Mnogi su nesporazumi u politici posljedica govornikova uvjerenja da govori apsolutnu istinu.

Piše: Gvozden Flego (Jutarnji)

Smisao govora ovisi o tome kako poruku razumije onaj kome je upućena. Mnogi nesporazumi u politici potječu od “šuma u komunikaciji”, od govornikovog uvjerenja da govori apsolutnu istinu pa se ne obazire na mišljenja slušatelja. U hrvatskoj politici obilujemo primjerima da su neku poruku, ili poslanicu, građani razumjeli drugačije od njezinog visokopozicioniranog pošiljatelja.

Za plodotvorno komuniciranje političara i građana značajno je da političari vladaju oruđem kojim se služe, da razumiju ono što govore kao i da su toliko obdareni umom da mogu sagledati implikacije iskazanog. Te da budu barem toliko dosljedni da danas ne govore jedno, a sutradan suprotno. U demokratskim je sustavima značajno i da političari imaju velike uši, da dobro čuju i razumiju što im građani poručuju.

Jedan od primjera najblaže rečeno “šumova u komunikaciji” su Hasanbegovićeve izjave. Svi mi, iskustvom i autorefleksijom, tokom života evoluiramo rasudno, počesto vrijednosno i politički, no preobrazbe Zlatka Hasanbegovića čine se toliko dinamičnim da ih je teško pratiti.

Tako npr. u svojoj posve neuvjerljivoj poslanici (jer razgovor s novinarima nije bio dopušten) 11. 2. izjavljuje da su “ustaški zločini opterećeni ne samo hipotekom poraza već predstavljaju najveće moralno posrnuće u povijesti hrvatskoga naroda”.

Tom izjavom on proturječi svojim mladalačkim “neautorskim tekstovima” objavljivanima u listu “Nezavisna država Hrvatska” ali i nedavnom nadgrobnom govoru u kojemu kazuje da je “naša najveća nacionalna tragedija poraz 1945.”.

U poslanici on pobija i ono što u njoj tvrdi jer mu je ‘pobjeglo’ da su ustaški zločini opterećeni hipotekom poraza.

Da li to znači da ustaški zločini ne bi bili zločini da ustaše nisu poraženi u II. svjetskom ratu? Grozim se i primisli da bi ta “hipoteka” makar i nagovještavala ikakvo žaljenje zbog pobjede nad silama osovine i satelitskim državama, s njihovim rasnim zakonima i mrežom koncentracionih logora, žaljenje zbog povratka Istre, sjevernog Primorja i pripadajućih otoka hrvatskom teritoriju.

Ispod tog naizgled konfuznog baratanja jezikom proviruje kontinuitet Hasanbegovićevih političkih vrijednosti i njegov ustašluk od ranih dana do danas.

Stoga se pitam, bez ikakvih lustracijskih natruha, smije li hrvatski ministar biti osoba koja zastupa protuustavne vrijednosti? Nije li obveza svakog dužnosnika u Hrvatskoj pridržavati se Opće deklaracije o ljudskim pravima iz 1948. g. kao temelja Ujedinjenih nacija ali i onemogućavanja svakog oživljavanja fašizma i nacizma?

Nije mi ni na kraj pameti ikome osporavati pravo na istraživanje zločina svih provenijencija i iz raznovrsnih vrijednosnih rakursa, no smiju li ljudi koji tvrde da je pobjeda nad fašizmom 1945. “naša najveća nacionalna tragedija” (zar je naša nacija fašistička?) obnašati ikakve državne dužnosti? Nije li pozitivan odnos prema fašizmu i nacizmu, koji su dijelili ljude po rasi, plinskim komorama istrebljivali ‘niže’ i drugačije, vršili bezobzirno nasilje u javnome životu, ona demarkacija koju državni dužnosnici ne smiju prelaziti? Ili ja predoslovno shvaćam obvezatnost jezika?

I ‘slučaj Brkić’ moguće je promatrati kao “šum u komunikaciji”. Ako postoji ikakva sumnja da je plagirao 70% svoga diplomskog rada, da je bilo koji postotak teksta preoteo iz tekstova drugih, da svoj završni studentski rad nije napisao vlastitim riječima, zar nije moralno nedopustivo a politički samoubojstveno osobu s takvom hipotekom i predlagati za ministra, dok se regularno ne razriješi plagijatorska sumnja?

Ministarstvo turizma je djelatno ministarstvo gostoprimstva. Za zamjenika ministra imenovan je Robert Pauletić, novinar, putopisac koliko i ksenofobični protjerivač Srba i Japanki iz Hrvatske. On je te svoje tekstove proglasio šalom. Tako se hrvatska politika opet pokazala čudotvornom jer nove državne dužnosnike preobraća u drugačije ljude, u ovome slučaju u šaljivo biće. Pri ovome preobraćenju prisjetimo se Freudove tvrdnje da se čovjekova narav razotkriva u načinu na koji se šali.

Nekolicina ovih primjera nameće još nekoliko pitanja: smije li se Vlada smatrati otokom i ne obazirati se što o spomenutim kadrovskim rješenjima misle kulturni radnici kao i mediji i neki naši prijatelji u inozemstvu? nije li politički, moralno i kulturno štetno da se visoki dužnosnici sramote proturječeći samima sebi? hoće li oni političari koji se služe obmanama i političkim smicalicama obnoviti povjerenje građana u političare i politiku? je li djelomični kadrovski ekstremizam trenutačno vladajućih dio neke političke strategije pa implicitno i dokaz kompetentnosti imenovanih dužnosnika ili tek puko pomanjkanje boljih?…

Jedan potpredsjednik Vlade zna da su evidentne proturječnosti u izjavama pojedinaca, suprotnosti između prihvaćenih obveza i činjenja kao i između riječi i onoga što one označavaju, ili pokazatelji političkih obmana, ili pojave koje traže specijalističku liječničku intervenciju.

Možda je najtragičnije kada visokopozicionirani ‘lupetaju’ svašta i svojim brzopletim jezikom proždiru sebe same. Nedavna Milanovićeva izjava da je legalno izabrana hrvatska “Predsjednica šaka jada” njegov je novi doprinos “verbalnom građanskom ratu” i katalogu političkih strahota u Hrvatskoj.

Osim što je pokazatelj daljnjega gubitka samokontrole, ta je izjava i izraz panike ali i pomanjkanja elementarne političke kulture. Milanović implicira političku eliminaciju Predsjednice ali i potvrđuje svoj nepokolebljivi narcisizam – svi ste vi, osim mene, šaka jada.

U zatvorenome svijetu vlastitih uobrazilja, iz kojih se ne vide ni brojčani pokazatelji rada njegove Vlade ni ne čuju negativne ocjene u izvještaju Europske komisije o stanju u Hrvatskoj, Milanović si ne postavlja pitanje ima li još onih koji bi za predsjednika SDP-a željeli bijesnu i mrziteljsku osobu, niti se do njega probilo upozorenje donedavne prve potpredsjednice Vlade, da u politici treba znati i gubiti. Njegovo ponašanje nudi odgovor na zagonetku koju Milanović postavlja na kraju svog stranačkog programa i ponavlja na svojim predizbornim skupovima – koga bi HDZ najviše želio za predsjednika SDP-a. Pa vjerojatno onoga tko je svojim nepromišljenim izjavama i brutalnim uvredama uništio svoj autoritet.