Piše: Marijan Grakalić

Metamorfoze (Manitu) treća je izložba slkara Branka Mišića izložena u Galeriji svratišta Cinkuš na Gornjem gradu u posljednje tri godine. Ova kao i prijašnje dvije spadaju u kapitalni slikarev opus nadahnut odvojenom stvarnošću koju je u svojim knjigama opisao čuveni Karlos Kastaneda.

Plošni antrpomorfni likovi izranjaju iz tamne, crne pozadine i gotovo magijskom snagom uvlače nas u jednu drugačiju perspektivu ili pukotinu očevida svjedočeći poput gruba i nepoznata mitska amblema o dodiru one unutarnje strane svijeta nekad zaleđene u olmečkoj ili sličnoj estetici. Osjećanje one strane posjeduje gotovo kamnorezbarsku formu lišenu kretanja, ponekad kvrgavu ali polaganu kao da ima svo vrijeme svijeta u kojem tek ponekad zazivom ili prilikom kakva je duhovno oslobođenje ili slikarska inspiracija k nama dolaze obrubljenja iz jednog većeg prostora. Onoga u kojem postoji zamišljena družina demjurga i znakovitih likova (brujosa) kojima se pripisuju nesvakidašnja znanja i moći. Unatoč toj silini predloška i strogoći, same slike djeluju umirujuće kao da su napravljene za jednu nesvakidašanju i stranu kapelicu, u kojoj sve postoji po mukotrpnoj ravnoteži moćnog nasljeđa nepoznatih i nekrštenih predaka i lakoće kojom u sadašnjosti prolazi vrijeme. U tom pogledu dostignuta je univerzalnost i samorazumijevanje potrebno kako bi se vješto predočio inače nesiguran i gotovo ispovijedan karakter nužan kako bi se postiglo dodatno samorazumijevanje začudne estetike manje vidljivih značenja.

Metamorfoze na slikama slijede simbolički geometrijski niz rombova ili prizmi, ponekad se ponavljajući, ali samo zato da potvrde kako je forma ono nadvladavanje kaosa i kako se slikarski predočava svijest (manitu) i sumnja (nedorečenost). Za razliku od knjiga gdje se sve saznaje i shvaća zahvaljujući pričanju brujosa don Huana kojemu je pričanje osnovni magijski jezik, u Mišića kao slikara predočuje se prikaz određenih zakonitosti onoga što se nalazi na drugom kraju labirinta i zato on ne okljeva da povuče pravi potez i tako nas oplemeni onom sangom kakva je skrivena u nasljeđu kretanja za srcem (hoda moći) opisana kod Kastanede. Jedinstvenost cijelog ovog slikarskog opusa ovim je svojim, sda trećim dijelom, uspostavila vidokrug bliže iskonu, a lakovjernima će se to i tako činiti kao da gledaju slike spašene iz potoljene Atlantide. Svejedno, u svijetu jalovom od podjela i dioba umjetnost i dalje, a to ova izložba doslovno potvrđuje i zadržava plodnu moć dijakroničnosti i time nas podsjeća svojim magijskim šarmom na svu onu đinovsku kušnju odrastanja sadržanu u izvornim mitovima Indijanaca.

(Izložba se otvara u subotu 19. 3. 2016 u 19.00 sati)