Piše: Zlatko Gall (Slobodna)

Dok se lome koplja oko imenovanja Roberta Pauletića doministrom turizma pa se u obranu njegovih „kontroverznih“ izjava o Srbima i Japancima te starih grijeha iz dana Božićeva „ST-a“ potežu i argumenti njegova golema kvizaškog znanja te neupitne erudicije, javnosti je predstavljena nova etapa (kurikularne) reforme obrazovanja. Svojevrsni nazivnik joj je izjava Borisa Jokića, jednoga od autora, koji je kazao: „Uvodimo obrazovanje koje nije za kviz, ni za križaljke, nego za život“. Odnosno, za novo „tržište rada“.
I, eto, taman kad je kultni kvizoman i enigmatičar Pauletić postao doministar turizma, njegovi pokrovitelji Tomislav Karamarko i Mostova ekipa, odvalili su mu šamar tvrdnjom da mu je znanje za „onu stvar“. Pravi relikt iz nekih davnih vremena koja je najbolje zaboraviti.
Bez štrebanja?
Novi doministar – naravno – nema ama baš nikakvih specijalističkih znanja niti ikakvog iskustva iz turizma. Osim onog „pasivnog“: konzumiranja turističkih usluga. Što, je li, ako razmišljamo u kategoriji proklamirane stručnosti nove vlade, ima smisla koliko i imenovanje hipohondra koji svakodnevno visi po bolnicama i ambulantama ili pak okorjelog konzumenta lakih i teških droga, doministrom zdravstva. Jer, u oba slučaja čovjek doista „poznaje materiju“.
Nema vište štrebanja – manje više unisono vrište prvi novinski natpisi o kurikularnoj reformi. A ona će već iduće školske godine zaživjeti u odabranih 48 osnovnih i 12 srednjih škola. Hmmmm? Iskreno priznajem da – uvažavajući sve dobre namjere autora – u to sumnjam. Jedan od razloga je, recimo, državna matura. Za koju će se zacijelo opet morati štrebati. Možda ne više bizarne podatke poput boje prstena na ruci Marulićeve „Judite“ ali, možda, ime meksikanske sapunice na koju se referira lik s početka Tomićevog „Što je muškarac bez brkova“. Ili pak rezultat prvog „metloboja“ u „Harryju Potteru“. Možda se neće bubati „marginalni“ datumi poput rušenja Bastille ili kaptulacije Trećeg Reicha, pariške komune ili desanta na Drvar, bitke na Sutjesci i Neretvi ali lako je moguće štrebanje imena generala uključenih u operaciju „Maslenica“, nazive svih hrvatskih postrojbi u „Oluji“ ili sve aktere podizanja golemog hrvatskog barjaka na kninskoj tvrđavi. Jer, u povijesti se predviđa „značajno više prostora Domovinskom ratu“. I svim njegovim „ofenzivama“.
U programu hrvatskog jezika lektira je, bogu hvala, „apdejtana“, osuvremenjena pitkim štivom koje bi, drže autori kurikuluma, moglo razviti „čitalačku pismenost“ klinaca. Što je, svakako, sjajna stvar.

No, što je s onom drugom pismenošću? S pravopisom? A nemojmo se lagati, golema većina i srednjoškolaca i studenata samo „pasivno piše“ materinjim jezikom. Onako kako to govori Kerum. Iako čitaju (sriću) neke novine, skripte, titlove sapunica i hollywoodskih filmova pa čak i knjige. Hoće li se već koju godinu nakon primjene novog modela iz uporabe u Dalmaciji vratiti izgubljeno „j“? I u „ropotarnicu historije“ poslati, danas u svim oblicima pismene dijalektalne komunikacije (a ne samo u SMS-ovima i na stranicama Facebooka) neizbježno „bia“, „tia“, „vridia“, „radia“. Hoće li dovraga otići i danas česta šokantna pitanja i u višim razredima srednjih škola, poput onog smije li se literarni sastav pisati i „smsovskim“ skraćenicama?
Vraški me zanima i aktualna mantra o školovanju učenika za novo tržište rada? Znači li to da smo nakon silnih desetljeća pljuvanja po Stipi Šuvaru i njegovoj „šuvarici“, opet gimnazijskim „općim znanjima“ dali pljusku te prigrlili „specijalizacije“ na tragu notornih „izrađivača donjih dijelova obuće“? Je li Šuvar – metaforički rečeno – smrtno zajeb’o Pauletića?
Da se razumijemo, ni na kraj mi pameti nije braniti ni negdašnnji „asutzrougarski“ ni ovaj recentniji obrazovni sustav i programe u kojima se – posebice nakon uvođenja državne mature – i učenike i nastavnike maltretiralo „viškom sadržaja“, bubanjem bizarnih podataka te morem apsolutno nebitnih informacija koje su zatirale bit i priječile svako logično mišljenje. Ipak. Sve što sam bitnoga naučio u životu nije mi dao moj drug Đelo Hadžiselimović već splitska gimnazija „Ćiro Gamulin“ i zagrebački Filozofski fakultet. Zato jer je taj obrazovni sustav bio bolji od današnjeg? Ne, jer i u njemu se bubalo o broju goveda u Mongoliji i tonama uglenja iz velških rudnika; štrebalo imena sedam sekretara SKOJ-a i do u detalje učilo o kopljašima. Na latinskom znanim kao Cephalochordata, Acrania. No u mojoj je gimnaziji bilo nekoliko profesora koji su – a sustav im je to omogućio – učenike umjesto na bubanje pozivali na promišljanje i širenje znanja izvan zacrtanog programa. Od profesorice povijestu Zore Ajduković naučio sam da povijest nije štrebanje datuma već niska uzročno-posljedičnih veza. Od profesorice hrvatskoga Estere Zelić-Munitić pak da je čitanje „lektire“ – u koju nam je unijela Mailera i Millera, Kellera, Bellowa i Urisa – gušt a ne tlaka. Nenadmašna Vera Horvat Pintarić s katedre za Povijesti umjetnosti svojim inzistiranjem na formalnoj analizi, naučila me/nas je pak gledati, pomno analizirati, zaključivati… Odgojivši generacije ne samo kunsthistoričara od formata već i kritičara svih profila, esejista, kolumnista…

Htjedoh reći da sustav može biti dobar, loš i očajan no sama kurikularna reforma nije nikakvo jamstvo za željene promjene. Tu je najprije onaj famozni „ljudski faktor“ – jer uvijek će postojati nastavnici i profesori koji potiču promišljanje i oni koji traže štrebanje izdiktiranog gradiva – ali i drugačiji uvjeti za rad. Buduće zanatlije/specijalisti lišeni stjecanja radnih znanja i vještina u primjerenim praktikumima, laboratorijima i pravim proizvodnim pogonima ili radionicama, teško da će unatoč promjenama programa naći mjesto na tržištu rada. Jer, tko da u svoj restoran, makar i usred sezone kad osoblja nema ni za lijek, uzme netom školovanog kuhara koji nikad nije ni vidio a kamo li filetirao oboritu ribu a juhu zna spremati samo iz vrećice; tko da zaposli automehaničara bez iskustva rada sa „dijagnostičkim“ kompjuterima ili električara čije je školsko iskustvo bilo tek u zamjeni izgorenih neonki, žarulja i osigurača?
I za kraj jedna doista marginalna opaska. Baš me zanima hoće li klincima kojima se na satu glazbene kulture puštaju Beatlesi i Queen, itko išta kazati o seksualnoj orijentaciji pokojnog Freddyja ili političkom opredjeljenju blagopočivajućeg Johna Lennona kojeg je, sve do smrti, isljeđivao FBI kao „subverzivnog ljevičara“? Ili to spada u neki drugi predmet? Recimo, vjeronauk.

(kolumna Zona sumraka iz tiskanog izdanja Slobodne Dalmacije)