. Bila je to uostalom vjerojatno moja prva neprospavana noć. U jednom me trenutku Marcel upitao spavam li. Kad me utješio da nije ni on ni časka zadrijemao, nekako mi je bilo lakše. Vidiš, Branko, kazao mi je zatim potiho, duboko smo pali. Na svu sreću, te noći nije bilo uzbune. Začudo više me nikad nisu pozivali onamo.

U travnju se već dobrano osjećalo da stvari ne kreću na dobro. Zaredala su samoubojstva uglednih Zagrepčana, ne isključivo Židova. Mi, koji nismo vjerovali da će se veliko zlo oboriti i na Hrvatsku, živjeli smo u nekakvim tlapnjama. Još uvijek! Nismo vjerovali u Mačeka, koji je velik po tome, što nije želio biti kvisling. Međutim smo se, itekako, pouzdavali u riječ Preuzvišenog, kako ga je titulirao Ivičin praujak, misleći da je čovjek koji nipošto neće dopuštati nepravdu i krvoproliće.

Zamračenja, policijski sat i sve veća oskudica živežnih namirnica bile su dovoljno uočljive promjene za sve nas. A onda je svanula i jedna dobra vijest. Stanari u kući, koja je pripadala mojim roditeljima, iselit će do 1. svibnja. Prema tome imamo utočište. I opet su nam pomogli susjedi, koji su nam ujedno javili da su oni nabusiti gestapovci otišli, a umjesto njih odmah su se stvorili drugi, po svemu sudeći Austrijanci. Susjeda im je jednom u razgovoru spomenula kako su vlasnici kuće, u kojoj oni sada prebivaju, našli stan u gradu, a da njima zasigurno nije potrebno cjelokupno pokućstvo, koje se nalazi u vili. Začudo, taj je prijedlog naišao na razumijevanje »novih« gestapovaca. Predložili su da kućevlasnik uputi molbu njihovoj komandi, a oni će rado ustupiti traženo pokućstvo. Da ja Gestapu pišem molbu za vlastite stvari. Nikad, razljutio se tata. No mamin je argument prevladao: Ako nećemo iskoristiti pruženu priliku, spavat ćemo na golome podu. Vrlo nevoljko, tata je popustio. Uz to pokućstvo, kojeg je za prvu nuždu ipak bilo razmjerno dovoljno, uspjeli smo onako uzgred, »prokrijumčariti« ipak još ponešto od vlastite imovine. No to je bila još »posljednja šansa«. Austrijanci su ubrzo otišli, a novim došljacima se nismo obraćali. Uostalom, za tuškanačko je područje bilo potrebno imati propusnice. A tada su, nepuna tri tjedna nakon proglašenja Endehazije, rasni zakoni stupili na snagu. Nismo mogli zamisliti da će do toga tako brzo doći. Jer u njemačkome Reichu takozvani »nürnberški« su zakoni objavljeni tek dvije godine nakon Hitlerova dolaska na vlast.

Nakon četiri tjedna gostoprimstva opet smo bili zajedno roditelji i ja. Premda ne zadugo. Nisam želio priznati da mi je bilo neudobno spavati skvrčen na kanapeu koji je dosad stajao u kupaonici. Ni pomoćni kreveti roditelja nisu bili udobniji. Kuhinjske su potrepštine ionako ostale, jer su Popperovi, jedan kat više, vodili neku vrst male ručaonice, što je, u svakom slučaju bilo praktično. Uglavnom su se ondje prehranjivali Židovi.

Nikad neću zaboraviti kako su svi protrnuli kad se na vratima za vrijeme ručka pojavio gestapovac, koji je došao po kućevlasnika. Tata se usred ručka digao i otišao s njim. Za jednim od susjednih stolova čula se primjedba: Taj se neće tako skoro vratiti. Nije prošlo četvrt sata i tata se vratio. Na opće iznenađenje. Svi ga obasuše pitanjima. Ništa, reče tata. Tražili su nekog Majera. Morao sam potpisati da s mojim znanjem nikada nije stanovao u kući.

Tata je imao vrašku sreću. Od onih koje je odvodio Gestapo, malo ih se vratilo…

Nastavk slijedi – Radio Gornji grad