Prije godinu, dvije, pala mi je – ni prvi ni zadnji put – na um bogohulna ideja: Pamtite li biblijsku priču o proroku Ezekielu koji je imao viziju suhih kostiju kojima Bog govori: “‘Evo, duh ću svoj udahnuti u vas i oživjet ćete!”? Dah Božji mrtve kosti vraća u život, ali dah Božji u kostima njegovih izabranika čini i puno više – on postaje životvoran. Sjetimo se kako nam Biblija u 2. Knjizi kraljeva kaže sljedeće: “Dogodilo se te su neki, sahranjujući čovjeka, opazili razbojnike: baciše mrtvaca u grob Elizejev i odoše. Mrtvac, dotakavši se Elizejevih kostiju, oživje i stade na noge.” (2 Kr 13,21) Božja milost je toliko velika da je sam dodir s kostima proroka Elizeja bio dovoljan da povrati život mrtvom čovjeku. To isto načelo vrijedilo je i u Starom i u Novom zavjetu. Sjetio sam se te epizode, mrtvih kostiju i životvornog Daha Božjeg koji ih vraća u život. Pala mi je na pamet ludbreška relikvija Presvete Krvi Kristove i suvremene inačice životvornog Ruaha: biotehnološke mogućnosti kloniranja iz genetske DNK ostavštine. Kakva pomisao! Ako je relikvija autentična, a u sud Svete Crkve Katoličke nemamo razloga sumnjati, mi bismo možda mogli, oprosti mi Bože, klonirati – Krista! Možda u tome i leži smisao cjelokupne božanske ekonomije i povijesti spasenja: u mogućnosti čovjeka da uskrsne Krista!? Možda je to i eshaton povijesti jer čovjek uskrsava Boga da bi se tim činom iskupio kako bi ga Bog spasio? I kakve se samo vrtoglave teološke mogućnosti tu pružaju! Ideja mi je bog bogova!

Razmišljajući o ovoj ideji sjetio sam se psalma u čijem središtu, na početku drugog dijela stoji רוח rúah, Duh. U razmišljanju o vlastitom grijehu čovjek dolazi do Božjega Duha.

51

1 Zborovođi. Psalam. Davidov.
2 Kad je k Davidu došao prorok Natan poslije njegova grijeha s Bat-Šebom.
3 Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,
po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!
4 Operi me svega od moje krivice,
od grijeha me mojeg očisti!

5 Bezakonje svoje priznajem,
grijeh je moj svagda preda mnom.
6 Tebi, samom tebi ja sam zgriješio
i učinio što je zlo pred tobom:
pravedan ćeš biti kad progovoriš,
bez prijekora kada presudiš.
7 Evo, grešan sam već rođen,
u grijehu me zače majka moja.
8 Evo, ti ljubiš srce iskreno,
u dubini duše učiš me mudrosti.

9 Poškropi me izopom da se očistim,
operi me, i bit ću bjelji od snijega!
10 Objavi mi radost i veselje,
nek’ se obraduju kosti satrvene!
11 Odvrati lice od grijeha mojih,
izbriši svu moju krivicu!

12 Čisto srce stvori mi, Bože,
i duh postojan obnovi u meni!
13 Ne odbaci me od lica svojega
i svoga svetog duha ne uzmi od mene!
14 Vrati mi radost svoga spasenja
i učvrsti me duhom spremnim!

15 Učit ću bezakonike tvojim stazama,
i grešnici tebi će se obraćati.
16 Oslobodi me od krvi prolivene,
Bože, Bože spasitelju moj!
Nek’ mi jezik kliče pravednosti tvojoj!
17 Otvori, Gospodine, usne moje,
i usta će moja naviještati hvalu tvoju.
18 Žrtve ti se ne mile,
kad bih dao paljenicu, ti je ne bi primio.
19 Žrtva Bogu duh je raskajan,
srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti.

20 U svojoj dobroti milostiv budi Sionu
i opet sagradi jeruzalemske zidine!
21 Tada će ti biti mile žrtve pravedne
i tad će se prinosit’ teoci na žrtveniku tvojemu.

Ovo dvostruko spominjanje srca uvijek me prisjeti na nedrhteće srce istine: Ἀληθείης εὐκυκλέος ἀτρεμὲς ἦτορ, undefeated championa Parmenida.

Bože, kakve strašne asocijacije! Sve jedno gore od drugoga.

… operi me, i bit ću bjelji od snijega.