Zlatko je, naime, uistinu pobijedio. Kao i mnogi drugi slični njemu. Dobili su državu po vlastitoj mjeri, premda im se povremeno čini kako im je pretijesna, i da je šteta što je nisu uspjeli malo proširiti. Državu prazne, ali zvjerski agresivne ideologije, bezakonja, mržnje i pljačke. U kojoj su na djelu društveni mehanizmi koji se najbolje mogu vidjeti u filmovima katastrofe, kada se zaplet odvija oko činjenice da je u nekom megalopolisu, svim njegovima dijelovima, na cijelu noć nestalo svjetla. Tada nastaje trenutak „pobjede“, a ljudi navlače ormare na prozore i vrata, i umorno sjedaju za kuhinjski stol, čekajući da svane. Mi prilično dugo čekamo to svitanje, već četvrt stoljeća, svaki čas provirujemo kroz žaluzine da provjerimo je li se barem djelomično razdanilo, ali, ili smo u međuvremenu oslijepili, ili dan ne dolazi, ili smo si sami krivi, zbog toga što ne znamo precizno stupnjevati mrak, i ne prepoznajemo njegove pozitivne strane.

Piše: Slađana Bukovac

Nitko me ništa nije pitao, ali sam svejedno napisala nekakav pamflet o tome zašto sam potpisala peticiju protiv Hasanbegovića.

Zlatko Hasanbegović, naš novi ministar kulture koji je postavljen isključivo da služi umjesto one crvene krpe kojom se maše pred bikovima u koridi, kako bi Karamarko i njegov bliski suradnik ratničkog nadimka Vaso pokazali umjetnicima i kulturnjacima što o njima misle, taj navedeni ministar često prebrojava nacionalne ratne pobjede, i uvijek mu ispadne samo jedna. Mnogo je ljudi koji se na njega zbog toga ljute, jer očekuju da uoči barem dvije, a neki bi u tome išli i dalje, ali o njima nećemo, oni su neozbiljni i tjeraju mak na konac.
Zlatko, kojemu se ova usporedba s krpom, a još manje crvenom, vjerojatno ne bi osobito dopala, ali srećom ne čita neprofitne medije, nego se informira, što je trenutačno trend, na stranicama jednog od portala čiji nazivi završavaju slovom „o“ i vlasnici im se povremeno pojavljuju u crnim kronikama, kad ih netko propuca zbog neraščišćenih računa, taj Zlatko je, što se mene tiče, polovično u pravu.
To jest, bio bi u pravu da je stvar izveo dosljedno na čistac, i imao petlje izjaviti da nismo imali, mi kao nacionalni identitet i kolektivno nacionalno biće, jednu pobjedu, već da nismo imali ni tu, to jest nijednu.
Priznajem, ja u ratne pobjede ne vjerujem. Intimno mi je žao što je Zlatko, grickajući ih stoljeće po stoljeće, s posebnim naglaskom na slasni zalogaj one antifašističke, ostavio baš ovu kojoj sam na žalost, zbog nesretnih okolnosti što živim u sadašnje vrijeme, imala priliku biti svjedokom.
Čak i ako teoretski postoji mogućnost da se pobijedi u ratu, nama se to nikad nije dogodilo; i upravo je to ono što poput univerzalnog ljepila spaja naše duše u jedno i neponovljivo etničko, sociološko i patološko biće. Ako i postoji privid da smo tehnički i dobili pokoju bitku, jedino na što možemo sigurno računati je kompletan, potpuni i univerzalni poraz. Jer to što smo mi učinili sa svojim tobožnjim pobjedama, ni najveći neprijatelj nam ne bi poželio. Stoga što je i među neprijateljima premalo onih koji imaju do stupnja genijalnosti razvijenu sadističku maštu.
Kako smo mi sebi organizirali društvo nakon posljednja dva rata, u što smo se pretvorili, kako smo udarali čizmama u vrata i strijeljali po kućama, kako smo krali, otimali, krivotvorili i lagali, kako smo preferirali i slavili divljaštvo, surovost i vlastitu moralnu i civilizacijsku propast, govori u prilog tomu kako nam protivnici uopće nisu potrebni, a još manje su nam potrebni ratovi, jer je u tom paklu dovoljno teško preživjeti i u mirnodopsko vrijeme.
Zlatko, to će reći Aurelije, kao povjesničar i autor dviju po svemu sudeći respektabilnih knjiga, trenutačno zaposlen kao krpa; toreadori tvrde kako nije nužno da bude crvena, boja je određena ceremonijalnim razlozima, a mahati se pred izbezumljenom životinjom može bilo čim; Zlatko iz pozicije ministra za razdraživanje „pobjedu“ spominje mnogo i često, sa po svemu sudeći nepatvorenom radošću i iskrenim uvjerenjem. Nije to osobito neobično: Zlatko je, naime, uistinu pobijedio. Kao i mnogi drugi slični njemu. Dobili su državu po vlastitoj mjeri, premda im se povremeno čini kako im je pretijesna, i da je šteta što je nisu uspjeli malo proširiti. Državu prazne, ali zvjerski agresivne ideologije, bezakonja, mržnje i pljačke. U kojoj su na djelu društveni mehanizmi koji se najbolje mogu vidjeti u filmovima katastrofe, kada se zaplet odvija oko činjenice da je u nekom megalopolisu, svim njegovima dijelovima, na cijelu noć nestalo svjetla. Tada nastaje trenutak „pobjede“, a ljudi navlače ormare na prozore i vrata, i umorno sjedaju za kuhinjski stol, čekajući da svane. Mi prilično dugo čekamo to svitanje, već četvrt stoljeća, svaki čas provirujemo kroz žaluzine da provjerimo je li se barem djelomično razdanilo, ali, ili smo u međuvremenu oslijepili, ili dan ne dolazi, ili smo si sami krivi, zbog toga što ne znamo precizno stupnjevati mrak, i ne prepoznajemo njegove pozitivne strane.