JNA je napala Srbiju i tako simbolično najavila krvave sukobe koji su uslijedili na Balkanu. Tako je, nakon višednevnih demonstracija, u kojima su građani Beograda pokušali srušiti Miloševića, umjesto pada režima Milošević srušio građansku Srbiju. Milošević je napao Beograd kako bi obranio svoj zločinački režim, baš kao što danas sirijski diktator Assad na ulice sirijskih gradova izvodi tenkove kako bi ubijali vlastiti narod.Prvi grad u Jugoslaviji na čije ulice su izašli tenkovi JNA kako bi se sukobili sa građanima bio je Beograd, a 9. mart 1991. godine, početak je krvavog raspada Jugoslavije, od tog trenutka više ništa nije moglo biti isto. Građanska Srbija, građanski Beograd „pao“ je pod tenkovima Miloševićeve vojske. U tom trenutku svakome je trebalo biti jasno kako će se stvari u Jugoslaviji dalje odvijati, jer ukoliko je spreman tenkovima krenuti na vlastiti narod, ako je spreman izvesti tenkove na ulice Beograda, i najvećim slijepcima je moralo biti jasno da je Milošević spreman ubijati i rušiti za ciljeve svojeg režima.

Da je kojim slučajem antimiloševićevska građanska revolucija 9. marta 1991. uspjela, da su građani Beograda uspjeli srušiti Miloševića, možda bi i tijek tranzicije u bivšoj Jugoslaviji bio drugačiji, možda bi razlaz jugoslavenskih republika izgledao drugačije. Možda tada ne bi bilo niti rata, niti svih posljedica rata koje su uslijedile. Međutim, istovremeno ne mogu se oteti dojmu da u trenutku kada je JNA izašla na ulice Beograda, hrvatsko vodstvo na čelu s Tuđmanom nije imalo dovoljno čvrst stav o tom događaju, niti su inzistirali da se do kraja rasvijetli Miloševićeva instrumentalizacija JNA. Nisu tada čvrsto reagirali niti Tuđman, ni Mesić, kao ni mnogi drugi. U tom su trenutku još uvijek postojali politički instrumenti kojima se moglo reagirati, ali Zagreb je događanja u Beogradu očito smatrao unutarnjom stvari Srbije.

Budimo potpuno iskreni, Tuđmanovom političkom Zagrebu odgovarao je Miloševićev politički Beograd. Zato Hrvatska tada nije reagirala na napad JNA na građane Beograda, odnosno ta je reakcija bila itekako preblaga i premlaka. Već je to bio vrlo ozbiljan indikator na moguće tajne dogovore Zagreba i Beograda o modelu raspada bivše SFRJ, odnosno na dogovore Miloševićevog i Tuđmanovog režima, koji su trebali rat kao kulisu tranzicijskih pljačka koje su proveli u svojim državama.

Tuđman je očito i tog 9. marta umjesto na demokraciju zaigrao svoju kartu na Miloševića. Ono što je uslijedilo sasvim sigurno bio je dio njihovog tranzicijskog plesa smrti na kojem su ta dva jahača balkanske tranzicijske apokalipse ostvarili nevjerojatne krvave profite koji se mjere u milijardama današnjih eura. Kada kažem njih dvojica, mislim na dvojicu diktatora kao dvije personifikacije ratnog i ratnoprofiterskog zla koje je između ostalog omogućilo i izrastanje ekonomskih elita čije se bogatstvo temelji na Tuđmanovoj i Miloševićevoj politici krvi i tla.

Danas, dvadeset i jednu godinu kasnije, dva desetljeća nakon tog Velikog 9. marta i Milošević i Tuđman su mrtvi. Za njima ostaju stravični spomenici rata: krv, leševi i ruševine s jedne strane i na pljački nastalo bogatstvo tranzicijskih elita s druge strane. Na trećoj strani su oni poraženi: građani. I zato ne treba zaboraviti taj 9. mart 1991. godine. Ne treba zaboraviti beogradski pokušaj da se sruši jedan koncept zločinačke politike, čije smo žrtve danas svi zajedno.

Oni su 9. marta pobijedili, mi smo 9. marta sve te ratove unaprijed izgubili.

Tu izgubljenu priliku za mir, nažalost ne možemo vratiti.

Ali možemo, nakon svega, napokon reći: Hvala ti, Beograde za 9. marta 1991. godine!

Nakon svega, gotovo da i ne treba ništa više niti reći. Beograd su napali oni isti koji su kasnije napali Vukovar. Ne možemo ne razmišljati o tome bi li se dogodio Vukovar da je 9. marta Beograd uspio pobijediti Miloševića. Uz to, večeras eto razmišljam o ljudima koji su taj dan proveli na beogradskim ulicama, o anonimnim junacima koji su pokušali promijeniti tijek jednog prljavog i dogovorenog rata.

Dragi moji Beograđani, svatko od vas na beogradskim ulicama tih dana u mom srcu ima svoju posebnu ulicu. Simbolično, u znak zahvale za taj beogradski pokušaj rušenja Miloševića, Zagreb bi trebao jednu svoju ulicu nazvati „Ulica Beograda 9. marta 1991. godine“. Taj je datum, zapravo s jedne strane označio nepovratni preokret prema ratnoj opciji raspada Jugoslavije, dok je s druge strane to bio jedini pravi pokušaj da se pokrene demokratska tranzicija na Balkanu.

Tuđman i Milošević, kako je vrijeme pokazalo, imali su drugačije planove.