Stara baka nije studirala u Leipzigu, nije se bavila aktivizmom u Parizu, nije nosila parole koje promiču pravo na slobodnu ljubav, razvod braka i ženino pravo na prekid trudnoće. Rodila je četvero djece, veći dio života je živjela na selu, radila je u kući i izvan nje, ali stjecajem okolnosti do nje je doprla vijest. Stara je baka svoju mladost proživjela u vremenu nakon završetka Drugog svjetskog rata koji je u socijalističkoj Jugoslaviji označio početak korjenitih promjena položaja žena u društvu koje su se dogodile masovno, silovito i organizirano. Upravo zbog toga svoje dvoje muške i dvoje ženske djece školovala je ravnopravno i svi su završili fakultete.

Osnivanjem Antifašističkog fronta žena (AFŽ) u okviru jednog sustava žene su prvi puta na ovim prostorima izborile jednaka zakonska prava u odnosu na muškarce u svim segmentima rada i života, kao i pravo na svoj glas na republičkim, pokrajinskim i lokalnim izborima. U tom Ustavu, donesenom prije više od pola stoljeća, između ostaloga, stajalo je: «Žene su ravnopravne sa muškarcima u svim oblastima privrednog društvenog i državnog života» kao i to da: «Za jednak rad žene imaju jednaku plaću kao i muškarci i uživaju posebnu zaštitu u radnom odnosu.»
Jasno je da time problem nije bio riješen u sferi privatnog i obiteljskog, koja uvijek živi paralelnu stvarnost, i da je patrijarhalni poredak opstao u glavama i srcima ljudi, ali po prvi puta postojao je sustav koji je unutar sebe težio tome da nadiđe višestoljetno nasljeđe nejednakosti žena.
U neposrednom kontaktu koji se odvijao u mreži AFŽ-a u svim republikama tadašnje Jugoslavije, vijesti su se jasno i nedvosmisleno širile velikom broju žena, putem časopisa koji su tiskani i distribuirani u danas nezamislivim nakladama (Žena u borbi, Žena, Žena danas). AFŽ Jugoslavije bila je najmasovnija ženska organizacija u povijesti na našim prostorima. Ona je imala zadatak okupiti žene u selima i gradovima gdje su, između ostalog, pokrenute čitalačke grupe, tečajevi, kulturni programi za polovicu sveukupnog stanovništva. To je bio prostor u kojem su stotine tisuća žena po prvi puta mogle istraživati vlastite mogućnosti iskoraka u ekonomski, politički i društveni život. Javno se raspravljalo o svim pojavama koje su se ticale njihova života i položaja u društvu.

Klara i ja sjedimo pred televizorom i gledamo uživo prijenos «festivala demokracije» koji se odvija uoči proglašenja novog hrvatskog predsjednika. U finalu ostaju dva pretendenta na najvišu državnu funkciju. Jedan, dosadašnji hrvatski predsjednik Ivo Josipović, kandidat socijal demokratske stranke (SDP) koja glasno, i barem deklarativno, maše svojim antifastičkim naslijeđem. I druga, kandidatkinja desno orijentirane, konzervativne i nacionalističke stranke (HDZ). Klara navija za curu. U tome ima neke logike. Hrvatska još nikada nije imala predsjednicu. I to je nešto čime stranka koja je predlaže (također deklarativno) maše.
Stranka čiji aktualni predsjednik Tomislav Karamarko u svojim govorima izjednačava totalitarni komunistički režim s antifašističkom borbom te neprekidno potiče netrpeljivost prema drugima i drugačijima. Stranka koja snažno i javno podupire tendencije udruga koje se bore za zabranu pobačaja, čiji članovi organiziraju molitvene skupove pod prozorima ginekoloških klinika. Stranka koja u svom statutu propisuje ženskom dijelu članstva kako mora biti odjeven i kolika je dozvoljena visina potpetice, stranka čiji je stvarni prethodnik tvrdi patrijahalni sustav koji poslovično ženama pokazuje gdje im je mjesto.
A potom slijedi finale.
Klara već spava, a Hrvatska proglašava novu predsjednicu, prvi puta u svojoj povijesti, gospođu Kolindu Grabar Kitarović. Ona entuzijastično kroči prema govornici, vjerojatno i sama nesvjesna što joj se dogodilo, kako bi se u tom povijesnom trenutku obratila narodu.
Ipak, nekoliko sekundi prije nego što će stati pred mikrofon, u taj tijesni, ali moćni prostor, ugurava se predsjednik stranke, Tomislav Karamarko. To je bio posve nagonski potez mimo svake političke pameti i logike trenutka. Članovi i simpatizeri u izbornom stožeru razgaljeno počinju skandirati «Franjo! Franjo!» (u deliriju dozivajući pokojnog Tuđmana) dok Karamarko, pretendent na visoku funkciju premijera, započinje svoj govor. U njemu se, u prvih nekoliko rečenica, a da to nikome ne djeluje neumjesno, zahvaljuje mužu buduće Predsjednice koji je sve to izdržao, dok Predsjednica zbunjena stoji sa strane sa zaleđenim smješkom. Svjetina u tom trenu počinje skandirati ime njezina muža, profesora Jakova («Jakove! Jakove!») čija je životna priča posljednih tjedana punila časopise i novine, prikazujući ga kao fenomena kojem se malo čude, a malo podsmjehuju, jer je svoj život posvetio supruginoj karijeri. Ne treba naglašavati da je posve nezamisliva obrnuta situacija u kojoj se članovi stranke zahvaljuju supruzi kanditata jer je izdržala izbornu utrku svojega muža.
Kada Tomislav Karamarko napokon završi svoj neprimjeren i nepristojan govor, Predsjednica se napokon uspinje na govornicu, a svjetina ponovo počinje skandirati, pogađate li što? «Hrvatska! Hrvatska!» Asocijativni luk koji je poduprt logičkom linijom u njihovim glavama, konačno razotkriven u svojoj jasnoći, ide ovako: prvo Otac, pa onda Muž, i na kraju Domovina. U čitavom tom nizu, za Predsjednicu nema mjesta, osim ako će Predsjednica biti dobra žena i znati gdje joj je mjesto. Do sada je pokazala kako itekako dobro zna, ali jednako tako nije jasno da li zna i to da čak niti na tom podređenom mjestu, ponižena za govornicom ne bi mogla stajati da nije bilo antifašističke borbe, AFŽ-a, jednog čitavog civilizacijskog naslijeđa protiv kojeg se bore Otac, Muž i Domovina.

Povodom 8. marta, tekst o Dobroj ženi napisan prošle godine za njemački Taz. Sretan vam!