Piše: Marijan Grakalić

Željko Roško stigao je na faks iz Šibenika. Odmah je postao neka vrsta dobre aveti koja se susretala na hodnicima i u katakombama FPN-a, s knjigom u ruci i kutijom opatije u džepu uskih crnih traperica. Pomalo vrcave dalamatinske divlje energije volio je zaptikivati naše profesore (Mirića, Sutlića, Tenu Martinić, Prpića i druge) svakojake umne nezgode dokazujući time da su Zen koani normalna baština šibenskoga kraja i naglaska. Posve izvoran lik neprilagođen bilo čemo i bilo kome, često i sebi, Roško nije osjećao niti pokazivao ikavku potrebu da se pokorava pravilima i kakti nekakvim njemu čak nepristojnim konvencijama. Živo je originalno kakav je i bio, ludo i žestoko, čitajući filozofe i teoriju, krstareći svim scilama, haridbama, morima i otocima zagrebačkog načina života, komentirajući sve i svakog, odajući se hedonizmu i potrazi za onim stranama bliskim svim iskrenim štovaocima narkotičkih svijesti.

Kao kolege s godine bili smo zajedno u rekadciji prvog Zoon Politikona davne 1976., za kojeg smo dobili nagradu 7. Sekretara SKOJA za znastveni rad. Bio je tu još Boris Jurinić, Omer Rak i sada pokojni Davor Kačar i Boris Vujčić, te još neke kolege. Danas kad mislim o tom dobu i idealu Sveučilišta kao zajednice studija i istraživanja za koji smo se zalagali, ne mogu a da se ne sjetim prvog objavljenog Roškova teksta, zlokobnog poput teme s kojom se bavio, dolaska antikrista i njegova prikaza u čuvenom filmu ”Omen” koji je tada bio popularan. Uostalom, svaki je gubitak prijatelja težak, ponekad isto tako, zlokoban na smrt koja eto odnosi i one koji su postali dio nas.

Kasnije je bio jedan od osnivača Omladinosko radija 101, pa komentator na Hrvatskom radiju i novinar, ali uvijek kada bi se sreli, najčešće kod Korleta na početku Radićeve, krenula je spika o starim vremenima, drugovim i pričama iz tog doba, o ljudima koji su isto kao i mi stvarali medije i kreirali trendove. Ima par godina kako smo se posljednji puta vidjeli, i tada mi je pričao da je otišao s radija, nisam doduše shvatio zašto, i da traži neku kuću s poljem u okolici Zagreba i da bi htio kopati i postati paor. Slušo sam ga s ironijom, Zezao, da bi se potom i on sam počeo šaliti na račun takvog eskapističkog povratka prirodi.

Zbogom stari druže, prijatelju nazalnoga nadanja i ufanja u sunce, sol i more, u dobru vijest koju si cijeli život čekao i koja ti, nažalost, nikada nije stigla. Zbogom druže iz vremena mlada, krasno bi što voljesmo tada! Počivaj u miru.