Piše: Slađana Bukovac

Bio bi to savršen dokumentarni film. Četrdeset pet minuta. Možda četrdeset i dvije, kada bi se uračunala najavna i odjavna špica, i ostavilo nešto mjesta za reklamu. Film bi se bavio Tvrtkom Križićem, zvanim Tvrdi. Čovjekom koji je raskrinkao i vladajuću ideologiju, i društvo. Na način koji nije ni društveno, ni zakonski prihvatljiv. Učinio je to bez dublje namjere, i bez uzvišenog motiva, vođen isključivo vlastitim, ličnim i prizemnim porivima.

Tvrtko Križić invalid je u kolicima, ali nije ratni veteran. Za to je jednostavno premlad: ima trideset pet godina, što znači da je u vrijeme kada je završio rat imao četrnaest. Kada je započeo, deset. Neki elementi ukazuju na to da bi volio da jest: u trenutku kada ratni veterani prijete kako će zagrebačku Savsku ulicu raznijeti plinskim bocama, prvi čovjek koji sjedi pored jedne od boca upravo je Tvrtko, odjeven u crno, poluspuštene glave i oborenog pogleda usmjerenog u vlastite tenisice. Na jakni mu je našivena šahovnica. Desno od njega, još dva invalida, zajednički pokrivena državnom zastavom. Jedan od njih, iz zbunjenosti ili dosade, igra se njezinim rubom.

Otkud među njima Tvrtko Križić? Je li on civilna žrtva rata, ili se u kolicima zatekao iz razloga koji nemaju veze s oružanim sukobima, nego su biološke, urođene naravi? O tome ništa ne znamo, to bi tek valjalo istražiti. Na njegovom profilu na društvenoj mreži stoji kako je rođen u Johovcu, selu u Bosanskoj Posavini, u blizini Doboja, koje je danas dio Republike Srpske. Iz čega se može naslutiti kako je Tvrtko Križić imao najmanje dva razloga da poželi identitet ratnog veterana: prvi je taj što je „herojski“ invaliditet znatno prihvatljiviji, i priznatiji, od onog civilnog; a drugi da je vjerojatno prognan iz svog zavičaja. Što znači da je hendikepiran dvaput: jednom fizički, a drugi put biografski. U okviru kompleksnog mapiranja etničkog inženjeringa, koja su mu vlastito rodno mjesto učinila nepristupačnim. Što znači da je Tvrtko Križić, zvani Tvrdi, dvaput odvojen od zemlje na kojoj je trebao stajati, i hodati: prvi put iz razloga invaliditeta, a drugi put jer na tom tlu više nisu bila poželjna ni njegova invalidska kolica.

Osim što je poželio biti vojni veteran, što je krajnje razumljivo, jer lična patnja, i nesreća, banalna je, i nema elemente žrtve, tako da na tržištu boli ne može postići ni približnu vrijednost onoj koju postiže obogaljenje i sakaćenje za domovinu; Tvrtko je postao i obožavatelj upravo one političke stranke koja je pregovarala o teritoriju, pa tako i o njegovom selu. Neupućeni promatrač automatski bi pomislio na Stockholmski sindrom, identifikaciju s napadačem, ali stvari nisu tako jednostavne. Vlast u rukama stranke za koju se Tvrtko u svojoj odrasloj dobi bezrezervno vezao nikad nije otvoreno priznala kako je jedne teritorije planski prepuštala, kako bi zauzvrat dobila druge. Nikad se nije iskreno izjasnila o vlastitim potezima, među kojima je bilo mnogo krajnje neugodnih, bezosjećajnih, pa čak i zločinačkih; radije se javnosti obraćala arhaično, apostrofirajući romantične, ali beznadno zastarjele, nacionalne ideale, svojevrsnu inačicu ponosa, koja se imala zasnivati na neprijateljstvu i mržnji.
Je li čudno što se Tvrtko Križić, zvani Tvrdi, rado odazvao na ovakav zov? Ljudski i psihološki, meni je to posve razumljivo. Oni su raspolagali monopolom na krv, i tlo; on je već odavno izgubio ovo drugo, a prvo je žudio priložiti, kako bi dospio u krug odabranih, i posvećenih.

Sa stranačkim, Yves Klein plavim šalom oko vrata, fotografirao se sa svim stranačkim uglednicima, iskreno radostan zbog izbornih rezultata. Pokrivao se zastavom, bio fasciniran državnom predsjednicom, pružao podršku najvećem razbojniku hrvatskog sporta.

Ni zbog čega od navedenog, po mom mišljenju, Tvrtko Križić ne zaslužuje osudu. Njegovi su mi mehanizmi jasni, i beskrajno tužni. Što potkrepljuje činjenica, također razvidna na društvenoj mreži, da se iznimno zalagao za udomljenje napuštenih i zanemarenih životinja. Do čega iznimno držim: ako je u ovom svijetu ostalo nešto malo empatije, ona se najčešće manifestira u osjetljivosti prema četveronošcima. Jer tu je riječ o apsolutno nevinim bićima, koja ni na koji način ne mogu kontrolirati vlastitu sudbinu.

Ali, Tvrtko Križić, sa svim ovim što je o njemu dosad nepoznato, ili poznato, fascinirao me iz posve konkretnog razloga. On je, naime, opljačkao banku. Bila je to po svemu sudeći oružana pljačka, jer je, u vrijeme dok je trajala, prijetio da će aktivirati ručnu bombu. Po svemu sudeći, nije to bila osobito velika banka; službenice su mu predale svega 50 000 kuna, a on je, kao invalid, trebao pomoć i da uđe, i izađe iz prostora, a samostalno nije kasnije mogao ni u taksi.

Nije me fascinirao zbog toga što je posegnuo za kriminalnim, nezakonitim metodama, već jer je njegov prezir prema legalnosti tako transparentan, i otvoren.

Mi naime već dugo živimo u zemlji u kojoj se kriminal provodi krajnje institucionalno. Do mjere da se mora stavljati u navodnike, jer „krađa“ iz proračuna, iz javne tvrtke, iz mirovinskih fondova sa sobom ne nosi ni rizik, ni osudu stvarnog zločina. Zločin na koji se odlučio Tvrtko Križić drugačiji je: riskantan, društveno neprihvatljiv, stigmatizirajući. Nemoguće je znati zbog čega se on na njega odlučio. Je li dugovao kladionicama? Je li vjerovao da zaslužuje ugodniji život od onog na koji je kao zaposlenik zagrebačke gradske plinare bio osuđen? Je li mislio kako ima pravo naplatiti izvjesne biografske dugove?

Kao u svakom kriminalnom djelu, odgovori na ova pitanja nedohvatljivi su, i vjerojatno se međusobno prepliću.
Inovacija, gotovo pa revolucija Tvrtka Križića ne nalazi se u djelu, već u kontekstu. On je vjerojatno prvi poslijeratni pripadnik stranke, trenutačno na vlasti, koji je razbojništvo ispoljio otvoreno, beskompromisno, i bez korištenja institucionalnih podupirača. Iskreno je vjerovao u kriminal, i u skladu sa svojim uvjerenjem je djelovao. Pritom nije raspolagao udobnošću koje pruža zaštićeni mandat, skriveni fondovi, namješteni natječaji. Nikakvim zračnim jastukom lažnog knjigovodstva. On je prvi čovjek koji je ogolio istinu do kraja, i napokon je učinio istodobno i neprihvatljivom, i ljudskom.

Zbog toga što se otvoreno izložio krajnjoj posljedici, dugogodišnjoj zatvorskoj kazni. Nečemu što u uzročno-posljedičnom odnosu prekršaja i posljedice njegovi stranački idoli nikad nisu bili spremni, ali su imali moćne odvjetnike i drhtave suce na svojoj strani. On neće imati nikoga: tretirat će ga se neprihvatljiv incident, vrtjet će kotače svojih invalidskih kolica uprazno po prenapučenoj ćeliji kaznionice. Drugim će zatvorenicima možda biti smiješan, a možda i iritantan. Ovo drugo obično vodi fizičkim ozljedama. U medijima se o tome više ništa neće moći doznati; ne stojimo osobito dobro ni sa svakodnevno ljudskim, kamoli sa zatvorskim pravima.

U inverznom svijetu u kojem na vlastiti užas i sramotu živim, gdje su sve vrijednosti upravo geometrijski postavljene naopačke, Tvrtko Križić je izrazito svijetla točka. On je, prije nesvjesno nego svjesno, demonstrirao ozbiljnu građansku hrabrost, i povukao znak jednakosti između identifikacije sa svojim idolima, i oružane pljačke. Prvi je, i jedini, koji je za takav iskaz imao petlje. Nije to izrazio riječima, nego kažnjivim djelom, koje je, nakon svega, svojevrsno olakšanje: čovjek koji pljačka banku šuti, ne zlostavlja verbalno cijelu naciju, ne zagađuje medijski prostor, i, na kraju krajeva, svojom patološkom potrebom za moći ne proizvodi građanske ratove, i društvene potrese. Čak i ne pljačka novac oporezovanih kmetova, već indiferentnih bankarskih korporacija, premda je ta sličnost s Robinom Hoodom krajnje upitna.

Ono što mene lično impresionira u vezi s Tvrtkom Križićem, zvanim Tvrdi, je to što ne vrijeđa moju inteligenciju. Došao je, uzeo novce i otišao, a da pritom ne moram slušati onaj nacionalni kič u desetercima, koje mi isporučuju njegovi stranački istomišljenici dok troše moje poreze, i prireze. Napravio je prečicu, stvorio gotovo milosrdan princip, u kojem kradu ozbiljni, autodestruktivni, hrabri na vlastitu štetu, a ostali žive kako im je namijenjeno, jer su svjesni kako ne raspolažu elementarnim kvalitetama, nisu sposobni ni za moralno kameleonstvo, ni za brzo potezanje revolvera.

Tvrtko Križić, zvani Tvrdi, čovjek u invalidskim kolicima, izraziti je antijunak. Ali svaki antijunak u sebi ima nešto od junaka. On je za mene junak vlastite političke partije; dok su se ostali, poput njegove drage predsjednice, i predsjednika stranke, tako pornografski trljali o kriminalce, on, nepokretan, jedini je imao hrabrosti otvoreno im se pridružiti, i prihvatiti njihovu sudbinu. Nadam se da će robijati u koliko – toliko humanim uvjetima, i da se neće morati previše susretati s povlaštenom zatvorskom kastom, koja igra golf, zadržava mobilne telefone, i dobiva posjete izvan utvrđenog dnevnog reda. Tvrtka Križića, osim obitelji, nitko neće posjećivati.