STARICA SAMA NA KLUPI U PARKU

Znam je od svoje mladosti:
Gospođa
Profesorica francuske književnosti i jezika
Prošlih šezdeset godina, dugih,
Koje prođu za tren…

Tanana duša
Tata njen
Veliko ime nauke
Vodio ju je u Pariz kad je bila
Mala
Malecka
Djevojčica
Davno
Pradavno

Čak prije nego je Domovina
Zablistala
U svojoj potrebi da ruši na isti način
Kako su nečiju Domovinu rušili
Oni prije ove

Čak mnogo prije nego je Domovina
Čuvala koze
U veličansvenim kupatilima predratnih neprijatelja
Tj. njenoga oca
U znak pobune kobajagi −
A u stvari zbog nedostatka
Stida i srama prema
Njima koji su bili tu prije Nas
A koji ništa nisu krivi
Osim što su učili o Svijetu i umjetnosti
Svijeta

Učila je ples, vez, laku konverzaciju,
Dobar ton, lijepu književnost,
Sve te bezvezarije koje samo princeze
S evropskih dvorova znaju,
Smiješne stvari koje ženu
Cijelog života koče
U podizanju revolucije

Ali isto tako je osvajala
Muška srca Domovine
I članova CK
Na duge pruge
Na kratak rok
Na zauvijek

Divna je ona bila
Kada sam ostao sam
Više se nismo sreli
Jer nju je odnio dan

Lijepa je. Elegantna
S tim tijelom koje ne sluša više

Lijepo je to drevno tijelo
Koje je ne sluša više

To njeno tijelo i ona
Posljednjih godina žive u svađi i ljubavi
Kako i treba:
Valja sve te godine živjeti zajedno.

Ne trebaš mi, kaže joj tijelo
Ne trebaš mi, kaže ona tijelu –
Meni treba tijelo moga dragoga!
Ali to tijelo izdalo je
Tvoga dragoga, veli joj njeno tijelo,
A ja sam tu, s tobom, tolike godine!

I tako oboje završavaju na klupi u parku
U nedjeljno popodne, u svađi i ljubavi,

Kad im prilazi mlada žena
Velikih lijepih radoznalih očiju,
I pita:

Treba li vam pomoć? Vidim da vam je teško.