Piše: Romano Bolković

Nedavano sam pisao o tome da imamo briljantne dizajnere. (I nije to tek ovih godina, niti od jučer, traje to desetljećima i zaslužuje to veću pozornost.) Ali, o tome se u Hrvatskoj kad se o kulturi govori, ne govori.

Ponudit ću dva odgovora zašto je tome tako, zašto bude vijest, a onda utone u zaborav pomračena raspravama na H: Hasanbegović, HAVC, Hribar…

Prvi je razlog očit: tu nema kruhoborstva, tu se zarađuje na tržištu, i kad se uspije, ništa se ne duguje nikome na H, a onda Hrvatska odgovara hrvatski, šutnjom, jer ona ne voli one koji joj ništa ne duguju.

Drugi je razlog manje očit, ali ne manje važan: mi smo primitivna sredina koja još uvijek vjeruje da je umjetnik medij: riječ je o anakronoj i dozlaboga nekulturnoj koncepcija položaja umjetnika u Kozmosu: on bi da bude onaj Žretac koji po povlaštenom položaju svoje umjetničke jurodivosti ima izravan communio s onostranim, otkuda crpi nadahnuće, i izravno, in spiritu, bez cenzure zemaljskih sila tumači volju višnjih sfera, prekoravajući i opominjući suvremenike zbog neospornih i bogoneugodnih društvenih aberacija i svekolikih anomalija.

Umjetnik se ovdje stoga uvijek vidi u paru s Vladarom, i otuda su Hrvati antropoliški od svih današnjih europskih naroda najbliži plemenskim paleoslojevima uljudbe, onima u kojima uz Poglavicu, koji ravna svjetovnim stvarima, imademo i Vrača, koji u transu, uz obilno pljuvanje, mumljanje i svekoliku nesuvislost, kanalizira uplašenim suplemenicima čangrizavu zlovolju Wakan Tanka, Velikog Duha. Zlomenuje, rekel bi Belostenec.

Iako se čini da je to i jugoslavenska povlastica, zaboravlja se da je Jugoslavija hrvatski patent, te da su parovi Tito – Krleža i Tuđman – Aralica, kao arhetipski obrasci ovog odnosa poglavice i vrača navlastita hrvatska tradicija i iznašašće. (O svoj složenosti ovog odnosa valja napisati zaseban esej, jer se i figura Poglavice udvaja, i to višestruko: jedna je podjela na Vladare Očeve i Vladare Majke, a druga je shizofrena udvojenost biografija jedne te iste osobe: svaki nas časni muž ima jednu nacionalističku i jednu komunističku biografiju, koje se za nevježe isključuju, a za znalce logično nadopunjuju i jedna drugu omogućuju.)

Ostavimo sada tu dvojinu apart, i posvetimo se činjenici da je u Hrvaćana Umjetnik neka vrst Medija, a umjetnost Spiritistička Seansa: tu umjetnik, kao pisar, bilježi diktando Duha, koji se romantički objavljuje jurodivom inspiriranom ( u svakom smislu, i Spiritom nadahnutom, i špiritom napitom ) bilježniku, ni krivom ni dužnom; Umjetnik ovdje ima status kafkijanski neutralnog Birokrata u Vječnom Uredu Duha, i stoga je hrvatska književnost većma imbecilno naturalistička, zgoljno socrealistička, sažaljivo angažirana, i, u reakciji na tu prisilu stvarnosti, kako priliči osobi u transu: prepuna brbljave afazije, delirija riječitosti, mnogogovora ispraznosti, rječju: glosolalije.

Nemamo mi nikakve veze s klasicizmom: to da bi umjetnik mogao biti poeta doctus, da bi umjetnost ma i okrznula razum, ovdje je nečuvena sablazan, i odatle možda nesporazum mimetičkih umjetnosti Hrvata i Svijeta; nas ne razumiju jer smo mi svijesno nerazumni.

U tom stanju, predmodernom, Hrvati žive namjerno; Buden je objasnio zašto:

“Zajedno s građanskim revolucijama evropska se kultura oslobađa feudalnog mecenatstva. Izdavaštvo na osnovi kapitala pretvara dvorskog umjetnika u monadu koja do priznanja svoje estetske vrijednosti dolazi na tržištu umjetnina. Ovaj proces raspada prolazi kroz samu individuu umjetnika. U svom društvenom vidu on biva kao građanin naspram države izjednačen sa svim ostalim građanima. Kad je u pitanju politika, onda u načelu glas i najvećeg pjesnika ne vrijedi ništa više od glasa bilo kojeg analfabete. Ovo poniženje kompenzira umjetnik zadobijanjem najveće moguće slobode umjetničkog stvaranja – na poklon, s pravom isključivog uživanja, dobija on beskonačno polje autonomne umjetničke prakse. Na vanjskim granicama tog polja prestaje svako pravo bilo koje društvene vrijednosti. Moderni evropski umjetnik nema više nikakvih obveza, ni spram istine, ni spram dobra, ni spram društvene pravde ni spram javnoga morala. On smije izdati sve, pa čak i samoga đavla ako je prethodno sklopio ugovor s njim. Naravno, samo kao umjetnik, samo u jednome dijelu svoga bića. U onom drugom, on je građanin među jednakim građanima i poput svih njih podložan državnim zakonima i normama društvenog života. Na ovom planu on ne može imati nikakva posebna prava koja bi proizlazila iz ovdje sporedne činjenice njegova umjetničkog identiteta koji se ostvaruje na onom drugom planu. Što to znači u našim hrvatskim prilikama? Jednostavno ovo: iz činjenice da je netko hrvatski književnik ne proizlazi automatski to da je on društveni reprezentant neke autentične hrvatske nacionalne ideje, nekog nacionalnog interesa. A upravo to nije jasno današnjim matičarima.”

Hrvatski matičari, to je samo metonimija: riječ je o Hramu, ergo Kući Žretaca, boravištu vračeva. Hrvatski Vrač ne dopušta Hrvaćaninu misliti da je vrijeme nastavilo svoj hromi hod iz predmoderne u Moderna vremena pak sve tamo do postomderne i dana današnjega, nego, braneći svoje egzistencijalne povlastice ili privilegij egzistencijalnog položaja, svoje mjesto u Kozmosu i Polisu, hrvatski vrač uvjerava fundamentalistički – poput Selefija! – Hrvate u nužnost povrataka u neko autentično prastanje tuge i Buge, izvornog hrvatskog Zavičaja, u kojemu smo svi za jedno, a to je jedno Zajednica, i u kojemu su za razliku od smrtnih i prolaznih Vladara, uronjenih u svjetovno i okuženih faraonskim grijehom pokušaja da postoje i vladaju vječno, baš stoga jer su svjesni svoje smrtnosti ( to je grijeh svih hrvatskih političara, taj faraonski kompleks ), Vračevi bahato prisvojili privid besmrtnosti, tvrdeći da ne samo da tumače, nego štoviše objavljuju volju Nebesa, onih na kojima u grimiznoj Gloriji kraljuje Dragi Bog, tamo nad Kaptolom, jedini bivajući ponad Sabora. E da ne bi bio jedan među inima, jednak i drugima ravnopravan, na tom Gatheringu hrvatski će Vrač svjedočiti ne ovaj ili onaj partikularni interes društva, već sam izvorni nacionalni interes i usud hrvatske nacije kao takve.

Jasno, ova vrst šarlatanstva ima svoje modalitete, od kojih nam je najzanimljiviji onaj oblik ovog fetišizma, koji odgovara onome što bismo mogli nazvati manipulantska vlast; paradoksalno, taj se oblik javalja i u nas, mada je inače svojstvo kasnograđanskoga društva: društva patološkog narcizma, sastavljenog od individua koje izvanjski, bez unutarnje identifikacije, sudjeluju u društvenoj igri, tj. nose društvene maske i igraju socijalne uloge ne uzimajući ih za istinu. Osnovna je svrha te društvene igre prevariti drugoga, iskoristiti njegovu lakovjernost, pri čemu je socijalna maska/uloga doživljena kao manipulatorska obmana čiji je sav smisao da ostavimo utisak na druge. No, u toj igri, u toj manipulaciji, manipulator katkada obmane i sebe. Pomisao na Matane, ipak, otklanja potrebu da posebno dokazujemo i predgrađansku pojavu ovog fenomena.

Dajmo mu klasičan primjer:

Casanova je, priča Mannoni, htio na prevaru zavesti neku naivnu seljančicu. Izigravao je čarobnjaka, okultistu, no iako je znao da je sve to tek šarlatanska šala, usprkos tome sam je u nju povjerovao. Noću se preobukao u kostim magičara, na podu je papirom označio veliki krug, i oko tog magičnog područja počeo je brbljati čarobne formule. Odjednom se dogodilo nešto neočekivano: razbjesnila se oluja, počelo je grmjeti i bljeskati, i Casanova se uplašio. Pomislio je: Iako sam dobro znao da je oluja sasvim prirodna, usprkos tome uplašio sam se i zaželio da budem u svojoj sobi. U strahu koji me je zgrabio uvjerio sam sebe da me strijele neće mrviti zato što ne mogu ući u krug. Bez tog lažnog vjerovanja ne bih niti minutu ostao na tom mjestu.

Iako je dakle riječ o sasvim svjesnoj prevari, krug je ipak bio „magičan“. Casanova je, da zaključimo, nesposoban izvršiti Aufhebung, ukinuti-uzdići-preobraziti naivno vjerovanje u simboličku vjeru, i sam pada natrag u naivno vjerovanje (u magičnost kruga). Ako se vanjska distanca manipulanta sruši, tada on ne dosiže nivo simboličke vjere, već naprosto pada u isto naivno-imaginarno vjerovanje karakteristično za objekt njegove manipulacije.

Naši Žreci su cinici, ali ne svojom krivnjom: iako znaju da to što govore/bilježe ama baš pod suncem nebeskim nikoga ne zanima, uvjerili su sebe da su uistinu Pisari Duha. Žalosna pojava. Miriše na memlu, na zagrobni život: već se odvano raspadaju u pokušaju da sadašnjojst zadrže u prošlosti, ne dopuštajući joj nikakvu budućnost. Recimo, samo jedan primjer: par Sanader – Jergović; sjetite se koliko je puta samo Klasik opravdavao svoju “staromodnost”, i kakvim nevjerljivim argumentima. Nesposoban izvršiti Aufhebung, i sam je zapao u naivno vjerovanje da je njegov passe realizam Istina hrvatske Sadašnjosti. Uz pomoć ovako glupe istine možete lagati do kraja života, rekao bi jedan na H.

I da zaključim: samo i jedino zato jer potuljeni Hrvat običan domaći isprepadan Vladarom i zaprepašten Vračem, ne znajući tko je besprizorniji, i dalje vjeruje da potonji govori u Ime Oca i Duha Svetoga, dok prvi pridržava pravo da nad našim životom kaže konačni Amen, ni ne sanja da postoj neka stvarna umjetnost, umjetnost Sandra Dujmenovića i Marka Hrastovca, koja samo zato jer poput Rade Šerbedžije na trećoj čaši malvazije ne prelazi s Ines na Tko ne sluša Pjesmu slušat će Oluju, ergo samo i jedino zato jer nije sumanuto i luđački samoobmanuta u pogledu nekog nepostojećeg privilegija uvida u istinu političkog i onostranog, nego je građanski i na svaki način ubrojiva, štoviše do te mjere artikulirana da je dobro razumiju i na francuskom, kojega se inače govori l’art pour l’artistički, manje-više, a ne da bi se nešto poručilo, nije stoga Hrvaćaninu zanimljva, budući, shvatljivo, ni na koji način ne može ni pomoći ni odmoći u stvarima koje mu rade o ( praznoj ) glavi.

Svaki imbecilni glumac ove zemlje, pa čak i komad buta iz jugoslavenske filmske mesnice koji životari na političkom resentimanu, duboko su uvjereni, a da o piscima ne govorim, u tu svoju povlasticu, koje nigdje na svijetu i nigdje u svijetu već od feudalizma nema. I jedni i drugi, zaboravivši da im je privilegij već to što mogu prespavati u Gradu, jogunasto stoje u redu i dernjaju se zbog premalih dotacija Kulturnog Nadureda onog prvog na H, ako već nisu u kurentnom denunciranju nacizma nacije dobili štogod škuda od onog drugog uređaja na H. Oko toga, puna buke i bjesa, ispreda se priča o hrvatskoj kulturi s motrišta idiota, kojemu tako fatalno nedostaje Faust, kako bi to riješio Flauber, ako je vjerovati Jorgeu: U eseju ‘U obranu Bouvarda et Pecucheta’, Borges navodi da je Henri Ceard već par mjeseci po izlasku te Flaubertove knjige napisao da je riječ o ‘nekoj vrsti Fausta u dvije osobe’; Faguet tezu sažima epigramom: ‘Bouvard et Pecuchet priča je o Faustu koji je istodobno i slaboumnik’. Ja bih dodao: u svojim napomenama uz ‘Ime ruže’, Umbero Eco kaže da je problem onoga tko govori kanio riješiti glasom nekoga ‘tko preko događaja prelazi, svi ih bilježi fotografskom vjernošću adolsecenta, ali ih ne razumije’; kanio je ‘postići da se sve razumije iz riječi nekoga tko ne razumije ništa’. Osamdesetogodišnji Adson pripovijeda o onome što je doživio kao osamnaestgodišnjak. Tko dakle govori, jedan ili drugi Adson, stari ili mladi: obojica, kaže Eco.

U Hrvatskoj, nažalost, prevladavaući narativ – od uhljeba, samo je ova riječ odvratnija – pričan je s instance samo idiota, ili imbecila ili morona, Žižek će znati. Da nije, da je samo na tren čuti glas i Fausta, možda bi naslov teksta njegova govora bio napisan Louvre Sansom. Ovako, ostaje nam glagoljati kako az buki vedi sve dok ne dođu oni dani kad Liber scriptus proferetur. A onda, ionako, ke, spikin kroejša,
Gumbelijum roža fino diši, na galgam se bumo zibali si.

Zato se u zemlji na H ne govori o dizajnu, već samo H-asanbegoviću, avcu, ribaru, vi dodajte dalje…