Borbeni avioni na nesreću nisu poput „one stvari“ pa da se dižu uz pomoć plavih tabletica i afričkih šljiva niti im je za let dovoljna tek limenka-dvije „Red Bulla“. Bez vrhunskih komponenti i ugrađenih high-tech igračkica oni naprosto ne lete. Što će reći da nam u obrani koriste koliko i kamikazi zaštitna kaciga. Ili topli nakurnjak bombašu-samoubojici.

Piše: Zlatko Gall (Slobodna)

Ajde priznajte, ako ne već drugima ono barem sebi, da ste barem jednom posegnuli za novčanikom i na nekom „pazaru“ za sitnu lovu kupili kakav falši brend. Znate ono, tenisice na kojima piše Reebock ili Addidass, „birkinicu“ ili „luju vitona“ od skaja, „prestižne“ sunčane naočale proizvedene u garaži na Neslanovcu ili nešto od „brendirane“ robe koja balkanskom rutom stiže iz pogona u turskim vukojebinama. I to je – u redu. Doduše pomogli ste crnoj i sivoj ekonomiji, švercu i krađi autorskih prava no, kad se sve zbroji i oduzme, od vaših kuna preživjet će koja obitelj a globalne nas korporacije i moćni PR-ovci ionako deru na sve strane.
U svjetlu novog (valjda?) skandala u vojnom sektoru burne rasprave o čuvanju hrvatskog neba ali i zalaganje za ponovno uvođenje vojnog roka, djeluju stoga kao crnohumorni vic. Brutalna stvarnost hrvatskog proračuna i financija svaku raspravu o bojevoj gotovosti i masovnoj „armiji“ pubertetlija koji – vele iskustva i iz JNA – u kasarnama/vojarnama godinu dana umjesto jačanja karaktera uglavnom jačaju samo desnicu ruku, čini smiješnom. Baš kao i teze da bi neki odlučni agresor iz bližeg susjedstva bez naših vojarni punih ročnika pio kavu na Jelačić placu, u Bogovićevoj ili u Tkalči prije nego li bi saveznici iz NATO-a stigli kazati „drnč“. Kaj god.

Mit o „naoružanom narodu“ te bojnoj spremnosti JNA i njenoj golemoj vojnoj moći u vražju je mater otišao još devedesete. Za svakog tko je u osamdesetima odjenuo sivomaslinastu odoru i prodangubio godinu dana iza žice, bilo je jasno da je Jugoslavenska narodna armija unatoč silnim dugim i kraćim cijevima, avionima i tenkovima, bila sila na papiru i od papira. Ideološkog, naravno. Baš kao i njena famozna spremnost brušena tjednima unaprijed najavljenim „iznenadnim inspekcijama“, friziranim rezultatima bojevih gađanja – koja su ionako u ocjeni jedinica donosila manje bodova nego li grlate izvedbe „Bilećanke“ ad hoc sastavljenog zbora , lijepo urađene zidne novine i krasopisom ispisane parole o Titu i Armiji – ili nabijanjem žuljeva u besmislenim marševima.
Oni mlađi koji su vojni rok služili kao (mirnodopski) ročnici u Hrvatskoj vojsci mogli bi također kazati koju na vojnu temu. Reći možda štogod o produbljenim vikendima kad su, htjeli to ili ne, odlazili doma na „materinu spizu“ te pranje maskirnih odora i usvinjenog veša ili o proćerdanim mjesecima koji se – osim po ideološkom ruhu – nisu baš razlikovali od SMB dana njihovih roditelja. Je li im HV – kao i nama nekoć JNA – „očvrsnuo karakter“, od maminih sinova stvorio stamene muškarce a od kilavaca koji su oslobođeni gimnastike ninja-ratnike? Malo sutra.
Stoga i danas – baš kao i u vrijeme kad su mi „pet do dvanaest“ u 26. godini uručili poziv za odlazak u JNA – jednako gorljivo vjerujem da su ročničko vojno iskustvo, besmisleni dril, slijepa poslušnost svakom idiotu s privremenim činom, skakutanje po poliginu i trošenje municije, nešto na što se mogu paliti samo luzeri bez izgleda za uspjehom u „civilki“; face kojima identitet daje uniforma a osobnu važnost mogućnost iživljavanja nad podčinjenima. Uostalom, za one druge koji se baš „pale“ na maskirne boje, oružje i bojevu municiju, postoji opcija profesionalnih vojnika. Što je – je li – časno i teško zanimanje pa tko voli, bujrum!

Zato, Bogu hvala na recesiji i bijednom proračunu. Hvala mu na činjenici da unatoč preporuci NATO-a koja veli da za obranu valja izdvojiti 2 posto BDP-a mi – i to teškom mukom – dajemo jedva malo više od jedan posto. Hvala Gospodinu i na praznim skladištima gdje je premalo uniformi i obuće, na skupom gorivu i još skupljem streljivu, na tankim sredstvima koja bi ročnicima omogućili iole pristojniji obrok te na kresanjima tanušnih proračunskih sredstava koja su od planirane (i nužne) obnove zastarjele tehnologije napravila vic.
Stoga od obvezatnog vojnog roka ne bu niš. Osim, naravno, ako se obuka ne prilagodi novim uvjetima. Pa da se recimo na bojeva gađanja ide bez bojeve municije i umjesto plotuna zborne uglas viče „buuum“, da se tenkisti vozaju u karetima s montiranom cijevi dimnjaka (ili, jezikom križaljki, „rora“) kojima se, uzgred, dok ne dođe lova mogu opremiti i Panzerhaubitze koje su nam stigle bez topovskih cijevi… Mornari bi umjesto na suvremenim minolovcima za koje nema para mogli vježbati polaganje plastičnih kanti ili uklanjanje bova-signala za parangale s „pasara“ pogonjenih „tomosovim“ pentama a budući padobranci skakati s otvorenim kišobranom s gornjih katova vojarne. Što bi im možda zajebalo kosti ali svakako očvrsnulo karakter. A od mlitavaca koji se smucaju po kafićima, kako to vjeruju u HSP-AS, stvorilo „čvrste i stabilne muškarce“.
Baš na sliku i priliku junačine Ivana Tepeša.

(Kolumna iz današnje tiskane Slobodne Dalmacije)