Piše: Nenad Popović

Čudna tišina zavladala je danas nakon Frljićevog izvještaja o napadima na njegov stan, i stan njegove partnerice. Čudna tišina, premda izvještaj Olivera Frljića ima sve kvalitete kakvim se „mi ljevičari“ inače divimo i na kakve zdušno, uvijek od 18. godine referiramo kad se zgražamo nad pričama o Arthuru Londonu, Osipu Mandelstamu, Klausu Mannu, Walteru Benjaminu ili Aleksandru Solženjicinu, kad im, šmrc-šmrc, dragi moji kolege i prijatelji, u dva ujutro razbijaju vrata na stanu, tuku ih, odvode: vrše nasilje. Ili, da budem bliži; zaskoče Vladu Gotovca i obore nasred trga, ili Ivana Stambolića, brata našeg velikog kolege Milana S., zaskoče u parku, tresnu po glavi, strpaju u kombi, onda ubiju i bace u neku dovoljno daleku šumu (200 km) od centra Beograda.

Međutim, na ovo nemamo što reći (ovo – Oliver Frljić). Čudna tišina koju objašnjavam time što Oliver Frljića i njegovu partnericu nisu i premlatili, ostavili u stanu plave od modrica. Jer to bi onda izazvalo sveopće zgražanje, kakve feljtone!. Ma hiljadu potpisa, tisuće telegrama i dobre želje u KBC-e, sastanci bi samo prštali, deklaracije uz, naravno, barem pet privilegiranih postova/izjava „bio je moj prijatelj“, „Jučer smo se čuli još, zahvalio mi je na mojoj knjizi“, „Njegova žena, ah, kako smo divno još neki dan jeli u našem omiljelom restoranu“. Nula, međutim. Jer trebali su ga zatući. Bez te poante, npr. krvave razbijene čeljusti Olivera Frljića – a kamo li leša, oh, leš, kako bi to bio dobar tekst, kakav bi to bio intervju na televiziji „o mom dragom prijatelju Frljiću“! – što se tu ima reći?.

Makar, kad bolje uzmete, poštovani kolege i prijatelji, prošao je baš sve što ide u priče u koje se svi kunemo. Plot je kao iz CosteGavrasa. Načinili prepad na dom (dva puta), onda je bio na policijama, onda ga inspektori nisu točno razumjeli koji mu je vrag, onda je bio po policijskim stanicama gdje su ga drugi inspektori podučavali razlici između pljuvanja u lice (uvreda) i Smrt tebi Frljiću (prijetnja), onda je on to, građanin Frljić, to tako obavljao dok konačno nije izašao na ulicu i vratio se u svoj stan koji mu je obijen. Pa je on onda, budala kao i Mandelstam, Havel i društvo – što? Sjeo se on za stol, koncentrirao (rekavši prethodno na telefon svojoj družici Budi ti mirna, sad ću ja) i napisao pismo javnosti o tome što mu se i njegovoj partnerici dogodilo, u stanu, na policiji i da je prilično potresen. Sve po kanonskom spisku nas angažiranih intelektualca: fizički napad na umjetnika, fizički napad na građanina, prijetnja, indiferentnost policije – usred bijela dana!

Nije doduše Frljić rekao teroristički čin. I bolje da nije, to bi bilo previše. Mentalno, budući da hrvatski intelektualac ne znaju što znači teror, nego misli da je to ono kad Bin Laden napadne New York pa se puši i zavijaju sirene.

Zbog toga ni ja neću reći Frljića i njegovu družicu teroriziraju, siju teror, ali ću, sebi za dušu i da se sutra ujutro mogu pogledati u ogledalo, konstatirati, pismeno i u ovoj minijaturnoj javnosti koju predstavlja sajt Radio Gornji grad, da je jedna čudna, bolesna tišina zavladala na jutrošnju obavijest (7.3.2016.) kazališnog redatelja Olivera Frljića da se nad njim i njegovom partnericom izvršilo fizičko nasilje.