Piše: Doris Pandžić

Prije nekoliko godina, čula sam priču o dvije ženske koje su odlučile ići u turizam u doba rata. Bila je riječ o prijateljici moje prijateljice koja je imala curu Njemicu i odlučila joj pokazati prirodnu romantiku Balkana, ignorirajući političko stanje. I tako su se one dovezle autom njemačkih tablica pred barikade na Plitvicama i opušteno, turistički prišle zabezeknutom vojniku koji je stajao s puškom.
„Dobar dan, mi smo došle razgledati Plitvice.“
Vojnik gleda, ne vjeruje, misli da je šala. Gleda u njih, pa u barikade, pa u njemačke tablice.
„Plitvice su okupirane“, kaže im.
„Pa dobro, nas se to ne tiče, mi samo hoćemo vidjeti Plitvice.“
„Ali, gospođo, rat je.“
„Ma briga nas za rat, mi smo turisti.“
Vojnik nije znao što će, pa je zvao svog nadređenog, koji je mislio da ga ovaj zajebava. Kad je bijesno domarširao, stvarno je vidio i dvije žene, i auto s njemačkim tablicama.
„Gospodin nam kaže da ne možemo vidjeti Plitvice“, požalile su mu se.
Nadređeni gleda, ne vjeruje, misli da je šala.
„Kako to mislite? Pa vidite barikade!“ rekao im je.
„Ali mi svejedno hoćemo vidjeti Plitvice. Došle smo iz Njemačke.“
„Ali rat je! Okupacija! Ne može! Nisam ja turistički vodič!“
One su ostale uporne, pa je morao pribjeći pristojnijoj metodi:
„Pa… žao mi je… znate… situacija, rat, ne mogu, tako je kako je… pustio bih ja vas unutra, ali ne bih da stanete na nešto pa da vas raznese… opasno je…“
I tako nisu vidjele Plitvice, ali su onoj dvojici pokazale što znači radikalni pacifizam, o kojem možda i danas na nekom šanku pričaju kao o jednoj od najzanimljivijih ratnih priča.