U posljednjih nekoliko godina, tri puta sam čula kako se na ljude u negativnom kontekstu referira kao na aktiviste. Sve troje o kojima je bila riječ radili su, ili rade, u medijima. Prvi je bio Zoran Angeleski, novinar “Glasa Istre”, koji se priključio inicijativi “Volim Pulu”. Njegov gazda je to smatrao nedopustivim, i dao mu otkaz. Druga je bila Marina Pavičić, za koju je Goran Radman, nakon što joj je dao otkaz jer je progovorila za medije nakon suicida svoje prijateljice, na sastanku s predstavnicima sindikata rekao da se sada, kada više nije djelatnica HRT-a, može baviti aktivizmom. Treći primjer je Maja Sever, koju desni mediji uredno krste etiketom “aktivistice”. Navedeni primjeri međusobno se u brojnim stvarima razlikuju, ali ono što ih povezuje je ta denuncijacija “aktivizmom”.

Aktivizam je obično borba za neka, i nečija prava. Ne vlastita, nego tuđa. Činjenica da se aktivizam kod medijskih radnika smatra svojevrsnim poremećajem, jednostavno je perverzna. Novinarstvo nije puko neutralno pobrajanje činjenica, i držanje mikrofona ministrima pod nosom. Ono je objektivno samo ukoliko zauzima stranu, ako je uvijek na strani građana, a protiv političkog establišmenta. To jest, ako je aktivističko.