Svanuo je i moj sedamnaesti rođendan. Nije se slavio. Samo mi je Fritz Lunzer donio šest ili čak osam svezaka cjelokupnih Nestroyevih djela. Bila mi je to zaista dobrodošla lektira, jer su me Nestroyeve komedije i parodije na mahove uspijevale vratiti u vedri i maštoviti svijet staroga Beča. Uvijek sam mu ostao zahvalan na tome.

Nismo ni omamin rođendan slavili kako dolikuje. Uoči njenog rođendana pojavili su se zlosretni rasni zakoni. Pa zar ima još išta lijepo oko nas i za nas? Sve je mirisalo na još daleko veće zlo, a mi smo uvijek nastojali da činimo samo dobro. Sve je tako naglo vodilo u propast.

Školske obuke nije bilo, no odjednom smo morali svakog jutra na stadion, gdje su za nas bile obavezne, za sve pripadnike civilne, odnosno sada građanske zaštite, redovne predvojničke vježbe. Vodio ih je neki antipatični Ukrajinac koji nam je, svrstavajući nas u redove, stalno umjesto potiljka govorio »potelek«. Tako ga naposljetku i prozvasmo.

Ukoliko se ne varam, vježbe su trajale od osam do jedanaest. Jesu li se održavale svakoga dana, ili samo triput tjedno, više se ne sjećam. Bile su, u svakom slučaju, prilično besmislene. No morali smo se privikavati na vojničku disciplinu. Poslije vježbe znali bismo, većina iz razreda, odlaziti na obližnji maksimirski perivoj. Ponekad bi netko ponio igraće karte za poker. To nam je postala omiljena razonoda. Ionako se nije kuhalo kod kuće, pa bih se vraćao onako, kad bi mi se prohtjelo. I moram reći da su se moji suučenici prema meni odnosili posebno drugarski, kao nikad prije, gotovo zaštitnički u pojedinim situacijama, a ipak tako, da ja taj određeni protektorat nisam suviše intenzivno morao osjetiti. Koliko sam god ranije u školi znao od nekih doživljavati poneki ubod, s obzirom na porijeklo ili pak na činjenicu da mi tata ima auto, što je vrijedilo valjda kao posebni građanski privilegij, sada je možda prevladala i činjenica da nema auta i da živim usred grada; pridonijela je određenoj uravnilovki. A možda je pritom bilo presudno što je u Maksimir odlazio uglavnom »srednji sloj« iz razreda. Vjerujem da su nas ovi šumski domjenci oko neke udaljene klupe ili panja, daleko od bjesomučne gomile, a na svježem proljetnom zraku u priličnoj mjeri zbližile. Posebno je živo u pokeru sudjelovao Pero, pogotovo kada je imao špurius¹, što se ponekad čak i obistinilo. No dakako, ne uvijek.

Zanimljivo je bilo da nam se učenici usporednog A razreda nisu nikad pridružili u tim šetnjama. Možda i stoga što smo bili ipak prilično kompaktna cjelina, dok je kod njih bio raznovrstan sastav. Bilo je i ustaša petokolonaša germanskog porijekla, možda ne posebno istaknutih, ali svakako i simpatizera Kominterne. Premda nikad nije među nama dolazilo do nekog otvorenog neprijateljstva, od druženja s njima nekako smo zazirali, pa čak i s onima od njih koje smo poznavali još od osnovne škole. Kao da je nešto, posve tajno i zagonetno, lebdjelo u zraku.

Kod kuće su zaredale nove brige i nevolje. Od Židova su ustaške vlasti zatražile golemu kontribuciju. Gotovog novca moji roditelji nikada nisu imali. Diskontna je banka već imala povjerenika, s tamošnjim se kapitalom u tu svrhu nije moglo računati. Roditelji su dali što su mogli dati. Poput mnogih drugih skinuli su čak i vjenčano prstenje. Mama je iz židovske općine sva shrvana došla kući, gledajući kako mnoge siromašne židovske žene donose i posljednje ostatke preostalog im nakita, vjerojatno posljednje uspomene na njihove pokojnike. Bilo je naime rečeno da će se, ukoliko se skupi određena količina zlata i ostalih vrijednosti, poštedjeti životi prinosnika. Istina je bila drukčija: čim je skupljena određena količina zlata, biserja, nakita i ostalih vrijednosti, zaredaše transporti u logore smrti i fizičkog uništenja. Lišenima imovine preostala je samo još nasilna smrt.

U našem više nego skromno namještenom stanu rijetko bi nas itko i posjećivao. Poput mnogih drugih Zagrepčana — i ne samo nas obespravljenih — uzbudili bismo se na svaki znak zvonca. Tako bi prolazila popodneva, večeri, noći… Židovske znakove, prema savjetu Ivičina praujaka, naprosto nismo nosili. Na tržnicu bismo odlazili tek poslije deset, jer takav je za Židove glasio propis, no meni se činilo da su mnogi prodavači tek tada i donosili robu, tako da smo se s tržnice redovno opskrbljivali onime što bi nam služilo za doručak i večeru.

Mama, uvijek racionalna i praktična, smatrala je da bih se, kad već nema školske nastave, morao pozabaviti nečim što bi mi u životu moglo koristiti. Upisao sam se, zajedno s Marcelom, na tečaj strojopisa i stenografije. Kod Previća, na početku Gundulićeve. To je bilo razmjerno blizu, nastavu smo imali triput tjedno, a završavala je dakako dobrano prije policijskog sata. Tako smo imali korisnu zanimaciju. Redovno bih odlazio na Preradovićev trg po Marcela, koji si je u nekoj nusprostoriji bio izgradio posebnu napravu s povećalom za proučavanje sunčanih pjega. Marcel je eto već tada pokazivao sklonost za budućeg znanstvenika — fizičara.

Tečaj sam redovno pohađao. Bila je to svojevrsna zaštita protiv tmurnih misli i svega tužnog i pretužnog što smo saznavali i što su moji roditelji, zasigurno preda mnom uspijevali djelomično i zatajiti. Znao sam da ustaše po gradu ljude naveliko hapse, da svi Židovi moraju za tjedan dana iseliti iz sjevernih gradskih četvrti. Mi smo to već obavili, rekli su roditelji, i to za svega nekoliko sati.

»Znadeš što je novo? očekivala me mama predvečer, nakon tečaja, pred vratima. Po tatu je došao agent, htio ga je odmah povesti u zatvor, i to u Petrinjsku. Uspjela sam ga skloniti da dođe tek sutra ujutro. Ostao sam preneražen. To nas je teško pogodilo. Jedino se tata nije ništa uzbuđivao. Bio je posve ravnodušan. Ili je na taj način uspijevao vješto prikrivati svoj unutrašnji nemir. Tata bi i ranije znao govoriti da se ne osjeća ništa krivim, ali uhapšeni su i toliki drugi, pa zašto bi baš on bio pošteđena iznimka.

Sutradan je bio blagdan. Tijelovo, ili možda neko drugo slavlje. Agent je došao oko devet. A tata mi je prethodno rekao, vrlo svečano: Sinko! Tu je riječ rabio samo u vrlo patetičnim trenucima: Ti ćeš još prije podne otići mome ratnome drugu sa Sardinije. Reći ćeš mu tko si i da ti je otac uhapšen. To ćeš eto učiniti za svoga tateka. A on će me sigurno izbaviti.

Oprostismo se bez velikih riječi. Bio sam bez sumnje uzbuđen, ali ponosan da mi je povjeren presudni zadatak. Koliko god mi je mrsko bilo da ću se naći sučelice s takvom ustaškom glavešinom, znao sam ozbiljnost toga zadatka. Mama je bila zadužena da tati nosi ručak na policiju u Petrinjsku.

Odjenuo sam se kako sam najbolje mogao i stigao na određenu adresu. Ni sam ne znam kako sam se mimo stražara ušuljao u tu otmjenu palaču, donedavna vlasništvo Židova koji je sebi sam presudio. Čekanje na stubama činilo mi se beskrajno dugo. Već sam sav treperio od uzbuđenja. Uto se pojavio on. U ustaškoj odori, okružen pratnjom. Tko si ti? upitao me, sumnjičavo me promatrajući. Rekao sam tko me šalje i što se jutros desilo s ocem. Hajde lijepo kući i utješi majku. Bit će sve u redu.

Učinio sam što sam mogao. Možda je trebalo podignuti ruku na ustaški pozdrav? No ja to nisam tad učinio. I zapravo nikad. Vrativši se kući, mama je već bila u međuvremenu kod praroditelja i saznala da su u Petrinjsku odveli i onkla Frica. Utješio sam je da sam izvršio svoj zadatak i da me veliki ustaša mirno, pa čak možda i malko sažalno saslušao.

Nisam mogao izdržati kod kuće. Naprosto, nisam mogao. Rekao sam da ću poći tatinoj sestrični Ljubici u Vlašku ulicu gdje je stanovala sa svojom starom majkom i starijom sestrom Elzom, koja je ostala udovica. Ljubica je naime niz godina radila na policiji, naivno sam pomislio, pa možda ona znade nekoga tko će tatu osloboditi. Mislim da sam prvi put u životu došao k njima, onako na prepad. Odmah sam osjetio pravu obiteljsku bliskost i toplinu. No Ljubica mi nažalost reče da na policiji uopće više nisu isti ljudi, a da je nekoliko dana prije i sama primila otkaz. Osim toga, i njih čeka seoba. Nekuda na Trešnjevku, u Ogrizovićevu ulicu. Tamo su našle posve pristojan smještaj. Da sam eto, došao dan–dva kasnije, više ih ne bi zatekao. Tko zna, da li bih ih mogao i naći? I one su bile jako pogođene kad su saznale što se desilo s mojim tatom. Ljubica, vrlo nježne konstitucije, znala je povremeno svraćati k nama, bila mi je daleko najmilija od zagrebačkog dijela tatine obitelji. No tada sam, otprve, zavolio i njenu sestru Elzu i njihovu već gotovo osamdesetgodišnju majku, tetu Tinku.

Mami sam kod kuće ispričao što sam obavio. Praktički — ništa. Kod kuće sam prvi put osjetio neobičnu pustoš. U gradu — tihi, blagdanski ugođaj. U jednom sam trenutku, posve iracionalno izletio napolje prema kazalištu. Davala se Carmen u Gavellinoj režiji. Zakasnio sam na drugi čin. Sjećam se živog dekora. Prevladavale su žarko crvene boje a na balustradama Lillas Pawtijine krčme visjelo je neko rublje. Dođoh, vidjeh, i — pobjegoh, vratio sam se blagdanski pustom ulicom Kraljice Marije (današnjom Hebrangovom).

Odsad smo živjeli u neizvjesnosti. A ipak je postojala nada da nije sve do kraja izgubljeno. Dani su mi bili ispunjeni. Ujutro — stadion, popodne strojopis ili stenografija. Ponekad bih mamu zamjenjivao noseći hranu u Petrinjsku, ili odnoseći je. Već idućeg dana smo se iznenadili kad smo ispod najdonje od triju zdjela pronašli cedulju. Tata nam je javljao da ih ima četrdeset u sobi, da je i onkl Fric zajedno s njime, i da je društvo prilično mješovito. Pri donošenju i iznošenju hrane stražar bi doduše revno zagledao u doneseni sadržaj, no nikad nije podizao i najdonju zdjelu. Tako smo se mogli, ako ništa drugo, redovno dopisivati. Redovi pred Petrinjskom u podnevne sate bivali su sve gušći. Vani je stajao prilično otmjeni svijet. Redovno se mama tamo sastajala s Margom i Hildom Maceljski, čiji su muževi bili zatočeni s tatom u istoj sobi. Hilda je jednom bila primijetila: Prije smo se nalazile na ’jauznama’ i gozbama, a sad je ovdje ’sva elita’. Tko zna kad ćemo se opet naći u ’onim’ vremenima? Mama je na to odgovorila: Da, samo tko preživi! Nažalost Margu i njenog supruga Vlatka otpremiše 1942. u Jasenovac, a Hildu sa suprugom Robertom Maceljskim 1943. u . Tako su stradali članovi jedne od najuglednijih zagrebačkih židovskih obitelji.

Od redarstvenog isljednika Britvića tata je prigodom saslušanja saznao da ga u zatvor nisu spremili ustaše, nego naprotiv — Pepi Bruckner, ružan suhonjavi riđokosi Židov, koji je ustašama prijavljivao Židove za koje je smatrao da nisu dovoljno pridonijeli za kontribuciju. Imao je taj gad razloga za to. Bio je Diskontnoj banci dužan priličnu svotu, pa je mislio da će likvidacijom oba ravnatelja njemu dug biti namiren. Kasnije je Bruckner s obitelji (žena, ne–Židovka bila je iz ugledne zagrebačke porodice) prebjegao u Francovu Španjolsku!

Zlata i tekućeg novca zaista nismo imali. Živjeli smo tada od moje male ušteđevine, budući da sam nedjeljni džeparac, na svu sreću, razumno bio trošio. Predali smo svu srebrninu, koju smo 13. travnja uspjeli istrgnuti iz gestapovskih ralja i bili je predali na čuvanje provjerenim prijateljima. Tako su unepovrat otišle i te dragocjenosti. Jer najdragocjeniji ipak bijaše — ljudski život.

Srebrni svijećnjaci i drugi lijepi ukrasni predmeti odoše, a tata i onkl Fric i dalje su čamili u Petrinjskoj. Ne sjećam se više od koga je mama slučajno saznala da je referent Britvić u nekom društvu bio izjavio, kad bi svi Židovi bili nalik na predsjednika Doma milosrđa, na staroga Frelića, tad vjerojatno ne bi bilo ni židovskih progona. Mama je nagovorila otatu da zajedno krenu referentu, s molbom da ih obojicu pusti na slobodu. Britvić se, po maminu pričanju, ugledavši uglednog osamdesetgodišnjeg starca do te mjere ražalio, da je obećao smjesta pustiti onkla Frica, ali na nažalost nije ovlašten odjednom pustiti dvojicu, jer je i on podložan šefovima. Britvić je inače slovio kao vrlo okrutan i neumoljiv isljednik, no jednom je sreća bila na našoj strani. Da li je nekoliko tjedana kasnije (bilo je to tek 4. srpnja) tata pušten po njegovu nalogu ili na intervenciju Velikog ustaše, a možda se tu upleo i netko treći, to nažalost nikad nećemo saznati.

Na tečaj strojopisa i stenografije i dalje sam redovito odlazio, zajedno s Marcelom, koji me upozorio da ustaše hvataju židovske mladiće na ulici i trpaju ih u općinske prostorije pravoslavne crkve (tamo gdje su dijelili židovske znakove). Zgražao se, dakako, a kako i ne bi. Nije čudo da sam toga dana bio posve dekoncentriran, računajući kako kod kuće sjedi agent, koji čeka i na mene. Nakon nastave krenuo sam omami i otati jer, pomislih, možda je to moj posljednji susret s njima. Došao sam kući pet minuta prije policijskog sata. Nisam ništa drugo rekao, nego da sam bio kod maminih roditelja. Nemoj to više raditi, a da mi prethodno ne kažeš, blago mi je mama spočitnula. Na svu sreću, taj put nije bilo razloga za strah.

Nekoliko puta me mama upozorila kako joj nije drago da redovito odlazim na stadion, i to još u onoj odori, ne noseći židovski znak, a tata je u zatvoru. Rekla je da bi nešto trebalo poduzeti. Ali što? Jednoga nam dana rekoše da će idućeg dana, umjesto vježbe, biti svečana priredba i da ćemo prije toga dobiti iskaznice. I doista. Nad stepenicama bio je neki uski prolaz, a iskaznice su dijelili momci iz A razreda. Jedan od njih, Bo

kaj, upitao me jesam li Židov. Ja sam na to rekao: kako ti kažeš! Pored njega stajao je Dado Gašparac koji je Bočkaju na to rekao: kao da Polića sad vidiš prvi put. I tako sam bez daljnjega dobio iskaznicu i prebrodio tu zapreku. No nisu svi tako prošli. Hanzija, kojemu je Židov bio pokojni otac, a majka Slovenka, propustiše na jedvite jade. Čini se da su momci iz A razreda znali da je netko u B razredu čistokrvni Židov ali nisu znali tko. Posebno su se okomili na Darka. Njemačko prezime bilo im je sumnjivo. Darko im je zaprijetio da će ih tužiti majčinom rođaku, iz naftalina izvađenom austrougarskom generalu. Drugi bi im možda mene odao, ali Darko to nije učinio. I to pamtim, kao znak posebnog prijateljstva.

Morali smo na to saslušati neke otrcane fraze nekakvog nalickanog Zdenka Blažekovića koji baš nije pobrao neki gromoglasni pljesak. A zatim, kad je tobožnji svečani dio bio završen, rečeno je da sada svi Srbi i Židovi moraju prijeći na južnu stranu, već tamo u blizini željezničke pruge, odakle će biti otpremljeni na radove. Netko je šapnuo da se ide na isušivanje Lonjskog polja. U prvom trenutku, nitko se nije pomaknuo. Poziv je morao biti nekoliko puta ponovljen. Ljudi na estradi kiptjeli su od bijesa. Odjednom su se neke skupine stale primicati tom zbornom mjestu, kako smo to promatrali iz daljine. Vidjeli smo izdaleka da ih prilazi sve veći broj. S estrade zaredale su prijetnje: oni koji se pozivu ne odazovu, bit će najstrože kažnjeni. Stajao sam, prividno mirno, a zapravo sam se našao na sto muka. Kad sam nekolicini svojih suučenika priopćio kako mislim da je došao trenutak, da se od njih moram rastati, netko reče na to: Ako ideš ti, idemo mi svi. Ne sjećam se više, tko je to prvi rekao, no u tom času opazismo da se na tom udaljenom zbornom mjestu stvara neka gužva. Umiješalo se, kako nam se činilo, čak i redarstvo. Kako smo se nalazili tik pored sjevernog izlaza sa stadiona, neki su dali znak da izađemo. Pohrlismo svi napolje, i nečujno se izgubismo iz blizine stadiona. Hvatali smo prvi tramvaj, suviše uzbuđeni da bismo u maksimirskoj šumi zaigrali poker. Uostalom, sve što smo proživjeli u to doba, bilo je ponešto nalik pokeru.

Nedjelja, 22. lipnja. Tog sam jutra krenuo u kazalište na matineju, jer je Željko u Grillparzerovu Zlatnom runu, koje se prigodno prikazivalo na njema

kom (prigodom piščeva 150–tog rođendana), igrao ulogu staroga Kralja Aietesa. Predstava je bila naporna i prilično dosadna, ali Željko na velikoj sceni, za mene je to ipak bio doživljaj. Željko je doduše i ranije već nastupao u kazalištu, primjerice u Kraljici gangstera Branke Chudobe, ali to je bilo u Malom kazalištu (u današnjem kazalištu Gavella). To je ujedno bilo posljednji put da sam se odvažio poći u kazalište. Više od četiri godine nije me u njemu bilo.

Vrativši se kući, kolporteri su već izvikivali najnoviju vijest: Njemački Reich ratuje sa Sovjetskim Savezom. Obistinilo se dakle ono što mi je dva mjeseca ranije prišapnuo gestapovac. Nevjerojatno. Otata je odmah rekao da se povijest ponavlja, jer tamo je nastradala i Napoleonova Velika armija. Stao sam vjerovati u to, premda je predugo na to trebalo čekati.

Nekoliko dana kasnije, vraćajući se sa stadiona netko je, izlazeći na Kvaternikovu trgu, čas prije toga u tramvaju prosipao letke. Činilo nam se da je to ispalo nekoj ženi iz košare. Svatko je brže–bolje pobrao po jedan primjerak. Kad je toj ženi netko primijetio da su papiri popadali iz njezine košare, ona se žestoko branila, tvrdeći da je to djelo mladića s tamnim naočalima koji je žustro iskočio iz tramvaja trenutak prije njezina ulaska. Malo zatim uđoše dva policijska agenta i zatražiše od nas da im predamo letke. Morao sam to učiniti, a tako je postupio i Marcel, koji je sjedio preko puta mene. Janez, koji je stajao malko podalje od nas, dođe k nama i dade nam znak da izađemo. On nije predao letak. Uđosmo u vežu, pored željezarije na uglu Vlaške i Draškovićeve i stadosmo čitati. Bio je to poziv na ustanak! Bili smo uzbuđeni. Srećom nikoga nije bilo u blizini. Vratio sam se kući s novim saznanjem: ne preostaje drugo, treba se boriti. No ni to se nije dalo lako sprovesti.

Letak nije ostao u tajnosti. Gotovo je čitav razred narednih dana posuđivao taj komadić papira, ili bi dolazio Janezu kući da pročita sadržaj. Jednom sam se odvažio i iz Trenkove donio letak u Gajevu. Pročitao sam ga otati. Morao sam. No on je protrnuo rekavši: Nije li ti dosta da ti je otac u zatvoru? Smjesta to odnesi onamo, odakle si donio! I onda se vrati. Rečeno, učinjeno. Nitko me nije na ulici presreo. Kad sam se vratio, otata se blaženo smiješio. Razgovarali smo doduše o nečem posve drugom, no ja sam znao da sam otati priredio veliko zadovoljstvo.

Janez je nekoliko dana kasnije ipak uništio letak. Prevelik je broj ljudi pročitao njegov sadržaj.

———————————–