Hrvatska politika ovih tjedana protiče u znaku one dugovječne i popularne regionalne (srbijanske) serije „Selo gori a baba se češlja“. Posebice na takozvanoj „ljevici“. Koja se, dok joj sve ide u vražju mater, bavi untarstranačkom ondulacijom.

Piše: Zlatko Gall (Slobodna)

Kad bi se hrvatski aktualni trenutak – pa ma što ta fraza zapravo značila – procjenjivao na osnovu službene medijske slike a posebice „feedbackom“ na društvenim mrežama, slučajni bi namjernik mogao zaključio da se na ovom dijelu Balkana hrvatski građani uglavnom bave – pizdarijama. Recimo, dižu golemu galamu oko „obleke“ i očito nabujalih gabarita Predsjednice i njenog supruga kojima su – vidjelo se to i na crvenom tepihu Pantovčaka – sušta suprotnost elegancija i dobra linija britanskog prijestolonasljenika Charlesa i njegove supruge Camille. Dobro, neki od zlobnih komentara bili su i urnebesno duhoviti – poput onog o Predsjednici koja je „ubila kauč i od odranog materijala dala sašiti kaput“ – baš kao i zajebancije na račun zaboravnog Princa (i još zaboravnijih hrvatskih medija) koji je smetnuo s uma da je u Hrvatskoj bio i u devedesetima. Kad je posjetio Divulje.

Tog istog dana svjetski su se mediji raspisali o užasu u Ankari odnosno o bombašici samoubojici koja je za sobom u smrt povukla mnoge nevine žrtve. Nas za to – zabole ona stvar. Jer, možda je i to dobra vijest za hrvatski turizam koji će zacijelo profitirati od kraha turskih destinacija i izbjegličkog pakla u Grčkoj. Konačno, što su pokolj u Ankari, humanitarna katastrofa u izbjegličkim logorima u Grčkoj ili mrtvi u Siriji u usporedbi sa „strahotom“ i nacionalnom sramotom što će nas na Eurosongu zastupati pjesma koju su napisali inozemni autori. Zbog čega su se, je li, na stražnje noge – razljućeni i uvrijeđeni – digli domaći skladatelji i cehovske im udruge.

Pa nije valjda Eurosong Olimpijada pa da nam nacionalne boje brani „tamo neki“ estradni Pešalov a bogme ni Vlada kojoj je na čelu izvanzemaljac s pasivnim znanjem materinjeg jezika. Eurosong je, doznajemo iz ljutih priopćenja, ozbiljna stvar. Nije to bezvezarija poput telekomunikacija kojima gospodare Nijemci niti nacionalna naftna kompanija s kojom se igraju Mađari već strateško pitanje hrvatske opstojnosti. Konačno, vele iz Hrvatskog društva skladatelja, „Hrvatska je skupo platila svoju državnost i nacionalnu opstojnost. Danas se ona, na sreću, ne čuva puškom, nego te angažiranjem nacionalnih resursa i ljudi koji u Hrvatskoj žive i rade. Tko to ignorira, prodaje u bescjenje dio hrvatskog identiteta. Svijest o tome trebala bi postojati kod hrvatskih građana, a posebno među djelatnicima institucija kakva je Hrvatska radio televizija“. Is’sa ti!

HRT će pod novim rukovodstvom zacijelo već iduće godine ispraviti taj ozbiljan propust bivše „nenarodne“ uprave i – uz operaciju kodnog imena – „ne damo te pjesmo naša“ – hrvatski šlageraj und šlamšperaj vratiti tamo gdje mu je i mjesto. Posebice ako se na Prisavlju – recimo s borbenim Paolom Sfeccijem i goropadnim Zrinkom Trutićem na čelu prosvjednika – podigne šator s prigodnim natpisima „hrvatska pjesma s hrvatskim kajdama“ ili „100 % za hrvatski ZAMP“ a inicijativa osnaži cjelodnevnim puštanjem domaćih eurovizijsklih uspješnica. Poput, recimo, Severinine „Štikle“. Koja je dala krucijalan prilog „njegovanju hrvatskog jezika, glazbenih i ostalih kulturnih izričaja“. Te urbi et orbi oglasila pripadnost značaj hrvatskog cajka-identiteta.
A kad smo već kod cajki odnosno „regije/regiona“ i hrvatska politika ovih tjedana protiče u znaku one dugovječne i popularne regionalne (srbijanske) serije „Selo gori a baba se češlja“. Posebice na takozvanoj „ljevici“. Koja se, dok joj sve ide u vražju mater, bavi untarstranačkom ondulacijom.

I dok Hrvatska prolazi kroz fazu „čišćenja“ uz temeljitu provedbu predizbornih obećanja Tomislava Karamarka kojima je nazivnik ona znamenita saborska izreka Dujmira Marasovića „kad preuzmemo vlast moramo pomesti sve s HRT-a“, kroz konzervativnu rekonkvistu u Ministarstvu kulture, novi val govora mržnje prema „drugačijima“, najavu ukidanja Zakona o životnom partnerstvu te otvorene „pjesničke“ prijetnje bacanja nepoćudnih u Savu, vodeća „lijeva“ stranka SDP ne samo da ne govori o tome već – još gore – buca budalaštine. Baveći se sama sobom. Žestokom borbom za vlast između dva – sada je to bar jasno – nepomirljiva bloka.

Rezultat unutarstranačkih izbora još uvijek je neizvjestan no itekako je izvjesno da se, u možda prijelomnom političkom trenutku po hrvatsku „ljevicu“, stranka koja se naziva socijaldemokratskom predstavlja kao u leglo čangrizavih aparatčika kojima se živo fućka za stanje na terenu. Čudno? Ne baš jer SDP odavno nije ni stranka demokratskih promjena ni socijaldemokratska partija već ponajviše Skupina Demagoških Politikanata koje na okupu još drže samo goli osobni interesi. I inercija koja pred svake izbore mobilizira naivce uvjerene da je SDP korektiv desnom populizmu. Pitanje je samo – dokle?

Bez obzira na rezultat unutarstranačkih izbora, kakva može biti snaga i neposredna budućnost SDP-a u kojem je – kako to veli moralna vertikala Ivo Baldasar – jedan od kandidata za šefovsko mjesto ekstremist poput Goebbelsa a njegov glavni potukandidat – kako vele s druge strane – ljenjivac? Što to zapravo znači osim da će se u nekim budućim parlamentarnim nadmetanjima „desnih“ i „lijevih“ glasača raspolućene Hrvatske, ovi potonji morati odlučiti žele li glas dati stranci kojoj je na čelu narcisoidni manipulator, ekstremist i demagog Goebbelsovog kova ili pak ljenjivcu u kojem su „timu za pobjedu“ zbunjena vjeverica (Rajko Ostojić), stara kornjača (Tonino Picula), pseto (Davor Bernardić) i mačkica (Nenad Livun).
Ni s druge strane pak strane „političkog spektra“ nećete se baš usrećiti. Jer tamo su intimusi „enciklopediste“ dilera kokaina , Maminjovi pokrovitelji i bliski prijatelji, prepisivači diploma, ratni profiteri, ksenofobi, katolibanski aktivisti… Pa ti biraj!
Uzgred, pjesma koja će Hrvatsku zastupati na Eurosongu zove se „Lighthouse“. Iliti, po našku, svjetionik. Baš simbolično za zemlju koja tone u sve dublji mrak.