Piše: Boris Pavelić (Novi list)

Pa vidiš da mi objavljujemo svakakve gluposti. Takav je posel – doslovno nam je tako glavni urednik portala direktno.hr Neven Pavelić objasnio objavljivanje neprovjerene i očito neistinite tvrdnje predsjednika Nacionalnog sindikata policije Nikole Kajkića, da je MUP, po nalogu Ranka Ostojića, mjesecima štitio Olivera Frljića, vozio ga službenim automobilom, i na to potrošio pola milijuna kuna. Pripovijest o sudbini te izmišljotine, umotane u oblandu implicitnih prijetnji, mala je ali poučna studija slučaja o fenomenu koji je predsjednik HND-a Saša Leković nedavno nazvao »medijima kanalizacije«, i njihovu doprinosu stanju koje je Milorad Pupovac nedavno dijagnosticirao tvrdnjom da »Hrvatska više nije funkcionalna demokracija«.

Ovako je bilo: Frljić, koji je nedavno, zajedno s djevojkom, bio žrtvom provamile u stanove, u subotu, 12. ožujka, javno je ponovio da te napade smatra smišljenim prijetnjama. Kazao je kako ne vjeruje da će institucije temeljito istražiti slučaj, argumentirajući to činjenicom da su policijski uredi na trećem katu 1. policijske postaje u Rijeci oblijepljeni slikama Gospe. Primjedba je dakako opravdana, jer te slike sugeriraju da policija krši ustavno načelo odvojenosti crkve od države, ali i vjerojatnost da institucija represije koja javno prigrljuje Crkvu neće učiniti sve kako bi zaštitila umjetnika koji ne krije svoj kritički ateizam. Frljićev je prigovor, dakle, opravdan, dobronamjeran i demokratski zreo.

Ali, direktno.hr, portal pod izravnom kontrolom HDZ-a, napao je Frljića samo koji sat kasnije, premda, ako svi prihvaćamo sekularizam kao temeljno ustavno načelo, za to nije bilo nikakva razloga. Ali problem je, čini se, bio baš u tome: direktno.hr-u ne dopadaju se kritičari sljubljenosti države i crkve. Jedan od takvih je, očito, i Nikola Kajkić, predsjednik Nacionalnog sindikata policije, malog i nereprezentativnog sindikata osnovanog u Vukovaru. Kajkić je Frljića, u tekstu koji je napisala – pazite – zamjenica glavnog urednika direktno.hr, optužio da je »komunist«, »nositelj zvijezde petokrake« i »očito protivnik svega što je hrvatsko«, napavši ga već standardnom klevetom: da ne poštuje hrvatske žrtve. Kajkić je pritom ustvrdio i da je MUP Frljića štitio gotovo osam mjeseci. Autorica teksta nijednu njegovu tvrdnju nije provjerila, nijednu optužbu prešutjela, nijednu prijetnju preispitala. Naprotiv: objavila je polupismen tekst s gomilom (prijetećih?) upitnika.

Tri demantija stigla su istog dana: Ostojićev, ravnateljstva policije, te Frljića, koji je sve to nazvao »besramnom laži«. Kada smo glavnog urednika pitali zašto su objavili neprovjerenu vijest, odgovorio je da su pokušali provjeriti, ali da nisu dobili odgovor. Pavelić tvrdi da je Kajkić »ovlaštena osoba«, što nije točno, i začuđujuće je da glavni urednik ne zna taj elementarni podatak. »Čovjek je policajac, a ako laže, onda zbilja, mislim, gle…«, izvlači se Pavelić. Ali, zašto glavni urednik toliko vjeruje policajcima? Zar su istinoljubiviji od drugih ljudi? Evo zašto: jer Kajkić govori ono što autori direktno.hr-a žele da njihovi čitatelji čitaju, bila istina ili ne. »Kad dobijemo odgovor, objavit ćemo ga, to uopće nije problem. Pa vidiš da mi objavljujemo svakakve gluposti. Takav je posel«, zaključio je urednik objašnjenje svoje uređivačke politike. I uistinu, 14. ožujka, direktno.hr demantirao je sam sebe, ali samo zato da Frljiću održi novu lekciju; o samopreispitivanju ni riječi.

To nije novinarsko uređivanje, nego političko konstruiranje. Sve je tu na jednom: neistina, kleveta, prijetnja, neprofesionalizam, i sve namjerno – huškanje u destiliranom stanju. Portala koji se bave takvim »novinarstvom« u Hrvatskoj je sve više. Podatak da ih je čak i predsjednik HND-a imenovao »medijima kanalizacije« svjedoči o tome da nije riječ o medijskim lunaticima kakve čita manjina čudaka, nego o relevantnom fenomenu koji oblikuje javno mnijenje. Ali, društvo bez novinarskog profesionalizma ne može biti demokratsko – ono postaje žrtvom zloćudnih političkih interesa, kakvi u medijima koji drže do demokratske kulture ne mogu dobiti pravo javnosti. I tako, korak po korak, stigli smo do točke u kojoj ova zemlja više nije funkcionalna demokracija. Ali koga briga – samo, je li, nek’ je ona »naša«, »hrvatska«. Javno govorimo gluposti? Pa kaj? Takav je posel. Em smo Hrvati!