Piše: Zlatko GALL (Slobodna Dalmacija)

Sad već bivši gazda na Prisavlju Goran Radman za sobom na HRT-u ostavlja valjda financijski plus i svaki drugi minus. Jer, ravnatelj HRT-a ostaje zapamćen kao autokrat sa sumnjivim kriterijem imenovanja poćudnih i još sumnjivijim kriterijem za dijeljenje otkaza nepoćudnima; kao „gazda“ koji je sinekure, programe i emisije dijelio malo lijevo malo desno držeći da će ga takva ekvolibristika održati u fotelji; kao zadnja karika u lancu srozavanja nekoć ugledne kuće koju se, umjesto po velikim novinarskim i uredničkim imenima ispred i iza kamere, danas prepoznaje samo po crveno-bijelim kockicama u logu.
Radman je odavno trebalo iseliti iz ravnateljskog ureda zbog očajnog programa – jer, hebeš javnu televiziju na kojoj su najbolji dio programa sjajan Šošin Treći te hit serije – te instaliranja novih mediokriteta na pozicije udarnih medijskih figura. Naravno, nije smijenjen zbog toga. Nije dobio nogu jer je od javne televizije napravio sprdnju. Niti zbog želje da se stanje na HRT-u promijeni. Dobio je nogu da bi baš takva „radmanovska“ televizija dobila novi prepoznatljiv politički predznak. Kakav? Zna se.
Slaba „memorija pamćenja“
Tomislav Karamarko, poznat po svojoj veoma fleksibilnoj „memoriji pamćenja“ i relativiziranju, u zanosu pravednog gnijeva – kao da je predsjednik društva za Transcedentalnu meditaciju a ne HDZ-a kojem je stezanje medija za jaja upisano u tuđmanovski genetski kod – nedavno je znakovito napao Radmanov HRT da je „pristrana, stranački i ideološki obojena“. Televizija bi – nastavlja Karamarko s moralnih visina nesalomljivog borca za demokratičnost medija – trebala biti „ javni servis, koji svi plaćaju, a ne da se određene političke opcije vrijeđaju i ostavljaju po strani”. Pa su za to na mjesto v.d. ravnatelja Domoljubna koalicija i Most stavili Sinišu Kovačića. Koji će, kao, od HRT-a napraviti javni servis. Napominjem : javni!
Siniša Kovačić je u dosadašnjoj televizijskog karijeri uglavnom ostao zapamćen kao amorfna dnevnička „talking head“ s osobnošću rezane drvene građe i karizmom islandskog lišaja. Za avanciranje na hranidbeno/uhljebljeničkom lancu Prisavlja zacijelo je stoga mnogo važnija činjenica da je predsjednik društva Hrvatski novinari i publicisti, koje je – nije nikakva tajna – osnovano prošlog ljeta kao „neslužbena desna“ frakcija Hrvatskom novinarskom društvu. S članovima poput Marka Juriča, Velimira Bujaneca, Obrada Kosovca, Hrvoja Hitreca… To šaroliko društvo (koje nije član Međunarodne novinarske federacije IFJ), svoje je stavove jasno pokazalo i nedavnim priopćenjem o neprihvatljivim kritikama iz Centra Simon Wiesenthal oko izbora novog hrvatskog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića kojem su, uzgred, dali punu podršku.
Očekivati od novog v.d. ravnatelja da HRT-u vrati profesionalni dignitet i pogon iz Prisavlja rehabilitira kao „javni servis“ ima smisla koliko i vjerovati da je Bujanec „enciklopedist“ a Hasanbegović „antifašist“.
Jadni servis
Što zapravo možemo očekivati na HRT-u? Samo jedno: umjesto šugave Radmanove ekvilibristike povratak u devedesete kad je HRT bio „jadni“ a ne javni servis.
Uostalom sukladno Karaamarkovoj mantri o povratku HDZ-a na tuđmanovsko doba i „natrag u garažu“, HRT zacijelo očekuju novi dani „ponosa i slave“. Kao u devedesetima. Za one zaboravne – pa i samog Tomicu Karamarka – evo kratkog podsjetnika. Recimo na „interno uputstvo“ za novinare Hrvatskog radija u kojem baš lijepo i poučno piše: „U dnevnim emisijama pripćenja političkih stranaka emitirati bez eventualnih napada na generalnu politiku Hrvatske, Vrhovništvo, Vladu i druga tijela“. Kako demokratski! Baš kao i izjava Hloverke Novak-Srzić, tadašnje glavne urednice HRT-a na sjednici Vijeća HRT-a da je obveza javne televizije „promocija državne politike (naravno, bez upita, kritika i suvišnih „zašto“ – op. Z.G.) utoliko što je ta politika djelo Sabora (odnosno, saborske većine – op.Z.G.) u čijem smo vlasništvu“. O tadašnjem TV Dnevniku, o tome kako je i za koga uređivan, uznosito je 1996. pisao i Milan Ivkošić ustvrdivši da on „nije samo informativna nego i mitska, svetačka, obredna emisija koju nacija ne gleda samo da bude obaviještena“. Dijelio je zapravo ideje o „javnoj televiziji“ i inormiranju navlas iste kao i Rikard Gumzej, tadašnji šef propagande HDZ-a koji je ustvrdio da mu je Dnevnik dosadan ako na njemu dva dana uzastopce nema predsjednika Tuđmana. Ljiljana Bunjevac-Filipović, jedna od vedeta hadezeovske „javne televizije“ glasno je pak priznakala da je „gorljivo pratila predsjedničku kampoanju HDZ-a i veselila se pobjedi“. Je li u tome vidjela sukob profesionalnog i stranačkog interesa? Kaj god jer istom je prigodom u rujnu 1997. kazala da ne vidi nikakav problem u HDZ-ovoj sveprisutnosti na „javnoj televiziji“. Naime, kazala je, „vladajuća stranka apsolutno ima razloga da na istaknutim mjestima na televiziji budu njezini članovi“.
Narodni poučak
I koga onda sad Karamarko jebe kad proziva Radmana da mu je televizija bila „pristrana, stranački i ideološki obojena“. Kao da ne želi da ona baš sad to bude. Po tuđmanovskom receptu. S hadezeovskim ljudima na svim bitnim mjestima. Baš kao u doba Vrhovnika. Ili kao u negdašnjem vicu o jugoslavenskom republičkom ključu po kojem je iz svake republike na položaj u saveznim tijelima dolazio po jedan Srbin.
A što se pak tiče Radmanovog kmečanja po medijima ili na onoj čuvenoj TV presici na kojoj mu se nisu smjela postavljati pitanja, samo jedna uzgredna pouka. Ona narodska. Koja veli – ‘ko te dotra, taj te ot’ra! Politikantstvo i politika.

( kolumna “Zona sumraka” u Slobodnoj Dalmaciji)