Vapniarka, koncentracioni logor pod rumunjskom upravom u Transnistriji, smješten između rijeka Dnjestra i Buga na željezničkoj liniji Šmerinka-Odesa. 16.9.1942. otprilike 1.200 muškaraca i žena (i djece do 15 godina) – većinom rumunjskih Židova – dovezeno je u Vapniarku.

Zatvorenici su bili pod stražom rumunjskih žandara i morali obavljati različite radove (istovar i utovar teretnih vagona, na primjer). Prehrana se sastojala, uz nešto raženog kruha, prije sveg iz kuhanog bezlisnog graška/jarog graha (lathyrus aphaca L.) koji u srednjoj Europi prouzročuje „latirizam“, bolest povezanu s kočenjima, poznatu od 17. stoljeća. Nakon šestotjednog uzimanja tog tovnog graška kod zatvorenika su se javljale crijevne smetnje, bolni grčevi muskulature u rukama, nogama, trbuhu i leđima, uz smetnje funkcije mjehura (između ostalog urinskog zatvora), povišen krvni tlak, smetnje u cirkulaciji krvi u stopalima i, konačno, teške pojave kočenja. Više zatvorenika u Vapniarki  od toga je umrlo.

Između 16. i 30. 1. te 22.2.1943. liječničke komisije provjeravale su stanje bolesti među zatvorenicima. Prehrana s bezlisnim graškom/jarim grahom možda je od početka bio planirani eksperiment.

Prije dolaska spomenutog transporta 16.9.1942., moguće je da je u Vapniarki iz ranijih deportacija egzekutirano nekih 900 rumunjskih Židova. U ožujku 1944. – prema izjavama svjedoka – logor je raspušten. Mnogi od preživjelih nakon rata odselili su u Izrael, a većina njih je trajno propadala od kasnih posljedica latirizma (kočenja udova, obogaljenja, bolesti srca i pluća). Nakon što se saznalo o sudbini oboljelih od „bolesti Vapniarke“, privatne i crkvene karitativne ustanove iz Savezne Republike Njemačke pružale su im potporu.

Grosses Lexikon des Dritten Reiches / Veliki leksikon Trećeg reicha/, ur. Christian Zentner i Friedemann Bedürftig, Südwest Verlag, München 1985. Prijevod: Nenad Popović

Nap. prev. Usporedi