Komunistička Partija Njemačke – Kommunistische Partei Deutschlands (KPD), je lijevo ekstremna politička stranka osnovana sjedinjenjem Spartakovog Saveza (koji se 1916. odvojio od Socijaldemokratske Stranke Njemačke – SDP) i „Internacionalnih komunista Njemačke“ u Berlinu 30.12. 1918.; prosinca 1920. godine stranci se priključilo lijevo krilo USPD-a, Nezavisne Socijaldemokratske Stranke Njemačke – Unabhängige Sozialdemokratische Partei Deutschlands. Tokom brojnih unutarstranačkih sukoba 1928/29. godine prevladalo je „lijevo“ krilo pod vodstvom Ernsta Thälmanna (predsjednika od 1925.).; „desni“ su u ožujku 1929. osnovali Komunističku Stranku Opozicije – Kommunistische Partei Opposition, KPO. Od tada se KPD organizaciono i politički u potpunosti orijentirala prema (staljinističkoj) KP SSSR-a, u biti je bila njemačka sekcija Kominterne. Kao svojeg glavnog neprijatelja vidjela je „socijalfašistički“ SDP, a potpuno je podcjenjivala, Nacionalsocijalističku Njemačku Radničku Stranku, pa je tako potpuno onemogućila zajedničku opoziciju njemačkog radničkog pokreta nacionalsocijalizmu. S druge strane, KPD i njen Crveni savez boraca s fronta, Roter Forntkämpferbund, uličnim borbama i tučnjavama po dvoranama sa SA-om, Jurišnim odredima, u zadnjem razdoblju republike bitno je doprinjeo brutaliziranju političkih sukoba (npr. Krvava nedjelja u Altoni). Centralni organ KPD-a bila je „Crvena zastava“ (Rote Fahne).
Na izborima za Reichstag, parlament, KPD-u je uspijevalo gotovo kontinuirano povećavati broj glasova: od 2,1% (1920.) na 16,9% (studeni 1932.). Nakon paleža Reichstaga 27.2.1933., za što su nacionalsocijalisti optužili KPD, uhapšeni su mnogi njegovi članovi kao i većina 100 KPD-ovih poslanika u Reichstagu (ukupno oko 3000 osoba), a njihova izborna propaganda onemogućena je gotovo u cijelosti; unatoč tome na izborima za Reichstag 5.3.1933. KPD još je osvojio 12,3% glasova. Neposredno nakon izbora svih 83 komunističkih mandata je poništeno; na zasjedanju od 24.3.1933., kada je izglasan Zakon o opunomoćenju, Ermächtigungsgesetz, nije mogao učestvovati nijedan komunist. Na taj način faktički zabranjen (kao prva njemačka stranka), KPD je nastavio postojati u inozemstvu pod „vodstvom za inozemstvo“ (u Parizu i Pragu, te od 1941. u Moskvi pod vodstvom Wilhelma Piecka i Waltera Ulbrichta), a u Njemačkoj ilegalno pod „vodstvom u zemlji“ (u Berlinu). Izuzev Crvenog orkestra (Rote Kapelle), male i razmrvljene komunističke grupe otpora, oslabljene masovnim hapšenjima (samo 1936/37. oko 20 000 ljudi), uglavnom su nisu bile djelotvorne; zakašnjeli pokušaji KPD-a da se antifašizam zasnuje na širokoj osnovici narodnog fronta, unutar socijaldemokratskog i građanskog otpora ostali su bez odjeka.
KPD je nanovo osnovan 11.6.1945. U sovjetskoj zoni 21.4.1946. ujedinio se s SDP-om u SED, Jedinstvenu Socijalističku Partiju Njemačke – Sozialistische Einheitspartei Deutschlands; u Saveznoj Republici 17.8.1956. zabranjen je kao protuustavna stranka.
Grosses Lexikon des Dritten Reiches /Veliki leksikon Trećeg reicha/, ur. Christian Zentner i Friedemann Bedürftig, Südwest Verlag, München 1985. Prijevod: Nenad Popović
Nap.prev. Usporedi:
radio gornji grad 
