Piše: Slađana Bukovac

Početak pada Gorana Radmana, i, u proteklih nekoliko godina, moj prvi tekst o HRT-u. Zašto?

Jer to nije bilo dopušteno.

Funkcionirali smo kao tajnovita korporacija. Doduše, korporacija koja uredno ovršuje umirovljenike s penzijom od tisuću kuna. O “tvrtki” je bilo zabranjeno javno govoriti, što nije osobita rijetkost: novinari iz EPH nemaju baš ništa za reći o Hanžekoviću, oni iz “Telegrama” nisu osobito kritični prema Paviću. Ali oni nisu javni medij, mi jesmo. Novinari su imali dvije mogućnosti: prekršiti to pravilo, dobiti otkaz, i potom se podvrgnuti nečemu što se u korporacijskoj terminologiji zove SLAPP lawsuit, što je skraćenica od Strategic lawsuit against public participation. Istina, nas ne bi tužili, valjalo je utuživati, ali princip je isti: naši odvjetnici protiv onih koje angažira televizija, naši privatni resursi protiv onih javnih, koje HRT bespoštedno i nesmiljeno troši.

Jesmo li ostajali raditi u takvim uvjetima jer smo htjeli “visiti na sisi”? Neki sigurno jesu. Drugi nisu, nego su jednostavno zaključili kako su tamo znatno duže od Radmana, i da se neće dati navući na taj pseudokorporacijski tanak led. Na brojnim se primjerima, naime, pokazalo kako je javno mnijenje minimalno profitiralo od onih koji su pružali otpor, i uistinu dobili otkaz. Goran Radman zaista je imao faraonske ovlasti, koje mu je osigurao SDP.

Jedino što u ovom nasrtanju desnice na njega po mom mišljenju ne stoji, to je da je program bio pristran,i da nije dovoljnu “minutažu” posvećivao HDZ-u. To je posvemašnja laž: jedina osoba za koju je, prema mojem mišljenju, HRT pokazivao pretjeranu tankoćutnost bio je Ivo Josipović. Prema ograničenim informacijama kojima raspolažem, to je političar koji je u sustavu uistinu uživao protekciju. Za Zorana Milanovića i njegove ministre to se ne bi moglo reći: jednog, a možda i dvojicu, smijenio je upravo HRT.

Što će se dogoditi nakon Radmanove smjene?

Po istom, ispraznom, “ideološkom” principu stići će naredno strašilo, sljedeći vojnik institucije koja ga je instalirala.

Ne, neće biti nimalo bolji.

Jednako će se malo interesirati za ljude na rubu socijalnog minimuma, koji ga plaćaju, a mnogo više za svoje političke patrone. Iznova će pristajati na preplaćene ponude, obijesno trošiti na tužbe, aktivirati zlatne padobrane, osiguravati miljenike.

Je li to budućnost javne televizije u Hrvata? Na žalost, čini se da je.