Piše: Doris Pandžić

Postoje ljudi koji kažu da je nemoguće nekoga doista voljeti ako ga nisi dovoljno upoznao i najčešći argument koji navode je: „Treba puno razgovarati.“
Kad se moja prijateljica preselila u Njemačku, nije znala ni osnove njemačkog pa je morala otići na početnički tečaj jezika. Tamo je upoznala Frau Scheve. Frau Scheve je bila Tajlanđanka i nije znala ni engleski ni njemački. Kad su obje dovoljno naučile njemački da mogu donekle razumljivo komunicirati, moja prijateljica je saznala da je Frau Scheve udana za Nijemca već 25 godina. Pitala je Frau Scheve govori li muž njezin jezik, na što joj je Frau Scheve rekla da ne govori. Na to ju je moja prijateljica šokirano pitala: „Pa kako ste onda komunicirali s mužem posljednjih 25 godina?“ Frau Scheve se nasmiješila, napravila prstima gestu kojom oponaša treptanje očiju i odgovorila: „Mit Augen.“
Dvadeset i pet godina braka i komunikacije očima. I ja sam bila šokirana, ali onda sam malo razmislila. Zamislite kako to mora izgledati. Ne možeš tu drugu osobu koju voliš pitati: „Voliš li jesti lješnjake?“ ili „Sviđa li ti se ova plava majica?“ Moraš ga svakodnevno s pažnjom gledati i pratiti njegove reakcije, naučiti značenje svakog njegovog i najmanjeg pokreta i facijalne ekspresije, upoznati ga tako dobro da samo iz njegovog trzaja usne ili pogleda shvatiš što misli, a istovremeno pratiti koliko on dobro shvaća tvoje reakcije kako bi prema tome procijenio koliko mu je stalo do toga što ti misliš.

Ako to sagledamo tako, riječi su možda oduvijek bile suvišne.