Pero Kvesić: Guslar Milan Ivkošić o Mili Kekinu ili kad slon prdne u novinarstvo

Urednikdana13 ožujka, 2016/Komentari zatvoreni

Zagrebački grafit ispred Povijesnog muzeja

Prije neki dan, sedmog ožujka, objavio sam na Facebooku (prenio RGG, op.ur) kratku analizu pjesme „Kekin arlekin“ kojom je jedan splitski roker pokušao parirati pjesmi Mile Kekina „Nisam vaš“. Bilo je to toliko nedavno da nikoga ovdje ne trebam podsjećati. Toni Aničić, autor pjesme „Kekin arlekin“, istoga dana je sam u „Jutarnjem listu“ uvelike potvrdio moju procjenu. O svojoj pjesmi rekao je: „Možda je ispalo neočekivano i glupo…“ Novinar/ka(?) prepričava njegovu ocjenu: „istaknuo je kako je valjda jasno da je njegova “Kekin arlekin” pjesma – pretjerivanje.“ O svojoj pjesmi rezimira: „Moja pjesma je smeće…“ Autor vrlo realno sagledava ono što je očigledno i spremno to priznaje, te mu ne treba zamjeriti što to dalje ne obrazlaže.
http://www.jutarnji.hr/miletova-pjesma–ja-nisam-vas–iz…/…/

Dvanaestog ožujka, četiri dana kasnije, u „Večernjem listu“ Milan Ivkošić odjednom hvali isti uradak, troši velik dio malog prostora na navođenje budalaština, a između ostaloga zamjera Kekinu „političko srodstvo i slikanje sa Milanovićem“. Zamjerka je zanimljiva iz dva razloga: prvi – jer je neistinita, drugi – jer je pokupljena upravo iz „Jutarnjeg lista“.

Prema „Jutarnjem listu“ Aničić je izjavio: „Činjenica je da se (Kekin) naslikava s Milanovićem…“ To zvuči kao da se govori o nekoj trajnoj, učestaloj radnji, no nije jasno da li izjavu treba protumaćiti bukvalno ili metaforički, da se želi reći da su Milanović i Kekin kao prst i nokat. Što se bukvalnog očitavanja tiče, iako je Internet prepun Milanovićevih fotografija i Kekinovih fotografija, nije moguće pronaći NITI JEDNU na kojoj su njih dvoje zajedno. Što se tiče metaforičkog značenja, Milanović i Kekin se ne druže, a pitanje je jesu li se ikada uopće i upoznali. Međutim, Ivkošić to spremno prenosi.

Zanimljivo je da pri tom prenošenju potpuno zanemaruje da je sam autor ocijenio da je pjesma „Kekin arlekin“ smeće (što god mu to značilo), te glupo pretjerivanje (što je prilično precizno). Dakle, Ivkošić u potpunosti posrkava budalaštine i razglašuje ih dalje, iako se i sam autor od njih ogradio. Nemoguće je da to nije vidio, jer kako bi inače znao izmišljotinu s Milanovićem?

Usporedimo li Ivkošićevo i moje sagledavanje „poetskog odgovora“, usporedimo li ih s originalnom stihotvorinom, nema dvojbe tko je u pravu. Na Facebooku imam gotovo dvije tisuće ljudi s kojima sam povezan. Isti tekst postavio sam i na blogu gdje ga je pročitalo još tisuću ljudi. Čudno da nije došao i do Ivkošića, poštedjelo bi ga bruke da je pročitao i on. No nije tragično što Ivkošić nije pročitao moj tekst (ili je). Tragično je što sve to nije sam vidio. Još je tragičnije – što toliki ljudi čitaju Ivkošića.

Na ovom primjeru vidimo i kako djeluje tipični desničar. Zašto su gusle desničarima najomiljeniji instrument? Zato jer gude svoja dva tona bez obzira ako im sa strane zasvira i simfonijski orkestar. Više od ta dva tona ne samo da ne znaju odsvirati nego ne mogu ni čuti.