Ovo je ulomak iz intervjua koji je 2010. godine sa mom vodila Tatjana Gromača za «Novi list». Sad je aktualniji nego pred šest godina:

«U studenom 2001. u javnosti sam izrekla neke stvari koje su «odjeknule», ali aktualnost izrečenog, suprotno svim mojim predviđanjima, nije se smanjila. Čini se da se od tada mnogošto promijenilo u politici, ali zapravo je nivo intelektualne dvoličnosti ostao isti. Tada sam uputila “apel kulturnoj javnosti protiv zastrašivanja i prešućivanja”. Reagirala sam kao osoba, svojim imenom, ali i kao predsjednica PEN-a. Neposredni povod su bile prijetnje smrću upućene sveučilišnom profesoru koji se usudio producirati dokumentarni film o zločinima počinjenim nad civilima. Snimatelj toga filma nedugo prije umro je u okolnostima koje ni do danas nisu potpuno razjašnjene. Tada sam i sama primala telefonske i pismene prijetnje, pa čak i prijetnje o podmetnutoj bombi u prostoru u kojem sam okupila te iste godine, na književnom festivalu, pisce s raznih strana svijeta. Tada sam napisala da sam “zgađena atmosferom prijetnji, inercijom mozgova i slijeganjem ramenima«.

Napisala sam i da se hrvatski intelektualci ne usuđuju priznati, ali duboko u sebi moraju biti svjesni činjenice da će nas upravo slijeganje ramenima vratiti “ne deset godina u doba Tuđmana, ne trideset ili četrdeset u doba Tita, nego ravno u mračni srednji vijek». Iz afera hrvatskog političkog i javnog života ove, 2010. godine, jasno je da sam 2001. kad sam to napisala imala pravo. Povijest se mijenja, ali situacije ostaju u tipološkom smislu iste: postoji problem na koji treba reagirati i ne treba se zavaravati – uvijek će ga biti. Postojala je hipokrizija u intelektualnim krugovima i ne treba se zavaravati – ima je i danas. U tom smislu nema “lakših” vremena. Još 2004. u brojnim intervjuima, upirala sam se objasniti kako je danas puno teže selekcionirati načine djelovanja jer su standardi demokracije naizgled zakonski zaštićeni, premda naličje demokracije i te kako dolazi do izražaja putem igre različitih lobija moći. U Hrvatskoj uopće nema “glasa javnosti”. To je u vezi s odumiranjem ideje o “javnome dobru”. Gubi se vrijeme na efemerije, a istinski problemi ne bivaju prepoznati na vrijeme vrlo često ni od medijskih profesionalaca.

Ako se učini da glasa javnosti ipak ima, onda on ne nadilazi granice jednoga gradskoga trga. Kao da se netko aktivno trudi svesti taj glas na što manju mjeru, dati mu što uži okvir da bi ga se što lakše lociralo, sankcioniralo i naposlijetku eliminiralo. Na vlastitoj koži sam iskusila tri bolne strategije koje navodim kronološkim redom: pokušaj ušutkivanja, pokušaj totalnog prešućivanja i pokušaj niveliranja. Pod niveliranjem mislim na aktualnu strategiju trpanja svega i svih u isti koš; traženja medijski i politički oportunih stereotipa kako bi se na taj način otupila oštrica društvene kritike, kako bi se glas jakih, a samim time i «opasnih» individualnosti prikrio bukom u komunikacijskom kanalu. Strategije o kojima govorim nisu ubitačne samo za mene nego i za mnoge moje kolege po peru.»

Pred petnaest godina, te 2001, kad sam sastavila slavni, i slavno zaboravljeni, Apel protiv zastrašivanja i prešućivanja, nisam se mogla ni nadati da ću za koje desetljeće opet potpisivati slične apele.