Piše: Daša Drndić

Potpisala sam Apel za smjenu Hasanbegovića, jer sam tako mogla bar donekle potvrditi svoju zgađenost, ne samo izborom dotičnog ministra, već inauguracijom manje-više svih članova sadašnje Vlade Republike Hrvatske, od njenog predsjednika, preko predsjednika Sabora, pa nadolje, na rukovodeća mjesta u državi. Čini mi se nepotrebnim ovdje isticati sve prethodno iznesene argumente svojih kolegica i kolega; oni stoje (drže vodu) i s njima se slažem.

Mnogo više od lansiranja jednog kancelarijskog miša poremećenih, skučenih i, po demokraciju opasnih svjetonazora, u resor čiji bi se prostor trebao protezati izvan svih granica, a on ga smišljeno i po direktivi vraća u prašnjave podrumske prostorije pregažene povijesti u kojima je sigurno ali zagušljivo, mnogo više uznemirava sadašnje fanatično, gotovo razjareno barbarsko silovanje Hrvatske. Meni se napunila čaša. Od ideje “humanog preseljenja” koje je prije dvadeset pet godina i sprovedeno, i čija sam žrtva i sama bila, do, navodno beznačajnog uvođenja kune kao valute, do “instaliranja” raznih Rojnica i Šuškova u poluge vlasti, preko zločina i krađa, purifikacije jezika, popis je predugačak da ga ovdje podastirem, ali impozantan i, bogme pamtljiv. Ni Hasanbegovići, ni Brkići, ni Kovači, ni Karamarko & Co, ni Glavaši ni Bujanci, ni crnokošuljaši, ni ostali neo-ustaše i neofašisti, ni blajburški derneci nisu izronili preko noći. Sve to, sav taj otpad kolao je kanalizacijskim cijevima uz pogonsko gorivo mržnje i bezumlja dva i po desetljeća i čekao trenutak kad će, uz oslabljen imunitet Hrvatske, kuljnuti.

I evo nam ga. To što smo se (većina) tješili, neće valjda, nije moguće, pak naš je problem. Čišćenje kanalizacija invazivan je proces. Čišćenje kanalizacijskih cijevi ne može se obaviti “razmazivanjem”, nego šmrkovima. U suprotnom, naći ćemo se pod tsunamijem fekalija čiji se smrad već širi, ne samo Hrvatskom, nego Evropom i dalje.

Ovaj grand-guignol, ovaj teatar strave zrcali jezu 1930-ih i 1940-ih i neće “šapatom pasti”. Prije neku večer, vraćali smo se sa sjedjeljke na kojoj, umjesto da pričamo o književnosti, o slikarstvu, o teatru, o ljubavi, za stol nam je zasjela kamarila aktualnih redikula na vlasti. Kad smo izašli, rekla sam, vidi kako je osvijetljena ulica, tko zna dokad će biti tako. A netko je dodao, Dok s bandera ne počnu visjeti ljudi. (kulturnjaci2016)