Piše: Zlatko Gall (Slobodna)

„Imati neprijatelja važno je ne samo kako bismo definirali vlastiti identitet
nego i kako bismo našli prepreku prema kojoj ćemo odmjeriti svoj sustav vrijednosti i, sukobivši se s njom, dokazati vlastitu vrijednost. Stoga, kad takav neprijatelj ne postoji, valja ga konstruirati.“
Tako je u svom, izlišno je kazati sjajnom, eseju 2008. pisao veliki Umberto Eco. Kojeg se, eto, valja prisjetiti i u ovoj skromnoj novinarskoj kolumni.
„Nije potrebno doći do mahnitanja iz (Orwellove, op Z.G.) „1984.“ kako bismo se prepoznali kao bića kojima je potreban neprijatelj. I sami vidimo koliko može strah od novog priliva useljenika. Proširujući na cijelu jednu etničku zajednicu obilkježja nekih njezinih pripadnika koji žive marginalizirano danas se (…) konstruira slika neprijatelja (…) idealnog žrtvenog jarca za jedno društvo koje se, uhvaćeno u procesu između ostaloga i etničke transformacije, više ne uspijeva prepoznati.“

Citirani navodi sjajnog profesora, filozofa i pisca, semiologa te stručnjaka i za medievalno i masovne medije, nisu ama baš ništa izgubili na aktualnosti. Dapače. I u današnjoj Europi koja štanca nove neprijatelje ne bi li se samospoznala i preživjela ali i njenom slijepom odvojku – Hrvatskoj. Jer baš ovdje i danas, na djelu je novo, „konstruiranje neprijatelja“. Ono se – vidi vraga – ne događa na društvenim marginama i kod subkulturnih „loosera“ koji identitet vazda traže u „fenomenu prepoznavanja neprijatelja koji nam prijete“ već unutar dominantne društvene matice. U politici. U HDZ-u.
Karamarkov ne baš davni „antikomunistički manifest“ – u kojem je najavio obračun s komunizmom uz čistku iz javnog života nepoćudnih intelektualaca i medija te najavio kaznene progone i reviziju udžbenika – ili pak aktualno izjednačavanje bezrezervne podrške HDZ-u s domoljubljem, nisu ništa drugo nego li čin konstruiranja neprijatelja. Tko su za Karamarka (i HDZ) „neprijatelji“? Naravno, najprije – svi „drugi“ i „drugačiji“ – a sada i svi koji nisu za HDZ. Svi koji nisu „hrvatski branitelji, domoljubi i vjernici“ odnosno čestiti i neupitni Hrvatri kao što je to, recimo, ražalovani ministar branitelja Mijo Crnoje; moralna domoljubna vertikala kojoj su, drži Karamarko, samo zbog prekršaja a ne i utuživog djela, harangom mediji sjebali karijeru.
No vratimo se Ecu. Za njega je jedno od polazišta u konstrukciji neprijatelja tezi da su „neprijatelji „drugačiji“ od nas“. Te nastavlja: „Od samog se početka kao neprijatelj konstruiraju ne toliko oni drugačiji od nas koji nam izravno prijete koliko oni za koje je nekome u interesu prikazati ih kao prijetnju čak i kad nam ne prijete izravno, tako da se njihova različitost ne ističe toliko zbog prijetnje koju predstavljaju koliko postake znakom prijetnje“.

Kao, recimo, ćirilica u Vukovar i pravoslavna bogomolja na zagrebačkom „Cvjetnom trgu“ iz koje bi, govorilo se na Z1, u svakom trenu mogli izjuriti „i obaviti svoj krvavi pir“. Kao djeca iz mješanih brakova zaposlena u hrvatskim medijima; kao antifašisti, aktivisti nevladinih udruga, mrski „pederi i lezbe“, ateisti… Kao Mirjana Rakić, prva dama domaćeg televizijskog novinarstva koju bi, eto, uz klicanje „za dom spremni“ razulareno društvo u kojem je bio i potpredsjednik Sabora, protjerali baš u Srbiju.
Tomislav Karamarko je godinama radio na konstrukciji neprijatelja i širio svoj popis. Počelo je s lovom na „partizanske zločince“ kojima je zajednički nazivnik ona mučna slika privođenja jedva živog Josipa Boljkovca okruženog specijalcima naoružanim do zuba a nastavilo se beskrajnim nizom otkrivanja jama kao, je li, čvrstih dokaza o kolektivnoj odgovornosti svih „s druge strane“. Svih „drugih“ i „drugačijih“. Finale te prve etape – jer nova tek slijedi – je naravno imenovanje kontroverznog kultur-ministra Zlatka Hasanbegovića koja je pripremana šatoraškim eskapadama i neslužbenim „pokroviteljstvom“ nad onom huškačkom televizijskom emisijom deklariranog ustašofila. Koji će možda kao i Hasanbegović jednog dana postati „antifašist“. Ili, borac za slobodu medija i protivnik svih totalitarizama. Poput Karamarka.
Zanimljiv je taj neprijateljski konstrukt iz radionice Tomislava Karamarka no posve logičan. HDZ u Hrvatskoj, još tamo od apsolutnog preuzimanja vlasti početkom devedesetih i bežanije dojučerašnjih „komunjara“ iz SKH u pobjednički tabor a posebice nakon završetka Domovinskog rata, nije imao stvarnog neprijatelja. A vraški im je trebao jer kako bi drugačije, baš po Ecovom poučku, pronašli svoj identitet te, u borbi s neprijateljem, dokazali vlastitu vrijednost. Naime, kako je to znakovito kazao Dubravko Horvatić 1996. „najteže je boriti se za Hrvatsku u neovisnoj Hrvatskoj“ (sic!).

Franjo Tuđman je to dobro znao stvarajući obrazac neprijateljskog konstrukta koji je, manje više a kod Karamarka ponajviše, ostao prisutan do danas. Uostalom, u onoj dobro znanoj izjavi koncem 1996. nakon povratka iz SAD Tuđman je ponudio impresivan popis neprijatelja Hrvatske uvrstivši na njega redom: političke diletante, bezglave smušenjake, one koji se vežu „i sa crnim vragom protiv hrvatske slobode“ (zanimljiva usporedba koja je otvorila prostor za buduće borbe s anacionalnim antikristima), fundamentalističke ekstremiste, lažne propovjednike te pseudodemokratske obmanjivače koji „propovijedaju velike ideje o ljudskim pravima i slobodi medija“.
Svojim zagovorom nove „tuđmanizacije“ (u okviru koje je najavljivao i divinizaciju Franje Tuđmana u Ustavu!) i poziva na novi domovionski rat Karamarko je doslovno precrtao Vrhovnikov konstrukt te mu dao još jedan osobni prinos: lustraciju bivših komunističkih „faktora“. Što je nešto na što se ni Tuđman nije usudio. Zacijelo više zbog straha da mu ćeprkanje po biografiju ne dovede u pitanje „neupitno hrvatstvo“ te opasnost da iz najužeg HDZ-ovog kruga lustracija ne pomete mnoge bliske suradnike nego li zbog „povijesne pomirbe“.
I zato, dok tonemo sve dublje i dublje Karamarko i Vaso mogu opet povesti onu „svoju staru“ – u boj, u boj za opstanak svoj.