Piše: Slađana Bukovac

Ideološki podanici u mojoj firmi krenuli se dizati na stražnje noge. Gadan prizor, bez upozorenja kako sadrži scene eksplicitne okrutnosti, i nije namijenjen mlađima od 12 godina. Nadaju se unapređenju; točnije, novcu i nekoj makar minijaturnoj moći. Darvinizam na djelu. Platit će sve to nesretnici na minimalcu, šoferi kamiona, zabrađene starice s polovnim radijom u kuhinji.

Nema razloga za brigu: sve je po zakonu, kao što je i dosad bilo. Javna televizija je oduvijek politička prćija. Stvorila je i takve kadrove, koji čekaju da dođu “na svoje”. Izvor je to živog, jednostavno utjeranog novca, prevelik mamac u zemlji bez prebijene pare da se oko njega ne bi i dalje okupljali lešinari. To je država unutar države: mjesto ultimativnog luksuza, na kojem se, s druge strane, treba ishoditi jedno sedam potpisa kako bi se iz Istre otišlo u Trst, napraviti reportažu. Gdje je sve dopušteno, osim ozbiljnog rada, i kreativnosti; a bilo kakav napor istraživačkog novinarstva onemogućen je u startu, jer s takvim stvarima nikad nije jasno čije će interese nagaziti.

Tako je bilo, i tako će biti.

Meni se ipak gade ovi što se podižu na stražnje noge, kao pit bull terijeri: uvjereni u svoj bezgranični talent i zasluge, upravo šokantno nesamokritični, padaju na koljena, četveronoške, čak i pred ovom krajnje nestabilnom vladom, za koju nije jasno hoće li izdržati i pola godine, samo kako bi barem na trenutak doživjeli to za što su se godinama pripremali, da podijele slavu sa svojim političkim mecenama