Trebalo bi pobjeći u šume

Oslobođeni prostora u koje bismo mogli uteći,
trebalo bi pobjeći u šume.
Stablo, zmijska kuća.
Značenje udava, stisak pretpotopnog zla.
Je li tigar ikada imao izbora biti nešto drugo
od onoga što on jest?
A soko?
Dozvoli da te vodim,
već sam brodio istim ovim putem uništenja.
Gudura je gadura,
igleni prolaz između uskih tjesnaca,
staza prema onostranom, bajkovitom
odredištu
za nas koji još uvijek vjerujemo u vilinske priče.
Ti si Anđeo Nirvane pa neka ti Mjesec, moj brat,
bude putokazom noćnim stazama.
Poznajem mauzolej zemlje u Somersetu,
na njemu šuplja kula, oko njega magle Avalona.
Ispod njih prekriveno zeleno prostranstvo ovčjeg zelenila
te mitskog blata kojim je i Lancelot umrljao
najčišće oklopljeno zrcalo Sunca.
Orunile se šume u oblik vode.
More je brdo tumačenja. I šuma je more.
Ogulina prirode.
Čitavo jedno golo otočje s planinom drvenih lubanja,
donedavno prkosno živih glava posječenih stabala.
Iz dimnjaka pilane uzlaze prema gajevima neba
njihove mrtve duše.
Suverena vječnost smrtnika nosi glomaznu krunu vremena
na glavetinama naših gradova, otežalih od povijesti.
Zaista, mamurluk uneravnotežuje naše katedrale.
Ukorijenjene tjelesine šume, pod njihovom sjenom,
među ostalima, i mi.
Možda ćemo se jednom preobraziti u leptire,
liričare epskog zamaha, osvajače
neosvojive „tvrđe od pjesmotvora“.
Iza nas ostati će pjesma
nebo brdo more šume.
Ostati će sve osim nas.
Treba zaći u dubinu šuma, usudi se!
Neravnomjerne ruke dohvatit će nas iz zemlje,
prizvati u zrno samih sebe.
Skupljamo se polako, okupljamo istomišljenike.
Hoće li to biti u Kotarima, nad snom umjetnih jezera,
nije na meni iskazati takvo proročanstvo.
Odjeveni u golotinju svlačit ćemo se do atoma.
Što tada preostaje, leptir elemenata?
Trebalo bi pobjeći u šume, ponavljam
i čitavog sebe dajem u misao o bijegu.
Trebalo bi, trebala bi, trebali bismo, trebao bih
ali tko će otrijebiti tetrijebe snoviđenja?
Šuma, s druge strane, san nije.
Šuma je šuma i šuma te ništa više.