– Evo, ni ovdje ne može bez predgovora – naime, bez literarnog predgovora! – nasmije se Ivan. – A kakav sam ti ja literat! Evo vidiš, radnja se kod mene zbiva u šesnaestom stoljeću, a onda je – uostalom, to moraš znati još iz škole – onda je bilo uobičajeno da se u pjesničkim djelima na zemlju dovode nebeske sile. Da o Danteu i ne govorimo. U Francuskoj su sudski pisari, pa i redovnici po samostanima, priređivali cijele predstave u kojima su izvodili na pozornicu Madonu, anđele, svece, Krista i samog Boga. Onda je sve to bilo sasvim bezazleno. Kod Victora Hugoa, u Notre Dame de Paris, za vladavine Luja XI, u dvorani gradske vijećnice u Parizu, priređuje se u čast rođendana francuskog prestolonasljednika besplatna i poučna predstava za puk pod naslovom Le bon jugement de la trČs sainte et gracieuse Vierge Marie{78}, u kojoj se ona osobno pojavljuje i donosi svoj bon jugement. I kod nas u Moskvi, u staro doba prije Petra Velikoga, povremeno su se izvodile isto takve, recimo, dramske predstave, napose iz Starog zavjeta; ali uz te dramske predstave kolale su tada po cijelom svijetu i mnogobrojne priče i »stihotvori«, u kojima su, prema potrebi sudjelovali sveci, anđeli i sve sile nebeske. U našim su se manastirima također bavili prevođenjem, prepisivanjem, pa čak i stvaranjem takvih djela, i to kada – još u doba ropstva pod Tatarima! Postoji, na primjer, jedno manastirsko djelce (prevedeno, naravno, s grčkoga) Bogorodičin put kroz pakao, koje po slikama i smionosti ne zaostaje za Danteom. Majka Božja posjećuje pakao, a vodi je po »križnom putu« arkanđeo Mihajlo. Gleda grešnike i muke njihove. Tu je bila, između ostalog, i vrlo zanimljiva kategorija grešnika u ognjenom jezeru: na one koji su potonuli u jezero tako da više ne mogu isplivati »zaboravio je već i sâm Bog« – izraz izvanredne snage i dubine! 1 tako Bogomajka, potresena i uplakana, pada na koljena pred prijestoljem Božjim i moli milost za sve u paklu, za sve bez razlike koje je tamo vidjela. Njezin je razgovor s Bogom neobično zanimljiv. Ona ga preklinje, ne odustaje ni onda kad joj Bog pokazuje na čavlima probijene ruke i noge njezina sina i pita je: kako mogu oprostiti njegovim mučiteljima? A ona onda zapovjedi svim svecima, svim mučenicima, svim anđelima i arkanđelima da zajedno s njom padnu na koljena i mole milost za sve bez razlike. Na kraju izmoli od Boga da se muke prekidaju svake godine od Velikog petka do Duhova, a grešnici iz pakla odmah zahvaljuju Gospodinu i pjevaju: »Pravedan si, Gospodine, što si tako presudio!« Eto, i moja bi priča bila otprilike takva da se pojavila u ono doba. I kod mene se na pozornici pojavljuje On; doduše, On ništa ne govori u priči nego se samo pojavljuje i prolazi. Petnaest je stoljeća već prošlo otkako je obećao da će osnovati kraljevstvo svoje na zemlji, petnaest je stoljeća prošlo kako je prorok njegov napisao: »Gle, uskoro dolazim!« »Što se tiče onog dana i časa, o tome nitko ništa ne zna, ni anđeli nebeski, ni Sin, već jedino Otac,«{79} kao što je on sâm rekao dok je još bio na zemlji. Ali čovječanstvo ga čeka s nekadašnjom vjerom i s nekadašnjim ganućem. Pa čak i s većom vjerom jer je već petnaest stoljeća minulo kako su čovjeku prestali dolaziti zalozi s neba:
Vjeruj onom što srce kaže,
Nema zaloga s nebesa.{80}
Ostala je jedino vjera u ono što kazuje srce! Bilo je onda, doduše, i mnogo čudesa. Bilo je svetaca koji su u liječenju činili prava čuda; nekim je pravednicima, sudeći po njihovim životopisima, silazila u posjete i sama kraljica nebeska. Ali vrag ne spava, i među ljudima su se već pojavile sumnje u istinitost tih čudesa. Upravo se tada pojavila na sjeveru, u Njemačkoj, nova grozna hereza{81}. Golema zvijezda, »nalik na kandilo« (to jest na crkvu), »pade na izvore voda i zagorči ih«. Te su hereze bogohulno počele nijekati čudesa, ali su zato još gorljivije vjerovali oni koji su ostali vjernici. Suze ljudske dižu se put Njega, kao i prije, čekaju Ga, ljube Ga, uzdaju se u Njega, žude za tim da trpe i umiru za Njega kao i nekad… I eto, toliko se stoljeća molilo čovječanstvo u žarkoj vjeri: »Gospodine, javi nam se!« toliko je stoljeća vapilo za njim da je On, iz svog beskrajnog milosrđa, poželio sići do onih koji mu se mole. I prije toga je On silazio i posjećivao neke pravednike, mučenike i svete pustinjake, kao što je i zapisano u njihovim životopisima. Kod nas je Tjutčev, koji je duboko vjerovao da govori istinu, navijestio da je
Pod bremenom križa klonuo,
Svu te je, zemljo rođena,
Kralj nebeski u liku roba
Blagoslivljajući obišao.{82}
Ja tvrdim da je tako i bilo. I eto, On je poželio da se bar načas pojavi u puku, izmučenom, napaćenom puku koji zaudara od grijeha, ali u puku koji Ga voli kao nevina djeca. Radnja se kod mene zbiva u Španjolskoj, u Sevilji, u najstrašnije doba inkvizicije{83}, kad su u toj zemlji svakog dana gorjele lomače u slavu Božju i
Na veličanstvenim autodafeima
Spaljivali zle heretike.{84}
O, dakako da ovo nije bio onaj silazak kad će se On, kako je obećao, pojaviti na sudnji dan u svoj svojoj slavi nebeskoj, a koji će biti iznenadan, »sličan munji što sijeva na istoku i rasvijetli sve do zapada«{85}. Ne, on je tek poželio bar načas pohoditi djecu svoju, i to upravo tamo gdje heretici gore na lomačama. U svom neizmjernom milosrđu, prolazi još jednom kroz puk u onom istom ljudskom liku u kojem je hodao trideset i tri godine među ljudima prije petnaest stoljeća. Silazi na »vrele široke ulice« južnoga grada, u kojem je baš jučer, »na veličajnom autodafeu«, u nazočnosti kralja, dvorana, vitezova, kardinala i prekrasnih dvorskih dama, pred svim mnogobrojnim stanovnicima Sevilje, kardinal veliki inkvizitor odjednom spalio gotovo stotinu heretika ad majorem gloriam Dei{86}. Pojavio se tiho, neopazice, ali gle čuda – svi su Ga prepoznali. Ovo bi moglo biti jedno od najboljih mjesta u priči, naime to kako su Ga zapravo prepoznali. Puk neodoljivo hrli do Njega, okružuje Ga, jati se oko Njega, ide za Njim. On šutke prolazi među njima s blagim osmijehom beskrajne sućuti na usnama. Sunce ljubavi gori Mu u srcu, zrake Svjetlosti, Prosvijećenosti i Snage zrače Mu iz očiju i bude u njihovim srcima ljubav. On pruža ruke prema njima, blagoslivlja ih, a od doticaja s Njim, čak i s Njegovom odjećom, izvire ljekovita moć. Iz svjetine mu dovikuje starac, slijep od malih nogu: »Gospodine, izliječi me da te i ja vidim!« I gle, starcu kao da je mrena spala s očiju, slijepac progleda. Puk plače i ljubi zemlju po kojoj On hoda. Djeca bacaju preda Nj cvijeće, pjevaju i kliču Mu: »Hosana!«{87} »To je On, On glavom,« ponavljaju svi oko njega. »To mora biti On, nitko drugi nego On!« On zastaje u predvorju seviljske katedrale upravo u času kad u nju usred plača unose otvoreni dječji bijeli lijes: u njemu je sedmogodišnja djevojčica, kći jedinica uglednog građanina. Mrtva djevojčica leži sva u cvijeću. »On će ti uskrisiti dijete!« dovikuju iz svjetine uplakanoj majci. Kanonik koji je izašao iz katedrale u susret lijesu gleda u nedoumici i mršti se. Ali uto se razlegne vapaj majke umrlog djeteta. Pada Mu nice pod noge i kliče: »Ako si to doista Ti, uskrisi mi dijete!« i pruža ruke prema Njemu. Povorka zastaje i lijes spuštaju u predvorju do Njegovih nogu. On je sućutno gleda a usta Mu još jednom tiho izgovaraju riječi: »Talita kumi!«{88} – »i djevojka ustade«. Djevojčica se pridiže u lijesu, sjeda i smiješeći se gleda začuđenim, razrogačenim očima oko sebe. U rukama joj kita bijelih ruža s kojima je ležala u lijesu. U svjetini pomutnja, vika, jauci, i gle, baš u taj čas naiđe iznenada preko trga ispred katedrale sâm kardinal veliki inkvizitor. To je gotovo devedesetogodišnji starac, visok i prav, ispijena lica, upalih očiju, iz kojih ipak još zrači blijesak poput žeravice. Oh, nije on u svojoj veličanstvenoj kardinalskoj haljini u kojoj se šepirio jučer pred pukom kad su spaljivali neprijatelje rimske vjere – ne, u ovom je trenutku samo u svojoj staroj, gruboj, redovničkoj mantiji. Na određenom razmaku prate ga njegovi mrki pomoćnici i sluge i »sveta« straža. Zastaje pred svjetinom i motri izdaleka što se zbiva. Sve je vidio, vidio je kako su spustili lijes do Njegovih nogu, vidio je kako je djevojčica uskrsnula, i smrknuo se. Nabrao je svoje sijede guste obrve, a oči mu sijevaju zloslutnom vatrom. Upire prstom i zapovijeda stražarima da Ga uhite. I gle, tolika je moć njegova, toliko je puk već naviknut, pokoran, prestravljen i poslušan da se svjetina smjesta sklanja u stranu pred stražarima, koji Ga usred grobnog muka, što je odjednom zavladao, hvataju i odvode. Svjetina se u tren oka, kao jedan čovjek, klanja do zemlje pred starcem inkvizitorom, a on bez riječi blagoslivlje narod i ide dalje. Straža dovodi sužnja u tijesnu i mračnu nadsvođenu tamnicu u drevnom zdanju svetog suda i zatvara ga u nju. Prolazi dan i nastaje mrkla, vrela seviljska noć »bez daška«. Zrak »na lovor i limun miriše«{89}. Sred duboke tame otvaraju se odjednom željezna tamnička vrata i u tamnicu polako ulazi sâm starina veliki inkvizitor sa svijećnjakom u ruci. Sam je i za njim se odmah zatvaraju vrata. Zastaje kod vrata i dugo, minutu-dvije, pilji Mu u lice. Napokon Mu tiho prilazi, stavlja svijećnjak na stol i pita ga:
– Jesi li to Ti? Ti? – Ali ne dobivši odgovora, brzo nadodaje: – Ne odgovaraj, šuti! A i što bi mi mogao reći? Ja dobro znam što bi mi rekao. Uostalom, nemaš ni pravo dodavati ništa onome što si već prije rekao. Zašto si nam došao smetati? Jer došao si nam smetati, to Ti i sâm znaš. A znaš li što će biti sutra? Ja ne znam tko si ti niti želim znati: jesi li to stvarno Ti, ili tek lik njegov, ali sutra ću te osuditi i spaliti na lomači kao najgoreg heretika, a onaj isti puk koji Ti je danas ljubio noge sutra će na moj mig pojuriti da zgrće žar uz Tvoju lomaču, znaš li Ti to? Da, možda to ipak znaš – dometne i utone u duboko razmišljanje ne odvajajući očiju od sužnja.
– Nije mi ipak jasno, Ivane, što je sve to? – osmjehne se Aljoša koji je neprekidno šutke slušao brata. – Je li to samo pusta fantazija, ili kakva starčeva pogreška, nekakvo nevjerojatno qui pro quo{90}?
– Shvati ako hoćeš kao ovo posljednje – nasmije se Ivan – ako te je već toliko razmazio moderni realizam pa ne možeš podnijeti nikakve fantastike – ako baš želiš qui pro quo, neka ti bude! Ono, istina je – nasmije se opet – starcu je devedeset godina i možda je već odavno poludio od svoje fiksne ideje. Sužanj ga je možda prenerazio svojom vanjštinom. Na kraju krajeva, sve skupa je mogla biti samo tlapnja, priviđenje devedesetogodišnjeg starca pred smrt, još k tome i raspaljenog jučerašnjim autodafeom, kad je spalio stotinu heretika. Ali zar tebi i meni nije svejedno je li to qui pro quo ili pusta fantazija? Riječ je ovdje samo o tome da starac želi iskazati svoje mišljenje, da nakon punih devedeset godina iskazuje svoje mišljenje i govori naglas ono o čemu je punih devedeset godina šutio.
– A sužanj stalno šuti? Gleda ga i ni da bi riječi rekao?
– Pa tako mora biti u svim takvim zgodama – opet se nasmije Ivan. – Starac ga sâm upozorava da nema prava ništa dodavati onome što je već prije rekao. U tome je, ako baš hoćeš, i najbitnija značajka rimskog katoličanstva, bar po mom mišljenju: »Ti si,« kao da vele, »sve predao u ruke papi pa je, prema tome, sve u njegovim rukama, stoga će biti najbolje da nam i ne dolaziš smetati, bar nam još zasad ne smetaj!« Oni ne samo što u tom smislu govore nego i pišu, barem jezuiti. Čitao sam o tome kod njihovih teologa. »Imaš li nam pravo obznaniti bilo koju tajnu onoga svijeta iz kojeg dolaziš?« pita ga starina i odmah odgovara umjesto Njega: »Ne, nemaš, da ne bi ništa nadodao onome što si već prije rekao i da ne oduzmeš ljudima slobodu za koju si se toliko borio dok si bio na zemlji. Sve što nam iznova obznaniš ugrozilo bi vjersku slobodu kod ljudi jer bi djelovalo kao čudo, a Tebi je još onda, prije tisuću i pol godina, bilo najviše stalo do njihove vjerske slobode. Zar nisi onda često govorio: ‘Hoću da budete slobodni!’ E pa, evo, sad si vidio te ‘slobodne’ ljude« – doda najednom starac podsmjehujući se zamišljeno. – »Da, to nas je skupo stajalo,« nastavlja gledajući Ga strogo. »Ali napokon smo dovršili taj pothvat u Tvoje ime. Petnaest stoljeća baktali smo se s tom slobodom, ali sad smo to obavili, zauvijek obavili. Ne vjeruješ da smo to zauvijek obavili? Gledaš me krotko i nećeš me udostojiti čak ni svoga nezadovoljstva? Ali znaj da su ti ljudi sada, baš sada, uvjereniji nego ikad da su potpuno slobodni, a zapravo su nam sami donijeli svoju slobodu i ponizno je položili pred naše noge. Ali to smo mi učinili, a jesi li Ti želio takvu slobodu?«
– Opet ne razumijem – presiječe ga Aljoša u riječi. – Da li on to ironizira, ruga se?
– Nipošto. On stvarno upisuje u zaslugu sebi i svojima to što su napokon stali na kraj slobodi, a postupili su tako radi toga da usreće ljude. »Jer tek se sad (dakako da misli na inkviziciju) prvi put može pomišljati i na sreću svih ljudi. Čovjek je stvoren kao buntovnik, a zar buntovnici mogu biti sretni? Tebe su opominjali,« kaže mu, »nije Ti nedostajalo opomena i savjeta, ali se Ti nisi obazirao na opomene, odbacio si jedini način na koji se ljude moglo usrećiti, ali si, na svu sreću, kad si odlazio, predao stvar nama. Obećao si, potvrdio si svojom riječju da nam daješ pravo da vežemo i razvezujemo, i dakako da ni pomisliti ne smiješ da nam sad oduzmeš to pravo. Zašto si nam došao smetati?«
– A što mu znači ono: »nije ti nedostajalo opomena i savjeta«? – zapita Aljoša.
– Pa to je ono glavno što starac želi reći.
»Strašan i mudar duh, duh samouništenja i nepostojanja,« nastavlja starac, »taj je veliki duh razgovarao s Tobom u pustinji i nama su prenijeli u knjigama da Te je ‘kušao’. Je li to istina? A zar se moglo reći išta istinitije od onoga što Ti je on tada obznanio u svoja tri pitanja, a što si Ti odbio i što se u knjigama naziva ‘kušnjama’? A zapravo, ako se ikad na zemlji dogodilo pravo pravcato veliko čudo, onda se dogodilo toga dana, dana tih triju kušnji. To se čudo očitovalo upravo u ta tri pitanja. Kad bi se moglo i pomisliti, samo radi primjera i radi pokusa, da su ta tri pitanja strašnoga duha netragom nestala iz knjiga, i da ih treba obnoviti, iznova smisliti i sročiti, da bi se ponovo unijeli u knjige, pa bi radi toga okupili sve mudrace zemaljske – vladare, crkvene poglavare, učenjake, filozofe, pjesnike, i zadali im zadaću: smislite, formulirajte tri pitanja, ali pitanja ne samo što će odgovarati veličini događaja nego će još k tome izraziti, u tri izričaja, u samo tri ljudske rečenice, svu buduću povijest svijeta i čovječanstva – misliš li da bi sva premudrost zemaljska, sabrana u jedno, mogla smisliti nešto što bi bar približno po snazi i dubini bilo slično trima pitanjima koja Ti je onda doista u pustinji postavio moćni i mudri duh? Već po samim tim pitanjima, po čudesnosti njihove pojave može se shvatiti da tu nije riječ o običnom ljudskom umu, nego o vječnom i apsolutnom. Jer u ta tri pitanja kao da je sažeta u jednu cjelinu i predskazana sva buduća povijest čovječanstva i iskazana tri lika u kojima će se steći sva nerješiva povijesna proturječja ljudske naravi na cijelom svijetu. Onda se to još nije moglo tako dobro vidjeti, jer je budućnost bila nepoznata, ali sad kad je odonda prošlo petnaest stoljeća vidimo da je u ta tri pitanja sve pogođeno i predskazano, i da se tako obistinilo da im se nema što dodati ni oduzeti.
Zaključi sad sam tko je imao pravo: Ti ili onaj koji Te onda ispitivao? Sjeti se prvog pitanja; iako ne sasvim doslovno, njegov je smisao ovaj: ‘Želiš se otisnuti u svijet praznih ruku, obećavajući nekakvu slobodu koju ljudi u svojoj priprostosti i prirođenoj raspuštenosti ne mogu uopće pojmiti, koje se boje i klone – jer nikad ništa nije bilo čovjeku i ljudskom društvu nesnosnije od slobode!’ A vidiš li ovo kamenje u ovoj goloj i vreloj pustinji? Pretvori ga u kruh pa će ljudi pohrliti za tobom kao stado, zahvalno i poslušno, iako će vječito strepjeti da ćeš im ustegnuti svoju pomoć i uskratiti kruh. Ali Ti nisi htio čovjeku oduzeti slobodu i odbio si taj prijedlog, jer si ovako umovao: kakva je to sloboda ako je poslušnost kupljena kruhom? Odgovorio si da čovjek ne živi samo o kruhu, a znaš li Ti da će se upravo zbog tog istog zemaljskog kruha dići protiv Tebe duh zemaljski, da će se sukobiti s Tobom i pobijediti te, i da će svi poći za njim kličući: ‘Tko je ravan ovoj zvijeri, on nam je donio vatru s nebesa!’ Znaš li Ti da će čovječanstvo nakon mnogo stoljeća proglasiti, na usta svoje premudrosti i znanosti, da uopće nema zločina pa da, prema tome, nema ni grijeha, nego da ima samo gladnih? ‘Najprije ih nahrani pa onda traži od njih vrline!’ – eto što će ispisati na zastavu koju će dići protiv Tebe i kojom će porušiti hram Tvoj. Na mjestu tvog hrama podići će novu građevinu, iznova će podići onu strašnu Babilonsku kulu, i premda je neće dovršiti kao što nisu ni onu, ipak bi mogao izbjeći gradnju te nove kule i skratiti za tisuću godina patnje ljudima, jer će oni ipak doći k nama pošto se tisuću godina budu mučili gradnjom te svoje kule! Opet će nas potražiti pod zemljom, skrivene u katakombama (jer će nas ponovo progoniti i mučiti), pronaći će nas i zavapiti: ‘Nahranite nas jer oni koji su nam obećali vatru s neba nisu nam je dali!’ I tada ćemo mi dovršiti tu njihovu kulu, dovršit će je onaj koji ih nahrani, a nahranit ćemo ih samo mi, u Tvoje ime, slagat ćemo im da je to u Tvoje ime. O nikad, nikad se oni neće sami bez nas nahraniti! Nikakva im znanost neće dati kruha dok god budu slobodni, a na kraju će nam donijeti svoju slobodu i položiti je nama pred noge i reći nam: ‘Možete nas i podjarmiti, samo nas nahranite!’ I sami će napokon shvatiti da se ne može ni zamisliti da će ikad za sve biti dovoljno slobode i zemaljskog kruha, jer se oni nikad, nikad neće znati podijeliti među sobom! Uvjerit će se i da nikad ne mogu biti slobodni zato što su slabi, poročni, ništavni i buntovni. Ti si im obećao kruh nebeski, ali i opet Te pitam može li se on mjeriti s kruhom zemaljskim u očima slabog, vječito poročnog i vječito nezahvalnog ljudskog roda? Pa ako za Tobom i pođu, radi kruha nebeskog, tisuće i deseci tisuća ljudi, što će biti s onim milijunima i desecima milijuna stvorenja koja neće imati snage da se radi nebeskog kruha odreknu zemaljskog? Zar je Tebi možda stalo samo do desetaka tisuća velikih i moćnih, a ostali milijuni, mnogobrojni kao pijesak morski, koji Te ipak vole, treba da budu samo materijal velikima i moćnima? Ne, nama je stalo i do slabih. Oni su poročni i buntovni, ali će na kraju postati ipak poslušni. Divit će se nama i smatrati nas bogovima zato što smo im stali na čelo i pristali da podnosimo slobodu i gospodarimo njima – toliko će im na kraju biti strašna ta njihova sloboda! Ali mi ćemo im reći da slušamo Tebe i da vladamo u Tvoje ime. Opet ćemo ih obmanuti jer Tebe više nećemo pustiti među nas. U toj će obmani biti i naša patnja jer ćemo morati lagati. Eto što znači to prvo pitanje u pustinji, i eto što si Ti odbio u ime slobode koja Ti je bila iznad svega. A zapravo se u tom pitanju krila velika tajna ovoga svijeta. Da si pristao na ‘kruh’, udovoljio bi općoj i vječnoj žudnji ljudskoj, kako pojedinaca tako i svekolikog čovječanstva, a to je: »Kome se klanjati?« Nema trajnije i mučnije brige za čovjeka od toga da, čim postane slobodan, nađe što prije onoga kome će se klanjati. Ali čovjek teži za tim da se klanja onome što je već neprijeporno, toliko neprijeporno da će svi ljudi odjednom pristati da se tome svi odreda klanjaju. Jer briga tih jadnih stvorova nije samo u tome da nađu ono čemu ću se ja ili netko drugi klanjati, nego da nađu tako nešto u što će svi povjerovati i pokloniti mu se, i to bezuvjetno svi odreda. Eto, upravo je ta potreba za zajedničkim klanjanjem glavna muka svakog čovjeka pojedinačno i svekolikog čovječanstva otkako je svijeta i vijeka. Zbog tog zajedničkog klanjanja istrebljivali su jedni druge mačevima. Stvarali su bogove i pozivali jedni druge: ‘Ostavite se svojih bogova i dođite se klanjati našima, inače ćete stradati i vi i vaši bogovi!’ I tako će biti do kraja svijeta, čak i onda kad u svijetu nestane bogova: svejedno će se klanjati idolima. Ti si znao, nisi mogao ne znati ovu temeljnu tajnu ljudske naravi, ali si odbio jednu apsolutnu zastavu koja ti se nudila da prisiliš sve da Ti se klanjaju bez pogovora – zastavu zemaljskog kruha, i to si je odbio u ime slobode i nebeskoga kruha. Pogledaj samo što si dalje učinio. I sve to opet u ime slobode! Kažem Ti da za čovjeka nema mučnije brige nego da nađe nekoga komu će što prije dati onaj dar slobode s kojim se taj nesretni stvor rađa. Ali slobodom ljudi zavladat će samo onaj tko im umiri savjest. S kruhom ti se nudila neprijeporna zastava: dadeš li mu kruh, čovjek će ti se klanjati jer nema ničeg neprijepornijeg od kruha, ali ako netko istodobno mimo Tebe zavlada njegovom savješću – e, tad će on čak i ostaviti Tvoj kruh i poći za onim koji mu je zaveo savjest. U tome si imao pravo. Jer tajna ljudske opstojnosti nije u tome da čovjek samo živi, nego u tome radi čega da živi. Bez čvrste predodžbe o tome radi čega treba živjeti, čovjek neće pristati da živi i prije će uništiti sam sebe nego ostati na zemlji, pa makar posvuda oko njega ležao sam kruh. Tako Ti je to, ali što se dogodilo: umjesto da ovladaš slobodom ljudi, Ti si im je još proširio! Zar si zaboravio da čovjek više voli mir, pa čak i smrt, nego slobodu izbora u poznavanju dobra i zla? Za čovjeka nema ničeg primamljivijeg od slobode njegove savjesti, ali nema i ničeg mučnijeg. I eto, umjesto čvrstih temelja da jednom zauvijek umiriš ljudsku savjest, uzeo si im sve što je neobično, zagonetno i neodređeno, uzeo si im sve što je nadilazilo njihovu snagu, prema lome, postupio si kao da ih uopće ne voliš – i to tko: onaj koji |c došao da za njih dade svoj život! Umjesto da ovladaš ljudskom slobodom, uvećao si je i zauvijek opteretio njezinim mukama čovjekovo duševno carstvo. Poželio si slobodnu ljubav čovjekovu da slobodno pođe za Tobom, zanesen i ushićen Tobom. Umjesto strogog starog zakona, čovjek je odsad morao svojim slobodnim srcem prosuđivati što je dobro a što zlo imajući pred sobom kao uzor samo Tvoj lik – ali zar zbilja nisi pomislio da će on na kraju odbaciti i osporiti čak i Tvoj lik i Tvoju istinu ako ga opterete takvim groznim bremenom kao što je sloboda izbora? Na kraju će uzviknuti da istina nije u Tebi, jer ih nitko nije mogao ostaviti u većoj pomutnji i mukama nego što si Ti to učinio kad si im ostavio tolike brige i nerazrješive zadaće. Na taj si način sâm počeo rušiti svoje carstvo pa nemoj nikog više za to kriviti. A što Ti je zapravo ponuđeno? Na zemlji postoje tri sile, jedine tri sile koje mogu zauvijek pobijediti i osvojiti savjest tih nemoćnih buntovnika, radi njihove sreće, a te su sile: čudo, tajna i autoritet. Ti si odbio i prvo, i drugo, i treće, i sâm si dao primjer ostalima. Kad Te je strašni i premudri duh doveo na vrh hrama i rekao ti: ‘Ako hoćeš saznati jesi li sin Božji, skoči dolje, jer za njega je rečeno da će ga anđeli prihvatiti i ponijeti, da neće pasti niti se razbiti, pa ćeš se napokon uvjeriti jesi li sin Božji, i dokazat ćeš kakva je u tebe vjera u oca tvoga.’ Ali pošto si ga saslušao, odbio si i taj prijedlog, nisi ga prihvatio i skočio. O, dakako da si postupio ponosno i veličanstveno, kao Bog, ali jesu li i ljudi, taj slabi i buntovnički rod – jesu li i oni bogovi? O, Ti si onda shvatio da bi odmah, čim bi zakoračio da skočiš, doveo Gospodina u kušnju i izgubio vjeru u Njega i da bi se razmrskao na zemlji koju si došao spasiti, i da bi se tome obradovao mudri duh što Te kušao. Ali ponovo Te pitam ima li mnogo takvih kao što si Ti? I kako si mogao i načas pomisliti da će i ljudi moći odoljeti takvoj kušnji? Zar je ljudska narav tako stvorena da odbije čudo i u takvim strašnim trenucima u životu, u trenucima kad se rješavaju njihova najstrašnija i najmučnija temeljna duševna pitanja, da se pouzda samo u slobodnu odluku svoga srca? O, Ti si znao da će Tvoj pothvat ostati zapisan u knjigama, da će doprijeti do najdaljih vremena i do najudaljenijeg zakutka zemlje, i ponadao si se da će čovjek idući za Tobom ostati s Bogom ne osjećajući potrebu za čudom. Ali nisi znao da će čovjek, čim odbaci čudo, odbaciti i Boga, jer on ne traži toliko Boga koliko čudesa. A kako čovjek ne može živjeti bez čuda, počinit će nova čudesa, sâm svoja čudesa, pa će se klanjati vračarskom čudu i bapskom čaranju, ma koliko bio buntovnik, heretik i bezbožnik. Ti nisi sišao s križa kad su Ti dovikivali rugajući Ti se i zadirkujući Te: ‘Siđi s križa pa ćemo povjerovati da si to što kažeš!’ Nisi sišao zato što i opet nisi htio podjarmiti čovjeka čudom i što si žudio za slobodnom vjerom, a ne za onom koja je plod čuda. Žudio si za slobodnom ljubavlju, a ne za ropskim zanosom sužnja pred moći koja ga je jednom zauvijek zatravila. Ali i tu si sudio o ljudima odviše povoljno jer su oni, naravno, sužnjevi iako su stvoreni kao buntovnici. Osvrni se oko sebe i sam prosudi, evo, prošlo je odonda petnaest stoljeća, a pogledaj ih malo bolje: koga si to uzdigao do sebe? Kunem ti se da je čovjek stvoren slabiji i nedostojniji nego što ti misliš! Može li on zaista učiniti ono što si Ti učinio? Cijeneći ga previše, postupio si kao da si prestao osjećati sućut prema njemu jer si previše od njega zahtijevao – i to tko, onaj koji je čovjeka zavolio više od sama sebe! Da si ga manje cijenio, manje bi od njega i zahtijevao, a to bi bilo bliže ljubavi jer bi mu teret bio lakši. On je slab i podao. Što mu vrijedi što se sad posvuda buni protiv naše vlasti i što se ponosi time što se buni? To je ponos djeteta i školarca. To su mala djeca koja su se pobunila u razredu i istjerala učitelja. Ali doći će kraj i veselju te dječurlije, a to će ih veselje skupo stajati. Porušit će hramove i zaliti zemlju krvlju. Na kraju će se luda djeca dosjetiti da su doduše buntovnici, ali nemoćni buntovnici koji ne mogu podnijeti svoju pobunu. Napokon će priznati lijući glupe suze da im se onaj koji je od njih napravio buntovnike zacijelo htio narugati. Reći će to u očaju, a ono što budu kazali bit će hula na Boga, od koje će biti još nesretniji, jer narav ljudska ne podnosi bogohuljenje i na kraju se uvijek sama sebi osvećuje zbog toga. Dakle, nemir, pomutnja i nesreća – to je sadašnji usud ljudi nakon svega onoga što si Ti pretrpio za njihovu slobodu! Tvoj je veliki prorok{91} u svojoj viziji i alegoriji kazao da je vidio sve sudionike prvog uskrsnuća i da ih je bilo po dvanaest tisuća iz svakog naraštaja. Ali, ako ih je bilo toliko, onda ni oni nisu kanda bili ljudi, nego bogovi. Oni su nosili Tvoj križ, izdržali su desetke godina gladni i goli u pustinji hraneći se skakavcima i korijenjem – i dakako da možeš ponosno pokazati na tu djecu slobode, slobodne ljubavi, njihove slobodne i veličanstvene žrtve koje su prinijeli u Tvoje ime. Ali nemoj zaboraviti da je njih bilo svega nekoliko tisuća, i to bogova, a što je s ostalima? I što su krivi ostali slabi ljudi što nisu mogli podnijeti ono što su mogli jaki? Što je kriva slaba duša što ne može primiti u sebe toliko strašnih darova? Jesi li Ti doista došao samo k odabranima i radi odabranih? Ali, ako je tako, posrijedi je tajna u koju mi ne možemo proniknuti. A ako je tajna, onda smo i mi imali pravo propovijedati tajnu i učiti ih da nije važna slobodna odluka njihova srca niti ljubav, nego tajna kojoj se oni moraju slijepo pokoravati, čak i protiv svoje savjesti. Tako smo i učinili. Ispravili smo Tvoje djelo i zasnovali ga na čudu, tajni i autoritetu. A ljudi su se obradovali što ih ponovo vode kao stado i što im je napokon skinut sa srca onaj onako strašni dar koji im je zadao toliko muka. Reci, jesmo li imali pravo kad smo tako propovijedali i postupili? Zar nismo voljeli čovječanstvo kad smo tako ponizno priznali njegovu nemoć, kad smo mu iz ljubavi olakšali teret i dopustili njegovoj slaboj naravi da i griješi, ali s našim dopuštenjem. Zašto si nam sad došao smetati? I što me gledaš šutke i suosjećajno svojim krotkim očima? Radije se rasrdi, ja ne želim Tvoje ljubavi zato što ni ja Tebe ne volim. I što da krijem od Tebe? Ili da možda ne znam s kim razgovaram? Ovo što Ti imam kazati, sve je to Tebi već dobro poznato, čitam Ti to iz očiju. Pa zar da ja skrivam pred Tobom našu tajnu? Možda je Ti baš želiš čuti iz mojih usta, pa onda čuj: mi nismo uz Tebe, nego uz njega, eto, u tome je naša tajna! Mi već odavno nismo uz Tebe, nego uz njega, već osam stoljeća. Prije ravno osam stoljeća uzeli smo od njega ono što si Ti ogorčeno odbio, onaj posljednji dar koji Ti je on nudio kad Ti je pokazao sva carstva zemaljska: uzeli smo od njega Rim i carski mač i sami sebe proglasili zemaljskim carevima, jedinim carevima, iako još ni do dana današnjega nismo uspjeli potpuno dovršiti svoje djelo. Ali tko je tome kriv? O, to je djelo zasad još na početku, ali je počelo. Još ćemo se načekati da ga dovršimo, i još će mnogo zemlja pretrpjeti, ali ćemo uspjeti i postati carevi, a onda ćemo tek razmišljati o sreći ljudi u cijelom svijetu. A Ti si zapravo još onda mogao uzeti carski mač. Zašto si odbio taj posljednji dar? Da si prihvatio taj treći savjet moćnoga duha, ispunio bi bio sve što čovjek traži na zemlji; to jest: kome da se klanja, kome da povjeri svoju savjest i na koji način da se napokon ujedine svi ljudi u neprijeporni zajednički i složni mravinjak, jer je potreba za jedinstvom cijelog svijeta treća i posljednja muka ljudska. Čovječanstvo je oduvijek u cjelini težilo za jedinstvenim ustrojem. Bilo je mnogo velikih naroda koji su imali veliku povijest, ali što su razvijeniji bili ti narodi, to su bili nesretniji jer su više od ostalih osjećali potrebu za ujedinjenjem ljudi na cijelom svijetu. Veliki osvajači, Timuri i Džingis-kani, prohujali su kao vihor po svijetu ne bi li osvojili svemir, ali su i oni, iako nesvjesno, iskazali tu istu veliku potrebu čovječanstva za sveopćim ujedinjenjem diljem svijeta. Da si prihvatio svijet i carski grimiz, mogao si osnovati svjetsko carstvo i donijeti mir cijelom svijetu. Jer tko će vladati ljudima ako ne oni koji vladaju njihovom savješću i koji drže u svojim rukama njihov kruh? Mi smo pak uzeli carski mač, a kad smo ga uzeli, dakako da smo se odrekli Tebe i pošli za njim. O, proći će još stoljeća nereda slobodnog uma, njihove znanosti i kanibalizma, jer oni će, čim su počeli graditi svoju kulu Babilonsku bez nas, završiti kanibalizmom. A onda će dopuziti do nas zvijer da nam liže noge i kvasi ih krvavim suzama iz svojih očiju. A mi ćemo zajahati na tu zvijer i podići uvis pehar na kojem će pisati: »Tajna!« E, tada, tek tada, nastat će za ljude carstvo mira i sreće. Ti se dičiš svojim izabranicima, ali Ti imaš samo izabranike, a mi ćemo ih smiriti sve odreda. Međutim, to još nije sve: kolikim je od tih izabranika, onim jakima koji su jedini mogli postati izabranici, dojadilo napokon da Te čekaju, pa su prenijeli i još će prenijeti snagu svoga duha i žar svoga srca na drugu njivu, te će na kraju podići svoju slobodnu zastavu protiv Tebe. A Ti si sâm prvi podigao tu zastavu. Kod nas će svi biti sretni i neće se više ni buniti ni ubijati jedni druge kao što čine u Tvojoj slobodi na sve strane. O, uvjerit ćemo mi njih da će tek onda postati slobodni kad se odreknu svoje slobode radi nas i pokore se nama. Hoćemo li tada govoriti istinu, ili ćemo lagati? Oni će se sami uvjeriti da govorimo istinu, jer će se prisjetiti do kakvih je sve strahota ropstva i pomutnje dovela tvoja sloboda. Sloboda, slobodan um i znanost zavest će ih na takve stranputice i dovesti ih pred takva čuda i nerazrješive tajne da će jedni od njih, oni nepokorni i okrutni, poubijati sami sebe, drugi, nepokorni ali nemoćni, poubijat će jedni druge, a treći, preostali, slabi i nesretni, dopuzit će do naših nogu i zavapiti: ‘Da, imali ste pravo, vi ste jedini znali za njegovu tajnu pa se vraćamo vama, spasite nas od nas samih!’ Kad dobiju od nas kruh, dakako da će vidjeti da mi njihov kruh, njihovim rukama stečen, uzimamo od njih da bismo im ga podijelili, bez ikakvih čudesa, vidjet će da nismo kamenje pretvorili u kruh, ali će se više nego samom kruhu radovati tome što ga dobivaju iz naših ruku! Jer će se i te kako dobro sjećati kako su se prije, bez nas, kruhovi koje su sami stekli pretvarali u njihovim rukama u kamenje, a kad su se vratili k nama, sâmo se kamenje u njihovim rukama pretvorilo u kruh. Znat će oni i te kako dobro prosuditi što znači pokoriti se jednom zauvijek! A dok god ljudi to ne shvate, bit će nesretni. Reci, tko je najviše pridonio tom neshvaćanju? Tko je rastjerao stado i rasuo ga po nepoznatim stazama? Ali stado će se iznova okupiti i iznova pokoriti, i to jednom zasvagda. Tad ćemo im mi donijeti mirnu, smjernu sreću, sreću slabih stvorova kakvi i jesu. Ama, uvjerit ćemo mi njih na kraju da se ne ponose previše jer si ih Ti uzdigao i tako naučio da se ponose; dokazat ćemo im da su slabi, da su tek jadna djeca, ali da je djetinja sreća slađa od svake druge. Postat će plašljivi i zadivljeno će nas gledati i privijati se uz nas u strahu, kao pilići uz kvočku. Divit će nam se i groziti se od nas i ponositi se time što smo tako moćni i tako pametni, što smo uspjeli smiriti takvo neposlušno stado od više tisuća milijuna. Nemoćni, strepjet će od našega gnjeva, postat će malodušni i plačljivi kao djeca i žene, ali će na naš mig vrlo lako prelaziti na veselje i smijeh, vedru radost i bezbrižne dječje pjesmice. Da, natjerat ćemo ih da rade, ali u slobodno vrijeme uredit ćemo im život kao dječju igru, sa dječjim pjevanjem, zborovima, nevinim plesovima. Dopustit ćemo im i da zgriješe jer su slabi i nemoćni, a oni će nas voljeti kao djeca zato što ćemo im dopustiti da i zgriješe. Reći ćemo im da će im svaki grijeh biti oprošten ako ga počine s našim dopuštenjem, a da im dopuštamo i da zgriješe zato što ih volimo, i da ćemo kaznu za te njihove grijehe, ako treba, preuzeti na sebe. I preuzet ćemo, a oni će nas obožavati kao svoje dobrotvore koji uzimaju pred Bogom na sebe njihove grijehe. Oni neće imati nikakvih tajni pred nama. Dopuštat ćemo im ili zabranjivati da žive sa svojim ženama i ljubavnicama, da imaju ili nemaju djecu – sve to ovisno o njihovoj poslušnosti – pa će nam se drage volje i rado pokoravati. Najmučnije tajne njihove savjesti – sve, sve će to oni iznositi pred nas, mi ćemo o svemu odlučivati, a oni će rado prihvaćati naše odluke zato što ćemo ih time izbaviti od velikih briga i sadašnjih strašnih muka da sami slobodno o svemu odlučuju. I svi će biti sretni, svi milijuni tih stvorova, osim stotine tisuća onih koji njima budu upravljali. Jer samo mi, mi koji čuvamo tajnu, samo ćemo mi biti nesretni. Bit će na tisuće milijuna sretne djece i stotinu tisuća patnika koji su preuzeli na sebe prokletstvo spoznaje dobra i zla. Mirno će oni umrijeti, tiho će se ugasiti u ime Tvoje, a u grobu će naći samo smrt. Ali mi ćemo čuvati tajnu i mamit ćemo ih, radi njihove sreće, nebeskom i vječnom nagradom. Jer kad bi nešto i bilo na onom svijetu, dakako da ne bi bilo za onakve kakvi su oni. Govore i proriču da ćeš Ti doći i ponovo pobijediti, da ćeš doći sa svojim izabranicima, sa svojim ponosnima i moćnima, ali mi ćemo reći da su oni spasili samo sebe, a mi da smo ih spasili sve. Kažu da će biti osramoćena bludnica koja jaše na zvijeri i u svojim rukama drži tajnu,{92} da će se slabi opet pobuniti, da će razderati njezin grimiz i razgolititi joj ‘gadno’ tijelo. Ali tad ću ja ustati i pokazati Ti na tisuće milijuna sretne djece koja ne znaju za grijeh. A mi koji smo preuzeli grijehe njihove na sebe radi njihove sreće, mi ćemo stati preda Te i reći: ‘Sudi nam ako možeš i smiješ!’ Znaj da se ja Tebe ne bojim. Znaj da sam i ja bio u pustinji, da sam se i ja hranio skakavcima i korijenjem, da sam i ja blagoslivljao slobodu kojom si Ti blagoslovio ljude, da sam se i ja spremao stupiti među Tvoje izabranike, među one moćne i jake, sa željom da »popunim broj«. Ali sam se prenuo i nisam htio služiti bezumlju. Vratio sam se i pristupio kolu onih koji su popravili Tvoje djelo. Otišao sam od ponositih i vratio se poniznima radi sreće tih poniznih. Sve će se ovo što Ti govorim doista zbiti i nastat će naše carstvo. Ponavljam Ti da ćeš sutra vidjeti to poslušno stado koje će na moj prvi mig pojuriti da zgrće žeravicu pod Tvoju lomaču, na kojoj ću Te spaliti zato što si nam došao smetati. Jer, ako je itko zaslužio našu lomaču, onda si to Ti. Sutra ću Te spaliti. Dixi.{93}«
Ivan umukne. Zanio se govoreći, govorio je zanosno; kad je ušutio, iznenada se osmjehne.
Aljoša, koji ga je neprestano šutke slušao i pri kraju, vrlo uzbuđen, višeput pokušavao upasti bratu u riječ, ali se očito suzdržao, odjednom progovori kao iz puške:
– Ma to je… besmislica! – vikne i pocrveni. – Tvoja je priča pohvala Isusu, a ne pokuda… kao što si ti želio. I tko će povjerovati ono o slobodi? Zar slobodu zbilja tako treba shvatiti? Zar je tako shvaća pravoslavlje?… To je kod tebe Rim, ali nije ni sav Rim, to je neistina – to je ono najgore od katoličanstva, inkvizitori, jezuiti!… Uopće ne može biti tako fantastične ličnosti kao što je taj tvoj inkvizitor. Kakvi su to ljudski grijesi koje oni preuzimaju na sebe? Kakvi su to nositelji tajne koji su na sebe preuzeli nekakvo prokletstvo da usreće ljude? Kad ih je tko uopće vidio? Poznajemo mi jezuite, o njima se ružno govori, ali zar su zbilja takvi kako ih ti prikazuješ? Nisu oni uopće takvi, nipošto nisu takvi… Oni su naprosto rimska vojska koja se bori za buduće svjetsko zemaljsko carstvo, sa carem – rimskim prvosvećenikom na čelu… to je njihov ideal, ali bez ikakvih tajni i uzvišene tuge… Najobičnija želja za vlašću, za zemaljskim prljavim dobrima, za podjarmljivanjem… za nekakvim budućim kmetstvom, s time da će oni biti vlastela… to je sve što se o njima može reći. Oni možda ni u Boga ne vjeruju. Tvoj je patnik inkvizitor puka tlapnja…
– Ma čekaj, čekaj – nasmije se Ivan – kako si se samo ražestio! Tlapnja, kažeš, pa neka! Dakako da je tlapnja. Pa ipak, dopusti: zar ti zbilja misliš da je sav taj katolički pokret u posljednjih nekoliko stoljeća zaista samo puka želja za vlašću i posjedovanjem samo prljava blaga? Zar te otac Pajsije tako uči?
– Ne, ne uči, naprotiv, jednom je čak govorio nešto slično ovom tvome… ali naravno da nije isto, nipošto to isto – trgne se odjednom Aljoša.
– E, to je ipak dragocjena informacija, usprkos tom tvojem »nipošto to isto«. A ja tebe pitam: zašto bi se tvoji jezuiti i inkvizitori ujedinjavali samo radi prljavih materijalnih dobara? Zašto se među njima ne bi mogao naći i koji patnik koga more veliki jadi i koji voli čovječanstvo? Evo, recimo da se među svima njima kojima je samo do materijalnih i nedostojnih dobara ipak našao bar jedan ovakav kao moj starina inkvizitor, koji je i sâm jeo korijenje u pustinji i mahnitao kažnjavajući svoje tijelo ne bi li postao slobodan i savršen, ali koji je ipak sav svoj život volio čovječanstvo i odjednom progledao i uvidio da nije bogzna kakvo moralno blaženstvo da čovjek potpuno ovlada svojom voljom, a istodobno se uvjeri da su milijuni drugih stvorenja Božjih stvoreni jedino na sprdnju, da nikad neće biti kadri izaći na kraj sa svojom slobodom, da od tih bijednih buntovnika nikad neće postati velikani koji će dovršiti kulu, i da veliki idealist nije mislio na takve bijednike kad je maštao o svojoj harmoniji. Pošto je sve to shvatio, vratio se i pristupio… pametnim ljudima. Zar se to nije moglo dogoditi?
– Komu je to pristupio, kakvim pametnim ljudima? – uzvikne Aljoša gotovo srdito. – Nisu oni uopće tako pametni i nemaju uopće nikakvih tajni i misterija… Osim možda svoga bezbožništva, to im je sva tajna. Tvoj inkvizitor ne vjeruje u Boga, to je sva njegova tajna!
– Pa recimo da je i tako! Napokon si se dosjetio. I stvarno je tako, stvarno je samo u tome sva njegova tajna, ali zar to nije muka, bar za takva čovjeka kao što je on, koji je sav svoj vijek protratio na isposništvo u pustinji a da se nije izliječio od ljubavi prema čovječanstvu? U predvečerje svoga života on se nedvojbeno uvjerava da su samo savjeti velikog strašnog duha mogli stvoriti koliko-toliko podnošljiv poredak za nemoćne buntovnike, »nedovršena, probna stvorenja stvorena na sprdnju«. I eto, kad se o tome osvjedočio, uviđa da treba slijediti upute mudroga duha, strašnoga duha smrti i uništenja, da radi toga treba pribjeći laži i obmani i posve svjesno povesti ljude u smrt i propast i obmanjivati ih cijelim putem, da ne bi slučajno primijetili kamo ih vode, kako bi se bar na tom putu ti jadni slijepci smatrali sretnima. I upamti, ta se obmana provodi u ime onoga u čiji je ideal starac strastveno vjerovao sav svoj život! Pa zar to nije nesreća? Kad bi se bar jedan takav našao na čelu sve one vojske »koja žudi za vlašću samo radi prljavih dobara«, zar već takav jedan čovjek ne bi bio dovoljan da izazove tragediju? Štoviše, dovoljan je samo jedan takav čovjek na čelu pa da se naposljetku nađe prava misao vodilja svekolikog rimskog pokreta, sa svim njegovim vojskama i jezuitima, vrhovna ideja tog pokreta. Ja ti otvoreno kažem da čvrsto vjerujem kako takvih iznimnih pojedinaca nikad nije nedostajalo među onima koji su bili na čelu pokreta. Tko zna, možda je takvih rijetkih pojedinaca bilo i među rimskim papama? Tko zna, možda taj prokleti starac, koji je tako tvrdoglavo i na svoj način volio čovječanstvo, postoji i sad u obliku cijelog niza takvih iznimnih staraca i da to nije nikakva slučajnost, već da postoji suglasnost, tajni savez koji je već odavno osnovan radi čuvanja tajne, radi njezina očuvanja od nesretnih i nemoćnih ljudi, ne bi li ih usrećili? Zacijelo je tako, mora da je tako. Sve mi se čini da i među masonima, u osnovi njihova pokreta, postoji nešto slično toj tajni, i da upravo zato katolici toliko mrze masone što u njima vide svoje konkurente, razbijanje jedinstva ideje, a zapravo treba biti samo jedno stado i jedan pastir… Međutim, braneći svoju misao, ja se ponašam kao pisac koji ne može podnijeti tvoju kritiku. Dosta je bilo o tome.
– Da nisi i ti mason? – izlane najednom Aljoša. – Ti ne vjeruješ u Boga – nadoda ali već neobično ojađeno. Osim toga, učinilo mu se da ga brat podrugljivo gleda. – A kako završava ta tvoja priča? – upita ga iznenada gledajući u pod. – Nije to valjda bio kraj?
– Kanio sam je ovako završiti: pošto je inkvizitor ušutio, neko vrijeme još čeka da čuje što će mu sužanj odgovoriti. Teško podnosi njegovu šutnju. Opazio je da ga je On neprekidno slušao napeto i mirno, gledao ga otvoreno u oči i da mu se očito nije želio suprotstaviti. Starac bi volio da mu bar nešto kaže, pa ma to bilo bolno i strašno. Ali sužanj iznenada bez riječi pristupi starcu i nježno ga poljubi u njegove beskrvne, devedesetogodišnje usne. To je sav Njegov odgovor. Starac zadrhti. Zatitra mu nešto u kutovima usana, prilazi vratima, otvara ih i kazuje Mu: »Odlazi i nemoj više dolaziti… nemoj više uopće dolaziti… nikad, nikad!« I pušta Ga u »mračne i široke gradske ulice«. Sužanj odlazi.
– A starac?
– Poljubac mu gori u srcu, ali on ostaje pri svojoj zamisli.
– I ti s njim, je li? – turobno uzvikne Aljoša. Ivan se nasmije.
– Ma sve je to besmislica, Aljoša, sve ti je to besmislena priča nedotupavnog studenta koji nije ni dva stiha u životu napisao. Zašto me shvaćaš tako ozbiljno? Pa ne misliš valjda da ću sad stvarno otići ravno do njih, do tih jezuita, da stupim u redove onih koji popravljaju njegovo djelo? O Bože, što se to mene tiče! Pa rekao sam ti: da mi je samo dogurati do tridesete, a onda – peharom o pod!
– A ljepljivi listići, a dragi grobovi, a plavo nebo, a voljena žena? Kako ćeš onda živjeti, kako ćeš ih voljeti? – turobno uzvikne Aljoša. – Kako se to može s takvim paklom u grudima i u glavi? Da, ti zaista odlaziš da im pristupiš… a ako to ne učiniš, ubit ćeš se, nećeš izdržati!
– Postoji snaga koja će sve izdržati! – reče Ivan i hladno se osmjehne.
– Kakva snaga?
– Karamazovska… snaga karamazovske niskosti.
– To znači zaglibiti u razvrat, zagušiti dušu u nemoralu, je li, je li?
– Pa možda i to… samo ću do tridesete možda izbjeći tome, a poslije…
– Kako ćeš izbjeći? Na koji način? To je nemoguće, s tim tvojim mislima.
– Opet na karamazovski način.
– Hoćeš reći da je »sve dopušteno«? Sve je dopušteno, je li, je li?
Ivan se namršti i odjednom nekako čudno problijedi.
– A, to se ti hvataš za one moje jučerašnje riječi na koje se Miusov onako bio uvrijedio… i koje je brat Dmitrij onako naivno prihvatio i ponovio? – osmjehne se kiselo. – Pa, dobro: »sve je dopušteno«, kad sam već tako rekao. Ne odričem se tih svojih riječi. A ni Mitenjkina verzija nije loša.
Aljoša ga je šutke gledao.
– Ja sam ti, brate, na odlasku pomislio da na cijelom svijetu imam bar tebe – neočekivano će osjećajno Ivan – a sad vidim, dragi moj pustinjače, da ni u tvom srcu nema za mene mjesta. Ja se neću odreći formule »sve je dopušteno«, ali ćeš se zato ti odreći mene, je li, je li?
Aljoša ustane, priđe mu i bez riječi ga poljubi nježno u usta.
– Književna krađa! – uzvikne Ivan obuzet iznenada nekakvim zanosom. – Ovo si ukrao iz moje priče! Ipak, hvala ti! Diži se, Aljoša, idemo, vrijeme je i meni i tebi.
Izašavši, zastanu još na ulaznim stubama gostionice.
– Znaš šta, Aljoša – Ivan će čvrstim glasom – ako budem zaista imao vremena za ljepljive listiće, onda ću ih voljeti jedino zbog sjećanja na tebe. Bit će mi dovoljno da znam da si ti tu negdje, pa da ne izgubim volju za životom. Je li ti to dovoljno? Shvati ovo, ako hoćeš, i kao ljubavno očitovanje. A sad ćeš ti nadesno, a ja ću nalijevo – i dosta, čuješ li, dosta! Naime, ako sutra ne otputujem (iako bih rekao da ću svakako otputovati) i ako se još koji put sretnemo, nemoj mi više ni riječi zucnuti o svemu ovome. Lijepo te molim. Pa i što se tiče brata Dmitrija, izričito te molim da mi ga nikad više ne spominješ – nadoda odjednom srdito. – Sve smo tu iscrpli, sve smo rekli jedan drugome, nije li tako? A ja ću ti zauzvrat također nešto obećati: kad mi se na pragu tridesetih prohtije »tresnuti peharom o pod«, doći ću još jednom da porazgovaram s tobom, ma gdje ti bio… makar i iz Amerike, toliko da znaš. Doći ću samo radi toga. Bit će vrlo zanimljivo vidjeti te tada, vidjeti kakav ćeš biti? Evo vidiš, ovo ti je prilično svečano obećanje. A možda se i stvarno opraštamo na sedam, na deset godina. E pa, idi sad do svoga Patera Seraphicusa{94}. Ipak je čovjek na samrti; ako umre bez tebe, još ćeš se možda naljutiti na mene što sam te predugo zadržao. Do viđenja, poljubi me još jedanput, tako, vidiš, i odlazi…
Ivan se naglo okrene i pođe svojim putem a da se više ne osvrne. Bijaše to donekle slično onome kako se jučer brat Dmitrij rastao s Aljošom, iako je ono jučer bilo nešto sasvim drugo. Ovo je čudno zapažanje proletjelo kao strijela kroz glavu tužnom Aljoši, tužnom i ojađenom u tom trenutku. Malo je još počekao gledajući za bratom. Udari mu odnekud u oči da se brat Ivan čudno njiše u hodu i da mu je desno rame, gledano odostraga, kanda niže od lijevoga. Nikad prije nije to bio zapazio. Ali odjednom se i on okrene i malne potrči prema manastiru. Već se bilo dobrano smrklo i gotovo da ga spopadne strah; u njemu je raslo nešto novo a da ni sam nije znao što. Zapuše vjetar kao i jučer, i oko njega zloslutno zašume stoljetni borovi kad zađe u manastirsku šumicu. Samo što nije potrčao.
»Pater Seraphicus – otkud mu to ime – otkud?« promine mu glavom. »Ivane, jadni moj Ivane, kad ću te opet vidjeti… Evo i isposnice, Bože! Da, da, tako je, on je zbilja Pater Seraphicus, on će me spasiti… od njega i zasvagda!«
Poslije se višeput u životu prisjetio, u silnoj nedoumici, kako je mogao tako nenadano, nakon rastanka s Ivanom, sasvim zaboraviti na brata Dmitrija, koga je jutros, prije svega nekoliko sati, bio nakanio svakako potražiti, štoviše, da se ne vrati u manastir te noći dok ga ne nađe. (Braća Karamazovi, ulomak)
radio gornji grad 
