Piše: Srećko Pulig
Isprva, činilo se, samo ‘teorijske’ teze o dva povijesna ‘totalitarizma’ – ‘fašističkom’ i ‘komunističkom’ – s kojima se ovdašnje društvo, ako je ‘demokratsko’, mora do kraja obračunati, sada zadobivaju u svojoj punini praktičnu, ‘materijalnu egzistenciju’, u ideološkim i represivnim aparatima vlasti, te diskurzivnim praksama njenih obnašatelja.(1) Patološka želja vladajućih, ne samo u Hrvatskoj, za ‘totalnim’ neprijateljem, kojega treba privesti ‘pravdi’, dead or alive, sada proizvodi novu rundu ‘pomirbenog’ delirija, čiji je zadatak mirenje sa fašizmom.
Ucjenjivačko huškanje na tu nemoguću pomirbu za jedne ima funkciju maske, ideološkog vela, kojim se prekriva odustajanje od ‘stvarnih problema’, artikuliranih od iste te vlasti, ali sada valjda licem u lice. A oni se sastoje od ‘strukturnih reformi’, za koje većina misli kako ih ovo ‘skretanje’ odgađa, a samo manjina vidi da bi ih moglo i pospješiti. Drugi pak govore kako je ‘građanski rat’ prouzročen dubokim podjelama, koje su posljedica nasljeđa dvije ‘totalitarne’ ideologije, u društvu već započeo, a u atmosferi narastajućeg sukoba na nož, i opet neće biti ništa od nužnih ‘strukturnih reformi’. Pomoću ovog ‘paklenog stroja’ podmetnutog u mase vlast je proizvela situaciju prijeloma sa dvostrukim dnom i apologetskim osiguračem, a sve u svoju korist. Hrvatska je tako, s jedne strane duboko podijeljena. I to ne samo na ustaše i ‘partizane’. Već i na one koji bi strasno ganjali te ‘utvare prošlosti’ i one kojima se baš takvi koji ih posvuda vide, kao novi ‘totalitaristi’, čine glavnom preprekom normalizaciji njihova života. Ali, ni to nije sve. S druge strane, Hrvatska je i nasilno ‘duboko ujedinjena’ u prihvaćanju nužnosti ‘strukturnih reformi’, koje im ta ista vlast nameće. A to je osigurač koji u jednom trenutku neće izdržati voltažu koju vlast podiže.
Ideologija aktualne hajke može se i ovako sažeti: riješimo se što brže ‘totalitarista’, provedimo što brže ‘strukturne reforme’, jer to je put bez alternative. A vremena je malo. Dan kada se riješimo i posljednjeg ‘totalitarista’, biti će ujedno i dan objave uspjeha ‘strukturnih reformi’. Naš ‘demokratski’ vođa moći će tada proglasiti kako ‘realno egzistirajući kapitalizam’, koji on neće tako zvati, time ulazi u novu, višu fazu. Uostalom, to i EU od nas traži i očekuje.
Tako su građani još jednom, svojom demokratski nejasnom, iako formalno pravilno izraženom voljom (većina onih koji su izašli na izbore birala je ‘demokrate’), masovno dospjeli u orbitu želje vlasti. Vlast bi, tvrdi ona, da se riješi ‘totalitarista’. I mnogi građani bi izgleda to pozdravili. A početni rezultat kampanje je ‘samo’ taj da je društvo pred ‘građanskim ratom’. U čemu je onda problem? Možda u tome što je sam problem, kako je postavljen, u biti nerješiv, pa ga je moguće beskonačno rješavati, a da on time neće postati manje iluzornim. I eto uvijek ‘novog’ posla za vladajuću političku kastu, koja gubi ikakvu – konstruktivnu ili destruktivnu – ulogu u sve više ‘sektora’ života. A ponajprije u privredi, usmjeravanje koje su preuzeli vanjski centri kapitalske moći.
Ono jedno ‘totalitarizma’ cijepa se sada i ovdje na dvoje: na ‘komunistički totalitarizam’ i ‘fašistički totalitarizam’. I jednom i drugom fenomenu nadređen je viši, zajednički termin, iz čega je izvedena tvrdnja kako su oni dva povijesna oblika ‘totalitarizama’. Prihvatimo li ovaj sud kao istinit, onda bi ‘nesporazume’ trebalo početi otpetljavati tako što ćemo propitati sam pojam ‘totalitarizma’ u obje ove varijante, te pokušati pronaći u njima one elemente koji su im zajednički, pa prema tome i poopćivi. Time bismo došli, ako već ne do pravog pojma, barem do nekakvog minimalnog zajedničkog nazivnika, sadržaj kojega bi, želja je vlasti, jednog lijepog dana postao konsenzualno prihvaćen kao neprihvatljiv. Sa pozicije deliberativne demokracije, sustava vlasti u kojem se o važnim javnim stvarima odlučuje zajedničkom raspravom, to bi bio razuman pristup. Sve to traži puno vremena i volje građana, ali to je ‘cijena demokracije’, uvjeravaju nas iz ‘crnog’ i ‘bijelog’ tabora udruga civilnog društva. A što, umjesto toga, rade ‘demokratske’ vlasti u Hrvatskoj, ali i u briselskim tijelima EU? One, mimo svake javne rasprave o validnosti pojma ‘totalitarizma’, svojim ‘diskrecionim pravom’ uvažavanja volje nekih desničarskih stranaka, te izdaju službene dokumente u kojima osuđuju ‘totalitarizam’. I to uglavnom jedan, od već prepariranog stava da postoje samo dva povijesna kandidata za tu osudu. Ustremili su se dakle na onaj ‘komunistički’. Sve to nije počelo u Hrvatskoj, već u Bruxellesu (ali je naravno do tamo stiglo iz pojedinih država članica EU, ne i iz Hrvatske), gdje je 1996. g. donesena Rezolucija Savjeta Evrope 1096, nazvana ‘O mjerama za demontiranje nasljeđa bivših komunističkih totalitarnih sistema’. Tu se u šesnaest točaka preporučuje kako tu ‘demontažu nasljeđa’ efikasno provesti.(2)Slijedile su Rezolucija savjeta Evrope 1481 (2006. g.) naslovljena ‘Potreba za međunarodnom osudom zločina totalitarnih komunističkih režima’(3), jedna ‘Deklaracija Evropskog parlamenta’ gdje se proglašava ‘dan sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma’ (tu se ‘totalitarizam’ ne spominje u nazivu), te ‘Rezolucija Evropskog parlamenta o evropskoj savjesti i totalitarizmu’ (2. aprila 2009.). Hrvatski sabor donio je ‘tek’ 2006. ‘Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. do 1990. g.’(4) U njoj se, kao što se vidi iz imena, osuđuju u 13. točaka zločini počinjeni u Hrvatskoj (a ne npr. u Jugoslaviji, što je interesantna, doslovno Blut und Boden, nacionalizacija i teritorijalizacija ‘totalitarne’ krivnje, po kojoj se ne osuđuju zločini počinjeni u već u Austriji ili Sloveniji). Tu se kaže i npr. da su ‘zločini komunizma (su) opravdavani u ime ‘teorije’ o klasnoj borbi i načela o diktaturi radništva (proletarijata)’. Čemu se centralnoj ideji svake lijeve politike, ali i teorije, onoj o klasnoj borbi, od strane države oduzima ‘znanstvenost’ (toliko o slobodi poučavanja u ‘demokraciji’, po svim curriculumima). U susjednoj Sloveniji su neki članovi njihovog parlamenta, Državnog zbora, pokušali još u ljeto 1998. provući ‘Deklaraciju o protupravnom djelovanju komunističkog totalitarnog režima te o razgraničenju između komunističkog režima i demokratske republike Slovenije’, kao i ‘Izjavu o narodnoj pomirbi’, ali im to nije uspjelo. Zato je 2011. g. uspjelo Ustavnom sudu Slovenije da poništavajući odluku grada Ljubljane, koji je jednu novu ulicu želio nazvati po Josipu Brozu Titu, u svojoj odluci napiše kao je Titovo simboličko značenje povezano sa ‘poslijeratnim totalitarnim komunističkim režimom’. U nastavku slovenski sud cijelo razdoblje od 1945. do 1990. naziva ‘totalitarnim’.
Sve to ponukalo je dva slovenska znanstvenika sa Univerziteta u Mariboru, Sergeja Flerea i Rudija Klanjšeka, da preispitaju u Sloveniji i Hrvatskoj ovako ‘ozakonjenu’ tezu kako je ‘Titova Jugoslavija’ bila ‘totalitarna’.(5) Odlučili su se za tzv. imanentnu kritiku, tako što su uzeli knjigu najvećih autoriteta ove ‘teorije’, Carla J. F. Friedricha i Zbigniewa K. Brzezinskog Totalitarna diktatura i autokracija, te njene kriterije primijenili na slučaj Jugoslavije od 1945. do 1990. g.(6) Po američkim autoritetima za ‘totalitarni režim’ karakteristični su: jedna službena ideologija, koja se smatra ‘hilijastičkom’, hijerarhijski organizirana partija na čelu sa diktatorom, terorističke policijske snage, monopol nad oružanim snagama, monopol nad masovnim medijima, te centralna kontrola ekonomije, putem državnog planiranja. U tom smislu slovenski autori kažu da je i socijalistička Jugoslavija svoj život započela ‘totalitarno’: odbacila je višestranački sistem, zabranila političku opoziciju, ustanovila vlast jedne avangardne partije, izvršila puno izvansudskih pogubljenja, odmah nakon rata (tu dodaju da se to događalo i u mnogim drugim ‘demokratskim’ zemljama, npr. u Francuskoj), uvela moćnu tajnu policiju, organizirala ekonomiju i tako što je odstranila privatno vlasništvo u poljoprivredi, što je imalo katastrofalne posljedice, kontrolirala masovne medije, ustanovila oružane snage podređene partiji, a službenu komunističku ideologiju učinila monopolnom u javnom životu. No, to vrijedi samo za ‘prvu fazu’, od 1945. do 1953. g. Dalju analizu autori baziraju na propitivanju institucija, kao na pravilima osnovanih organizacija, koje su preduvjet bilo kako shvaćenoj politici. Po toj logici propituju kasniji politički poredak, političku policiju, ekonomiju, kulturu i religiju, vojne snage, te ostale pojave. Tu zaključuju kako Tito nije bio totalitarni diktator, jer se morao usuglašavati sa republičkim rukovodstvima, kako 1962., tako i 1963. zbog provođenja privredne reforme, a od ustavnih amandmana 1971. i novog ustava 1974., kada su republike dobile ‘državnost’, a federalna vlast prepuštena kolektivnom rukovodstvu, o nekoj ‘totalitarnosti’ u društvenom dogovaranju i samoupravnom sporazumijevanju nema ni govora. Ni u partiji nije, barem od 60-ih godina bilo monolita, već su vođeni dugi pregovori oko sastava svakog federalnog i republičkog tijela. Uvođenje ‘tržišnog socijalizma’ izazvalo je 60-ih veliki interes u svijetu za jugoslavenski eksperiment, kultura je od 60-ih također bila pluralističkom, a vjerske slobode, naročito od 70-ih, kada je dozvoljeno slobodno registriranje vjerskih zajednica, velike. Autori zaključuju, kako je Titova vladavina, iako nije uzorni primjer razvoja civilnog društva, stimulirala razvoj republika i pokrajina, institucija i kvaziinstitucija, a za ‘organizacije udruženog rada’ i ‘samoupravne interesne zajednice’, sa njihovim vijećima i skupštinama kažu da je u njima kvaziinstitucionalizacija poprimila groteskne razmjere. U zaključku navode kako se slučaj Jugoslavije ne može poistovjećivati sa drugim zemljama tzv. realnog socijalizma, pa da bi se čak i radničko samoupravljanje moglo smatrati formom demokracije. Ipak, za njih Jugoslavija nije bila demokratskom, ni u kojem smislu. Ono što se komunistima ipak treba priznati, i tu autori slijede analize Dejana Jovića iz knjige Jugoslavija država koja je odumrla, jest da su izgradili ne samo kompleksnu multietničku državu, već su i zasnovali sistem u koji su ugradili postupno odumiranje. Svoje riječi o dobrovoljnom i ugovornom udruživanju u Jugoslaviju komunisti su sami shvaćali ozbiljno, što je pripomoglo disoluciji zemlje. I tu sad samo nedostaje poanta, kako je jedna ‘nedovršena država’ tako omogućila nastanak, najprije šest, pa sada sedam ‘dovršenih demokracija’.(7)
Inače, ‘teorije’ o ‘totalitarizmu’ bile su u opticaju i u Jugoslaviji i to ne samo na njenom kraju. Njima su pojedini autori uporno označavali fašizam, a neki i staljinizam.(8) Tako filozof Danilo Pejović, autor natuknice ‘totalitarizam’ u Filozofijskom rječniku, koji je od 60-ih g. doživio nekoliko izdanja, piše da je on ‘politički sistem, tipična pojava evropskog nihilizma i u svojoj biti totalna negacija svake politike, budući da kao perfektna diktatura više ne pruža mogućnost ni za kakav politički otpor niti nadu u promjenu iznutra, jer je svaka demokracija kao ‘liberalistička laž’ likvidirana.’ Slijede ‘hajdegerizirani’ poetski pasaži: ‘U svojoj srži, zapravo, on (totalitarizam) i nije drugo nego perfektna, planska i organizirana socio-tehnika jedne univerzalne volje za moći, gdje je čovjek-građanin degradiran na puku sirovinu povijesne industrije i materijal koji se u milijunskim masama troši za ‘više ciljeve’ gospodstva nad svemirom’, da bi sve završio pravovjernom marksističkom definicijom fašizma, koji ovdje dobiva naziv ‘totalitarizma’: ‘(on) je najreakcionarnji oblik buržujske diktature razdoblja imperijalizma, odlikuje se neusporedivom rasnom, nacionalnom i ideološkom mržnjom, najbezobzirnijom eksploatacijom radničke klase, porobljavanjem tuđih naroda i neprekidnim izazivanjem novih ratova.’ Ovako uopćeno, ne postaje li tako očito glavnim kandidatom za suvremeni ‘totalitarizam’ upravo nekad Zapadni ‘slobodni svijet’?
U Enciklopedijskom rječniku marksističkih pojmova, kojega je sredinom 70-ih g. sastavio Risto Tubić, a po sadržaju se nalazi negdje između oficijelnog i neoficijelnog marksizma toga vremena, natuknica ‘totalitarizam’ obuhvaća s jedne strane sisteme vladavine ‘italijanskog fašizma’ i ‘njemačkog nacionalsocijalizma’, a s druge strane ‘staljinistički sistem vladavine u njegovim različitim istorijskim razvojnim formama’. Izvedena je i usporedba ta ‘dva totalitarizma’, koju uglavnom ponavljaju i današnji zagovornici razlikovanja u pojmu, samo što oni sada govore o ‘komunizmu’ (uključivo sa jugoslavenskim, kao da on nije bio anti-staljinistički) i ‘fašizmu’. Po Tubiću postoji ‘čisto instrumentalni karakter, u biti iracionalno zasnovanih teorijskih premisa fašističke i nacionalsocijalističke ideologije. Nasuprot tome, staljinistička ideologija hrani se racionalnim jezgrom jedne do kraja dogmatizovane teorije.’
Za Leksikon temeljnih pojmova politike, objavljen na kraju zadnjeg jugoslavenskog državnog perioda, 1990. g., u kome je natuknicu ‘totalitarizam’ napisao Robert Blažević, termin se odnosi na ‘fašističke, nacističke i boljševičke diktature’. Dakle njegova je karijera u Jugoslaviji započela preko prepoznavanja kao ‘totalitarnih’ najprije ‘fašizma’, pa dugo vremena ‘staljinizma’, a na kraju i ‘boljševizma’. Da bi u ‘demokratskoj’ Hrvatskoj njime bio označen ‘komunizam’. Poput privatnog parazita na nekada javnom zdravstvu, neke ideološke imele (da i mi upotrijebimo botaničku usporedbu), iz ovoga se vidi kako se politička desnica deblja, doslovno proždirući ljevicu.
Jasno je i zašto se ovdje stalno obnavlja ‘antitotalitaristički’ diskurs. Inzistiranje na ‘totalitarnoj komunističkoj Jugoslaviji’ s jedne i ‘demokratskoj Hrvatskoj’ s druge strane ubija jednim udarcem dvije muhe. S jedne strane delegitimira naš povijesni socijalizam, a s druge omogućava političkoj i naročito intelektualnoj kasti, nekada uglavnom deklarativno ‘marksističkoj’, ugodno presvlačenje i stalno ‘novi početak’ u karijerama fašistoidnih i nacional-liberalnih ideologa. A sve pod firmom ‘dovršetka demokracije’. Odustajanje od socijalističkog projekta i znakovi lojalnosti novim ‘nacionalnim’ državama, uz pozadinsko prihvaćanje liberalnog kapitalizma, pri čemu je liberalizam ovdje prije svega ekonomska ideologija,(9) trebalo je ‘osnažiti’ nekom kulturalističkom teorijom, dovoljno neodređenom, ‘bezvremenom’ i moralističkom, pri čemu su ‘teorije’ o ‘totalitarizmu’, bile su za to idealne. One su prije svega podobne kao znak ‘zaštitnika nacije’ od ‘ekstremizama’, fašistoidnih, u čemu bi se mogle suglasiti s ljevicom, no onda, i u istom dahu, i ‘komunističkih’, zagovarajući politiku ‘ekstremizma centra’, što je u zadnjem zaoštravanju nasilničkih i fašistoidnih identitetskih politika, više nego očigledno.(10) Ovaj diskurs naravno sada dominira i u svim medijima mainstreama, kojima se u našim aktualnim nevoljama s novom vladom Tito kao Staljin priviđa radije od Pavelića kao Hitlera.(11)
Ako smo većinu teksta namjerno potrošili na to da pokažemo kako se socijalističku Jugoslaviju, nakon njenog državnog kraja, pomoću teorija o ‘totalitarizmu’ gura u ‘komunistički’ Istočni blok, kojemu nikada nije pripadala, što reći o mogućoj primjeni takvih ‘teorija’ baš na ‘demokratsku’ Hrvatsku?(12) Povoda ima napretek, a o tome i stalno pišemo, jer nasilničke identitetske politike, kakve sada ponovo na obnovljene načine kulminiraju, nisu moguće bez velikih doza ‘fašistoidnosti’ u njima.(13) Pustimo li sada po strani relativno dobro dokumentiranu i poznatu Tuđmanovu fašistoidnu ‘demokraturu’ 90-ih, koja je odigrala svoju ulogu nestajućeg posrednika u veliku regresiju u rubni kapitalizam, a ne samo ‘demokratskog’ iskoraka ovdašnjeg društva, kao jedan od kriterija ‘totalitarnosti’ možemo uzeti i sve aktualniji napad na nekada odvojene sfere ‘javnog’ i ‘privatnog’, tj. preobrazbu apstraktnog individuuma u ideološki aparat države.(14) U tom smislu su društva današnjeg globaliziranog neoliberalnog kapitalizma, uključujući i ‘hrvatsko’, ‘totalitarnija’ i od kapitalizma i od socijalizma, kakvi su bili prije recimo pedesetak godina. Širenjem načela apstraktnog individualizma u sferu ‘individualnih posebnosti’, gdje pojedinac više nije ‘apstraktan’, a to znači u sferu ‘civilnog društva’, cjelokupno područje indiferentizma građanske države postalo je ‘ideološki aparat’. Otuda tolike priče o ‘stilovima života’, ali i vjerske ludosti i crkveni totalitarizmi. Tu su zatim i nove korporativne ‘etike’, koje ‘re-feudaliziraju’ društvo kroz mitologije uspjeha, lojalnosti nadređenima i poduzeću, korporaciji itd. U vremenu u kojemu je ‘apstraktni pojedinac’ postao sitom kroz koje država, preko ‘civilnog društva’, investira u područja spram kojih je nekada bila indiferentna, odnosi vlasti kapitala prodiru u sfere koje bi prema idealnom modelu trebale biti ‘slobodne’, tj. ‘indiferentne’. U stvari, baš tu spada sada i u Hrvatskoj histeričan ‘rat svjetonazora’, u kome kao da svi, a naročito desničari, imaju svoje zatvorene, parcijalne a ‘totalizirane’ pozicije, kojima ne treba deliberativne demokracije.
A što tek reći za ‘puzajući totalitarizam’ u kojemu su predstavnici korporativnih interesa imali povlašteni pristup informacijama u pregovorima o TTIP-u, dok je to istovremeno onemogućeno predstavnicima civilnog društva, koji, barem potencijalno, zagovaraju javni interes? U novinama čitamo kako je ova neželjena praksa prisutna i u Hrvatskoj, gdje Ministarstvo vanjskih i europskih poslova (MVEP) potvrdilo kako redovno organizira sastanke s predstavnicima korporativnih interesa, od kojih traži savjete u pripremi hrvatskih stajališta o TTIP-u. Istovremeno, ministarstvo je odbilo dati informacije o hrvatskom stajalištu, popis predstavnika tvrtki, poslovnih udruženja i pojedinaca platformi ‘Zaustavimo TTIP’.
Zaključimo: ako ‘totalitarizam’ i ‘demokracija’ nisu pojmovi pomoću kojih jedno društvo možemo uvjerljivo, pa ako hoćemo i znanstveno argumentirano, opisati kao ‘neslobodno’, odnosno ‘slobodno’, to vrijedi i u slučaju usporedbe zadnje jugoslavenske sa zadnjom hrvatskom državom. Da smo uzeli neki drugi kriterij, npr. onaj revolucionarnosti, vidjeli bismo kako je on prisutan u obje te države, ‘samo’ što je ‘hrvatska revolucija’, mjerena baš ‘jugoslavenskom’, po formi često revolucionarno, ali po sadržaju beznadno kontrarevolucionarno događanje. Kada je Leo Mates pisao predgovor za jedno od brojnih izdanja i u Jugoslaviji popularnog djela Georgea Orwella 1984 – oko kojega se interpretatori danas tendenciozno svađaju govori li ono o ‘fašističkom’, ‘komunističkom’ ili pak paklu britanske moguće totalitarne budućnosti – morao je tadašnjim jugoslavenskim čitaocima ovako pojasniti: ‘Fabula koja nas vodi kroz svijet budućnosti u ovom romanu izgleda danas (1977. g) suviše drastična i ispunjena okrutnošću i brutalnošću koja sa estetskog stanovišta može da se čini pretjerana. No, to je odjek realnih brutalnosti prošlih dana, onog vremena koje je Orwella neposredno inspiriralo ne samo na pisanje knjige nego i na borbu s puškom u ruci na bojištima Španije.’ Suvremena ‘demokratska’ Hrvatska omogućila nam je da ga lakše shvatimo.
Literatura
Filozofijski rječnik, drugo dopunjeno izdanje (grupa autora u redakciji Vladimira Filipovića), Nakladni zavod MH, Zagreb 1984; natuknicu ‘totalitarizam’ napisao je Danilo Pejović.
Džordž Orvel: 1984; drugo izdanje, Izdavački zavod ‘Jugoslavija’, Beograd 1977., posebno predgovor Lea Matesa
1) Tako u svojoj već ‘klasičnoj’ obrani od prozivki za filoustaštvo novi ministar kulture Zlatko Hasanbegović govori: ‘Nikada nisam ni na koji način bio apologet bilo kojeg zločinačkog režima, bio to ustaški režim ili komunistički režim… Protivnik sam svakog totalitarizma, i fašističkog i komunističkoga, pripadam Vladi i stranci koja jasno stoji na zasadama demokratskog antifašizma, antikomunizma i antitotalitarizma i koja je predana demokratskim vrijednostima i parlamentarnoj vladavini.’ Našoj tri puta ‘anti’ vlasti (antifašističkoj, antikomunističkoj i antitotalitarnoj), uz zbirku negativnih identifikacija bolno nedostaje barem jedna pozitivna, jedna ‘pro’, ali ona postoji kao neizgovorena prokapitalistička ‘zasada’, za koju, obzirom kako ju sade, procjenjuju da ju je bolje ne izgovarati.
2) U točki jedan kaže se kako ovo naslijeđe na institucionalnom nivou ‘uključuje (preveliku) centralizaciju, militarizaciju civilnih ustanova, birokratizaciju, monopolizaciju i preveliku regulaciju; na nivou društva, ono se kreće od kolektivizma i konformizma pa sve do slijepe poslušnosti i drugih totalitarnih obrazaca mišljenja. Teško je ponovo uspostaviti civiliziranu, liberalnu državu pod vladavinom prava na ovakvim temeljima – što je razlog zašto se stare strukture i obrasci mišljenja moraju demontirati i nadvladati.’
3) Antitotalitaristička tanatologija, kako ju naziva Todor Kuljić, doživjela je svoj vrhunac u nas još 80-ih g. u Jugoslaviji. S jedne strane, one ‘visoke’ kulture, uvođenjem raznih viktimologija na univerzitetske studije, dok je ‘popularna’ kultura izraz pronašla u cvjetanju publicistike i književnosti. I dok su jedni usavršavali tehnologiju brojanja mrtvih u Jasenovcu, drugi su se dohvatili efikasnijeg medija, poput Vuka Draškovića u romanu ‘Nož’. Primjer suptilnijeg ‘uravnoteženog’ pristupa dvjema ‘genocidnim praksama’, ‘nacizma/fašizma’ i ‘komunizma’, gdje je glavna tema upravo komparativističko vaganje i njegova (ne)mogućnost, predstavlja u nas 2005. objavljeni zbornik Manje zlo: Moralni pristup praksama genocida, koji sadrži i zanimljive priloge, u ‘poštenom’ konzervativno-liberalnom okviru. Tako Tzvetan Todorov donosi shemu reakcija na uspoređivanje Auschwitza i Kolime: 1) Nacistički izvršitelji su za poređenje i ono im služi kao opravdanje; 2) Žrtve nacista su protiv poređenja jer ga vide kao opravdanje; 3) Komunistički izvršitelji su protiv poređenja jer u njemu vide optužbu; 4) Žrtve komunizma su za poređenje jer ga mogu upotrebiti kao optužbu.’ Isti autor uspoređuje i odnos prema smrti u dva ‘totalitarizma’, pa zaključuje da je na djelu bio paradoksalan obrat ‘kad se uzme u obzir da su Sovjeti, koji zahtevaju istorijski i socijalni okvir za svoju globalnu teoriju, sprovodili ‘prirodnu selekciju’ tako što su puštali da slabi umiru od gladi, hladnoće ili bolesti. Nacisti su, suprotno tome, uprkos isticanju bioloških principa, sprovodili ‘artificijelnu selekciju’, i u Aušvicu i u drugim logorima.’ Zbornik su zajedničkim snagama objavili Beogradski krug i zagrebački Multimedijalni institut, u pretenciozno naslovljenoj biblioteci Nova kritička teorija (od koje se ‘stara’ vjerojatno ipak prevrće u grobu).Vidi zbornik: Manje zlo; Moralni pristupi praksama genocida (uredili Helmut Dubil i Gabriel Mockin), Beogradski krug i Multimedijalni institut, Beograd 2006.
4) Dostupno na adresi http://www.index.hr/vijesti/clanak/deklaracija-o-osudi-zlocina-pocinjenih-tijekom-totalitarnog-komunistickog-poretka-u-hrvatskoj-19451990-/320911.aspx
5) Sergej Flere i Rudi Klanjšek: Was Tito’s Yugoslavia totalitarian?, u časopisu Communist and Post-Communist Studies 47, 2014.
6) C. J. Friedrich i Z. K. Brzezinski: Totalitarian Dictatorship and Autocracy, Harvard University Press, Cambridge, MA, 1956.
7) Ovaj pokušaj analize Jugoslavije po imanentnim kriterijima teorija o ‘totalitarizmu’, iako po nju završava ‘pozitivno’, dijagnozom kako u najvećem dijelu svoga postojanja ona nije bila ‘totalitaristička’, u stvari je tragikomičan, što vjerojatno nije bila namjera autora. Projicirajući ‘bezvremenu’ konzervativno-liberalnu šablonu naknadnom pameću na ovo društvo, oni ni ne zahvaćaju ono što je bilo uistinu revolucionarno u njemu, od podruštvljenja sredstava za proizvodnju, koje ograničava ‘tiraniju privatnog vlasništva’ kao onog bazičnog prava liberalne demokracije za koje ne vrijedi ograničenje koje se inače proklamira za ostala ljudska prava, a to je da je legitimno dok ne škodi drugima, do hvaljenja Ustava iz 1974. što je omogućio ‘državnost’ republikama, s tezom da je to bio veliki iskorak u demokratizaciji sistema, iako su kritičari, već u samom socijalizmu, zaključili da se tu decentralizacija po kriteriju ‘nacionalnih zajednica’ (tada još socijalističkih republika), nudi kao surogat za izostali veći iskorak u stvarnu socijalističku demokraciju, u stvari kao koncesija nacionalistima iz 1971. Uostalom američki uzor-udžbenik kaže i da u ‘totalitarističkim’ porecima u ustavu često riječ ‘radnik’ stoji tamo gdje treba stajati ‘nacija’. Kad su se već primili analize toga ustava, mogli su citirati i članak 11 u kojemu, između ostalog, piše da ‘nitko ne može ni neposredno ni posredno sticati materijalne i druge koristi eksploatacijom tuđeg rada.’. U tome je legitimnost podruštvljenja vlasništva nad proizvodnim sredstvima. Ovako ispada da je socijalistička Jugoslavija bila najmanje ‘totalitaristička’ kada je najviše radila u korist svoje štete, što je cinička pozicija par excellence. U takvoj ‘analizi’ moguće je onda i velike protusistemske iskorake (s obzirom na i tada hegemoni svjetski sistem, kao sistem kapitalističke globalizacije) kao što su bili, ma kako polovično, socijalističko samoupravljanje ili pak pokret nesvrstanih, tumačiti kao ‘truli kompromis’ između centralnog planiranja i ‘prave’ tržišne privrede, odnosno kao ‘smatranje sebe’ formalno nesvrstanima obzirom na velike blokove moći, bez spominjanja detanta i kakvog utjecaja je on, u obliku ‘miroljubive aktivne koegzistencije’, imao, ako hoćemo baš na ‘totalitarne’ tendencije velikih blokova.
8) Izrugujući se takvom pristupu u svojoj knjizi Je li netko rekao totalitarizam?, na čijoj naslovnici Staljin dokono čita novine ‘Pravdu’ (Istina), dok mu se pas proteže pred nogama, slovenski filozof Slavoj Žižek u uvodu krsti teorije o totalitarizmu ‘ideološkim antioksidantom’. Nečim poput kemijskih tvari koje se dodaju lako pokvarljivim proizvodima da se spriječi njihovo kvarenje uslijed oksidacije. No, on uzima primjer iz biljne apoteke: ‘Zeleni čaj prirodni je izvor antioksidanta, koji neutralizira štetne molekule u tijelu, znane kao slobodni radikali. Obuzdavanjem slobodnih radikala antioksidant pomaže tijelu da ostane u prirodnom dobrom zdravlju.’ Nije li mutatis mutandis pojam totalitarizma jedan od glavnih ideoloških antioksidanta, čija je funkcija u cijeloj njegovoj karijeri bila da obuzda slobodne radikale, te tako pomogne društvenom tijelu da ostane u političko-ideološkom dobrom zdravlju?’ Tako se dade objasniti i uzdizanje Hannah Arendt u neprikosnoveni autoritet, naročito u post-socijalističkim zemljama, što je za Žižeka dokaz teorijskog poraza ljevice u njima. Cijeli liberalni postav ‘demokracija’ versus ‘totalitarizam’ kao novi tabu treba kršiti, pa ma koliko nas optuživali da smo ‘protudemokratski’ i ‘totalitarni’. Glavna teza knjige, pa i našeg skromnog priloga je, kako ‘totalitarizam’ nije nikakav učinkovit teorijski koncept, već prije zakrpa postojećeg poretka, koja nas onesposobljava da kritički mislimo, bilo namećući restriktivni okvir dopuštenog uvida u historijske događaje, bilo sprečavajući nas da o prošlosti uopće mislimo. A to je zemljama nasljednicama Jugoslavije posebno dramatično. Zadnjim jurišom ‘pomirbene desnice’ u Hrvatskoj, ali i u Sloveniji, u namjeri da između ostalog ‘normalizacijom’ povijesnog fašizma sad i ovdje uvode fašistoidne politike, ovaj krpež počinje rađati otrovne cvjetove i stvar postaje ozbiljna. Vidi Slavoj Žižek: Did Somebody Say Totalitarianism?; Five Interventions in the (Mis)use of a Notion, Verso, London – New York 2001.
9) Naši se nacional-liberalni intelektualci u ogromnoj većini ‘nisu miješali’ u procese tzv. pretvorbe i privatizacije (osim što su i sami htjeli biti privatnim poduzetnicima, uglavnom bezuspješno), a ne miješaju se niti danas, kada je na redu novi krug napada na nekada javna, a sada podržavljena, dobra. Pravde radi, i među njima sada treba razlikovati kulturnjačke, pretežno ‘desne’, i civilno-aktivističke frakcije, od kojih je pola ‘desnih’, a pola ‘lijevih’.
10) Tako jedan saborski zastupnik, inače i civilni aktivist, član Antifašističke lige Hrvatske, u intervjuu H-Alteru ovako tumači postupke skandaloznog ministra kulture Hasanbegovića: ‘Način na koji je ministar izveo ukidanje jedne komisije bio je ne samo loš, nego i zabrinjavajući. Opaske koje je pritom izricao, premda se on vjerojatno teško može identificirati s Agitpropom, zvučale su veoma agitpropovske. A i on sam je izgledao zogovićevski, kao jedan od titovskih poratnih agitpropovaca. Samo s druge pozicije.’ Time smo dobili ne samo jednačenje dva ‘totalitarizma’, već i varijantu novog ‘hrvatskog antifašizma’, ‘samo s druge pozicije’.
11) Primjera je beskonačno, no navedimo barem jedan. Novinar Denis Romac pišući u svojoj kolumni ‘Zlu ne trebalo’ u Novom listu o mogućem imenovanju hadezeovca Miljana Brkića na čelo ministarstva branitelja, on situaciju uspoređuje sa Brozovom politikom imenovanja suradnika iz redova ratnih suboraca, a sve pod naslovom ‘Oživljavanje Jugoslavije’., Novi list, 26.02..2016., dostupno na http://www.novilist.hr/Komentari/Kolumne/Zlu-ne-trebalo-Denisa-Romca/Ozivljavanje-Jugoslavije
12) U svijetu takvih pokušaja kvalificiranja ‘odumiruće demokracije’ kao, između ostaloga, i ‘totalitarne’ ne nedostaje. Sjetimo se samo knjige Noama Chomskog Deterring Democracy(Demokracija odvraćanja), napisane odmah 1991., pa i povodom ‘humanitarnih intervencija’ u Jugoslaviji. Ovdje ćemo spomenuti još i dva marksistička primjera. U svojoj voluminoznoj monografiji (nešto manje od tisuću stranica), nažalost preminuli osebujni njemački marksist Robert Kurz historizirao je kroz tri industrijske revolucije ‘Crnu knjigu kapitalizma’, ne samo kao polemički odgovor na ovdje poznatiju ‘crnu knjigu’, onu ‘komunizma’ naime, već kao detaljno elaborirano uvjerenje da upravo prisustvujemo ‘labuđem pjevu tržišne privrede’ (knjiga je prvi puta objavljena 1999.). U Prologu svojoj dramatičnoj knjizi on konstatira kako bi mogla biti velika ironija povijesti što će se apsolutni trijumf i smrtna kriza kapitalizma povijesno poklopiti. Njega prvenstveno zanima ‘ekonomski totalitarizam’, a pojam najviše rabi u poglavlju o ‘sistemu totalitarne svjetsko-tržišne demokracije’, gdje govori o novim novcatim ruinama, totalitarnom tržištu, totalnoj mobilizaciji, totalitarnom kapitalizmu slobodnog vremena, totalitarnoj demokraciji, kratkom ljetu privrednog čuda, te razaranju svijeta i krizi samosvijesti. Drugim, više aktivističkim stilom, ali sadržajno vrlo slično, piše i Samir Amin, nekada gost zagrebačkog Subversive Film Festivala, dobar poznavatelj Jugoslavije, u koju je svraćao 60-ih i 80-ih g. prošloga stoljeća (o tome smo s njime razgovarali u Aktivu; Prilogu Novosti za teoretizaciju prakse). U svojoj knjizi o’liberalnom virusu’ koji se danas na način ‘amerikanizacije’ širi svijetom, i on govori o ‘demokraciji slaboga intenziteta’, koja se širi putem socijalizacije kroz tržište, a ne kroz demokraciju. Zato je za njega ‘totalitarizam’ uobičajeno stanje u oba povijesna sistema, tzv. realno egzistirajućem socijalizmu i tzv. realno egzistirajućem kapitalizmu. A to se vidi po tome što protekom vremena moraju sve više sistematski lagati. S time da je to u SSSR-u bilo nasilnije, jer si je dao u zadatak ‘stići i prestići Zapad’ (usput, što je tek Rusiji, ali još odsudnije i Kini, sada i uspjelo, barem po kriteriju ‘poštovanja zakonitosti’ neoliberalne globalizacije). Za razliku od njih, Zapad si je mogao (djelo je izvorno pisano 1988.), ali više ne može, priuštiti ‘meki’ totalitarizam, poput konzumerizma u periodima brzog i lakog rasta. Vidi Robert Kurz: Schwarzbuch Kapitalismus; Ein Abgesang auf die Marktwirschaft (Crna knjiga kapitalizma; Labuđi pjev tržišnoj privredi), drugo izdanje, Ullstein, München 2002.; Samir Amin: The Liberal Virus; Americanization of the World, Pluto Press, London 2004., te razgovor ovoga autora sa Samirom Aminom, pod naslovom ‘Drug Tito dobro nas je razumio’, u Aktivu; Prilogu Novosti za teoretizaciju prakse br. 4, 16.03.2012.; sada dostupno i u arhivu Novosti: http://www.portalnovosti.com/aktiv-br-4-samir-amin-drug-tito-dobro-nas-je-razumio
13) O tome da niti povijesni fašizam nije totalitarizam, ili da ta ‘teorija’ barem zamagljuje, više nego li što objašnjava, uzroke njegova nastanka, održavanja na vlasti i sloma, pisao je svome članku ‘Fašizam = totalitarizam?; Prilog obračunu s aktualnim tendencijama promašene ‘teorije’ o fašizmu’, istina sa tada ortodoksnih, ali u ovome slučaju vremenom sve više, a ne manje točnih, pozicija istočnonjemački marksist Gehard Lozek, u 1976. kod nas priređenom velikom zborniku o fašizmu i neofašizmu.Vidi Zbornik Fašizam i neofašizam, FPN i CDD SSOH, Zagreb 1976.
14) Na puno mjesta u svojim radovima o tome piše Rastko Močnik. Ovdje ćemo se pozvati samo na njegovu historizaciju ‘civilnog društva’ u nas. Vidi članak, Rastko Močnik: ‘Kaj vse je pomenil izraz ‘civilna družba’: Jugoslovanska alternativa’ (Što je sve značio izraz ‘civilno društvo’: Jugoslavenska alternativa), dostupno nahttp://www.internationaleonline.org/research/real_democracy/2_kaj_vse_je_pomenil_izraz_civilna_dru_ba_jugoslovanska_alternativa; uskoro i u knjizi u izdanju Aktiva Novosti.
radio gornji grad 
