Piše: Edit Glavurtić

Nedavno sam čitala priču, neobičnu za vrijeme u kom se događala, za današnje još i više. Trupa Roberta Campbella , britanskog oficira u Prvom ratu pretrpjela je težak poraz i ostala zarobljena na kanalu Mons-Condé u sjeverozapadnoj Francuskoj. Campbell, koji je bio ranjen, poslan je najprije u vojnu bolnicu u Köln, a kasnije u logor u Magdeburg. Godine 1916. u logor je stiglo pismo kapetanove sestre u kojem javlja da je majka (koja je bolovala od raka) na samrti, i željela bi još jednom vidjeti sina. Dvadeset devetogodišnji Campbell bio je očajan i u tom očaju, ničem se ne nadajući, napisao je pismo njemačkom caru Wilhelmu II, s molbom da ga otpusti iz zarobljeništva da u Britaniji posjeti umiruću majku.

Ne zna se što se točno dogodilo, je li Kajzer možda imao neki posebno dobar dan, ali nakon dva tjedna, na golemo Campbellovo iznenađenje stigao je potvrdan odgovor: odobreno mu je dvotjedno odsustvo, uključujući dva dana putovanja brodom i vlakom. Uz uvjet – da se po isteku tog roka ponovo vrati u zarobljeništvo.

Kapetan Campbell obišao je majku u mjestu Gravesend , u Kentu, 7. studenog 1916. i proveo uz nju tjedan dana, nakon čega se vratio u logor, u ćeliju za ratne zarobljenike, gdje je dočekao kraj rata. Jamčio je svojom čašću, časnom riječi britanskog oficira koju nije prekršio, osim toga, dobro je znao da bi sigurno stradao netko drugi, da se on nije vratio. Priču o riječi kapetana Campbella pronašao je u prepisci između britanskog i njemačkog Ministarstva vanjskih poslova britanski povjesničar Richard van Emden i zabilježio je u svojoj knjizi „Susret s neprijateljem: ljudsko lice velikog rata“.

Sto godina nakon tog događaja, u jednom sasvim drugačijem vremenu, razmišljam kako valjda ništa na svijetu nije jeftino kao riječi, ni sa čim čovjek ne postupa tako olako kao s njima. Izgovara ih pa gazi, prazno obećava, izmišlja, hvali se, iskrivljuje istinu, namjerno obmanjuje. Kamo su to nestala vremena u kojima je riječ imala težinu, i kakav je bio sistem vrijednosti u kom bi se ljudi nešto dogovorili, rukovanjem svoj dogovor potvrdili i to je vrijedilo jednako kao potpisani ugovor.

Danas imamo javne bilježnike, predbračne i druge ugovore, ovjere, jamce, svjedoke i taksene marke, i pored svega nebrojene sudske parnice koje se vode zbog raznih obmana i riječi koje baš ništa ne vrijede. Ni papira na kojima su napisane izjave. Zato s nevjericom čitam priču kako je davno nekad jedan britanski kapetan održao riječ danu ratnom neprijatelju. Nevjerojatno, ali… ne radi se tu uopće o onome kome se nešto obećava, nego uvijek o onom tko svoju riječ daje, jer on za nju odgovara i time brani osobno dostojanstvo. Ili čast, tu divnu, staromodnu osobinu koja se tako rijetko spominje, kao da je nešto što ne pripada ovom vremenu. A zapravo pripada svim vremenima, kako nekad, tako i danas.

Uvijek je vrijedilo jedno: časnu riječ može svatko dati, ali je ne može svatko i održati, pa je onda negira kao nešto što više ne postoji, podsmjehuje joj se, ali kad dođe do gustog, kad udare crni dani i ono najgore što čovjeka može snaći nema zapravo ni novaca ni materije koja bi prevagnula kad na drugoj strani vage stoji časna riječ. Prava, koja zaista nešto znači. Obećanje kojem možeš vjerovati. Poštenje na koje se možeš osloniti. Povjerenje zaista nema cijene. Sve neke stvari nevidljive i gotovo izgubljene, a ipak, ipak…