Radikali i teroristi regrutiraju se tek iz treće generacije arapskih useljenika, ali mržnju nisu stekli u obitelji. Poticaj za radikalizaciju oni dobivaju na školskom vjeroanauku, gdje ih poučavaju militantni vahabiti koje belgijska država uopće ne nadzire…

Piše: Ines Sabalić (Globus, Jutarnji)

Kako su neugodni ovi novembarski dani u Bruxellesu, toplo je, vlažno, vjetrovito, a mračno, i to nakon noći u kojoj se nije moglo spavati zbog policijskih sirena, barem u mom kvartu. Što je to niz cestu? Na putu od moje kuće do Europskog parlamenta zatvoreno je nekoliko blokova i ulice Deux Eglises i Joseph II. Stalno se hvalim da je baš moj kvart, Saint Josse, čiji sam valjda najuporniji kroničar, najsigurniji od scena terorizma baš zato jer smo svi izmiješani, prava leopardova koža. Ali je Saint Josse ten Noode, tj. Sveti Joso u Čvoru, i na deset minuta hoda od svih europskih institucija. I jutros je policija mislila da je crni monovolumen francuskih registracija možda povezan s atentatima u Parizu.

Ulica Deux Eglises najprije je bila frankofonska, tipično briselska, još dok je tuda prolazio tramvaj, ali onda su, sedamdesetih, socijalistički burgmestri moje općine pozvali da se ovamo dosele Marokanci, zatim Turci, u nadi da će oni iz zahvalnosti uvijek glasati za njihovu partiju. Zanimljivo, posljednjih godina više cijene stanarina pogoduju iseljavanju najsiromašnijih, Arapa, i doseljavanju novčano spretnijih, Poljaka, a od arapskih malih biznisa ostali su samo sirijski i jedan libanonski kozmetički salon, “Zvijezda Libanona”, preskup za uslugu ako mene pitate.

Odmah nakon atentata u Parizu digao se i Bruxelles. Mogu svi koji ovim gradom prođu ili se tu nasele na nekoliko godina ismijavati belgijsku sporost i birokraciju, ali u pitanjima sigurnosti Belgijanci su odlični. Već sam pisala o velikom obavještajnom centru koji se nalazi u blizini Vijeća ministara (tamo gdje se održavaju samiti lidera i sastanci ministara), na Trgu Schuman, koji se sastoji od nekoliko katova u podrumu i koji je podzemnim hodnicima povezan s Vijećem i dvije zgrade Europske komisije. Ako igdje u Europi postoji razmjena obavještajnih informacija, onda je to ovdje u Bruxellesu. Ovaj je grad pod vrlo velikom sigurnosnom prismotrom.

Skoro svi političari i diplomati, lobisti, pa i novinari ovdje znaju da su ovako ili onako obavještajno obrađivani. To je cijena te relativne sigurnosti. Iste noći kad su se dogodili atentati u Parizu, u Belgiji je održano nacionalno sigurnosno vijeće. Nema više svađa Flamanaca i Valonaca, sad su bili efikasni i jedinstveni. Uvedene su dodatne sigurnosne mjere koje će trajati do daljnjega. Belgijancima se ne preporučuje putovanje u Pariz. Posjetioci koncerata mole se da ne nose sa sobom ruksake, pakete ili veće torbe. U prijevodu, takvi se neće puštati u sale. Pojačava se stupanj zaštite francuskih tvrtki u Bruxellesu. Pojačava se kontrola u sredstvima javnog prometa između belgijskih gradova, ali i međunarodnog. Nije više samo eksces kad se u Bruxellesu spriječi teroristički napad. To se ne skriva, može se saznati nakon novinarskog raspitivanja, ali se ne daje na sva zvona i ne procjenjuje se kako je dobro da se taj vid života glavnoga grada Unije suviše dramatično prati.

Ponekad ima lažnih uzbuna i po dvije dnevno na različitim mjestima. Dakako, ne znamo gdje će se na kraju atentat dogoditi, ali Bruxelles jest među gradovima koji su često na meti. Ne znam više niti kako Bruxelles izgleda nekome tko ovamo dolazi prvi put.

Moje omiljeno mjesto je knjižara Filigranes, desetak minuta od moje kuće, vrlo elitistička, okupljalište liberalnog, urbanog, kultiviranog Bruxellesa, a gdje se može satima sjediti uz kavu i čitati ili razgovarati. Ali, od napada na Židovsku općinu, ulaz u Filigranes čuvaju dva vojnika pod punom ratnom opremom. Vojnika, ne policajca! Vlasnici Filigranes su, naime, briselski Židovi. Moja prijateljica iz Tel Aviva, gdje se novi val terorističkih napada događa tako da se ubojice zalijeću u goste koji sjede u kafićima i zabijaju im nož u prsa, inače je najnervoznija kad vozi iza autobusa, boji se da ne ode u zrak.

Utorak je ujutro, novi dan, nova uzbuna zbog bombe, ovaj put kod ulaza u Ikeu u briselskoj općini Anderlecht. Ovih dana deset puta sam ponovila svojoj kćeri da izbjegava vožnju metroom, ali baš u utorak sama sam morala metroom hitno u Molenbeek te povela i nju. Moj kvart Saint Josse je centar Bruxellesa, ali niti Molenbeek nije daleko.

Sve je tamo gradska arhitektura više-manje, a Molenbeek je radnički kvart, koji je, ako Bruxelles usporedimo sa Zagrebom, kao Trešnjevka. Doduše, tamo više nema pravih radnika, a nema jer više nema industrije, jer se mijenja sama priroda rada.

Nestaje onaj rad koji je stvarao zaposlenja koja su pak vodila prema sindikalizmu ili nekoj drugoj vrsti sekularnog zajedništva.

U Molenbeeku stanovnici su ili vlasnici malih biznisa ili rade posao za koji su plaćeni iz proračuna, ili su na socijalnoj pomoći.

Mali biznisi vrte malu ekonomiju, to su prodavaonice mješovite robe ili telefona, ili mesnice i pekarnice, a namijenjene su i ograničene potrebama stanovnika općine.

Vrte se u malom krugu.

Od Molenbeeka do supermondenog centra grada, oko Burze i trga Saint Cahterine, gdje se savršeno miješaju alternativno i snobovsko, te superliberalno i superekskluzivno samo su tri minute vožnje metroom, ali doista se radi o različitim svjetovima.

Segregacija je tako velika da mi je skoro nemoguće zamisliti da bilo tko iz Molenbeeka pređe taj razmak, taj jaz.

U Molenbeek odem isključivo zbog novinarskog posla, uvijek nakon što se dogodi da u Francuskoj ili Belgiji nešto pukne. Neugodno je ići u ljudski safari, i neugodno je da ljudi koje novinari fotografiraju misle da ja mislim da su oni teroristi ili da podržavaju masakre kakav je bio ovaj u Parizu. Oni sada između sebe gledaju i kalkuliraju tko bi mogao skrenuti. Nije to loš život koji oni vode, od braće koja su sudjelovala u pariškom masakru, jedan je, za kojeg se misli da je mozak atentata u Parizu, radio u gradskom transportnom poduzeću, a to je odličan posao, zaštićen, dobro plaćen, isto kao i njegov pošten i miran otac. Inače, ti poslovi u gradskom transportnom poduzeću Bruxellesa, STIB-u, često ostaju u obitelji. Drugi brat, Brahim Abdelsam, koji se raznio u Parizu ispred kafića Comptoir Voltaire, ali srećom nije nanio nikome smrtne ozljede, radio je za općinu Molenbeek. On je imao dosje, jer je svojedobno – nezadovoljan odlukom da mu se obitelji uskrati dio socijalne pomoći zbog toga jer su im primanja bila previsoka – nasilno razbio vrata i ušao u ured općinskog načelnika koji je vodio njegov slučaj. Također je bio osuđivan za krađe i jedno vrijeme proveo je u zatvoru Forest. (Užasan zatvor, često kritiziran zbog prenapučenosti, koji se, to je jedan od briselskih paradoksa, nalazi u finoj rezidencijalnoj četvrti, među krasnim gradskim palačama. Tamo stanuju ravnodušna gospoda valjda, jer se iz zatvora stalno čuju neljudski krici, tako zamišljam glasanje zvijeri iz džungle. Primjerice, Balkanci, tj. oni iz naše regije koji završe u Forestu, nikad ne urlaju, to smatraju ponižavajućim, ali Marokanci neprestano ispuštaju te krike, za koje ne može čovjek pogriješiti da ih ne identificira kao veliku muku.)

Što se dogodilo u njihovim glavama? Prema statistikama, u Belgiji je radikalizirano oko 16 posto maloljetnika, a isto tako ovo je europska država iz koje je proporcionalno najveći broj regrutiranih za Siriju.

U Molenbeeku postoje 22 manje džamije. Koliko ih ima u mom kvartu, Saint Josse, ne znam i ne brinem. Znam da je sagrađena nova, arhitektonski uspješna i moderna, pametna zgrada, vrlo diskretna, koja nalikuje na stare bosanske džamije. Ali, u mom kvartu su Turci. U Molenbeeku je magrepska zajednica. S Turskom je moguć dogovor i zna se točno iz kojih vjerskih škola dolaze imami. Međutim, s magrepskim zajednicama takav je dogovor nemoguće postići jer, iako govore francuski, imami sami dolaze iz vrlo zabitnih krajeva svojih zemalja, gdje ponekad njihova država više nema pristupa nego u njima vladaju lokalne ekstremističke skupine. Nema nikakve kontrole, a da je se uvede, bilo bi to znatno kršenje građanskih prava.

U samom Molenbeeku uveli su čak centre za deradikalizaciju mladih, a na razini EU-a svijest o toj potrebi, pa i sredstva za projekte, postoji već pet godina. Međutim, kako deradikalizirati kad još ne znamo točno kako se radikaliziraju? Znamo da se to često događa u Siriji i da, sigurno, privlačnost transgresije i obiteljske i društvene, avanturizam, osjećaj svemoći, fokus medija, strah koji izazivaju, osjećaj nepravde s kojim su započeli svoj put, imaju utjecaja.

Ali, u stvari, nema analize.

Što se tiče Molenbeeka, ipak je nešto jasnije. Prozelitizam za radikalizaciju traje već trideset godina. Prema kolegi novinaru iz Egypt Independenta, sedamesetih godina Saudijci su u Molenbeeku osnovali svoje vjerske škole i džamije. Vehabijski pokret, koji se primjećuje i drugdje u Belgiji, ima svoje uporište upravo u Molenbeeku, a saudijski utjecaj je vrlo velik. Štoviše, salafistički pokret postaje sve rašireniji, kroz džamije, preko interneta, stipendija koje nudi Saudijska Arabija, privatnih mecena, ta se verzija islama koja nudi nasilni politički odgovor na sve probleme neprimjetno utkala u društvo, smatraju belgijski islamolozi.

Ima tako jedan imam, nesumnjivo mentalno poremećen, izgleda zapuštenog, kao da je godinama živio kao pustinjak u šumi.

On je šetao ulicama i izvikivao ekstremističke parole, pa je prije godinu dana, jer nije belgijski državljanin, dobio izgon. Ali, njemu je mjesto u bolnici, on sigurno nije izvor zla.

Možda je odgovor, smatraju oni, u tome da se imami školuju u Belgiji ili u Francuskoj, a da školski program vjeronauka u školama bude podložan državnoj inspekciji. Na to su pristale i katolička i židovska i protestantska zajednica Bruxellesa, ali ne i muslimanska.

Osumnjičeni iz Pariza, Salah Abdeslam, u trenutku dok ovo pišem, u utorak, još je u bijegu. Luta po gradu. Viđen je u blizini stadiona u Anderlechtu, pa je odgođena utakmica Belgija – Španjolska. No, može se sakriti i u mom kvartu, u Saint Josseu, ili može kod Gare du Midi, južnog kolodvora, gdje je u superbrzom vlaku za Pariz nedavno spriječen atentat, ili kod Gare du Nord, ili može izaći izvan grada.

Salah Abdeslam rođen je u Bruxellesu, ima 26 godina, nije imao policijski dosje, on je iznajmio na svoje ime polo i seat koji su nađeni u Parizu i još jedan auto koji je nađen u Molenbeeku.

Iako je bilo hapšenja u Molenbeeku, ne mora biti da su svi krivci. Na primjer, jedan je uhapšeni momak iz Molenbeeka došao svojim autom u Pariz i pokupio Abdeslama, jer ga je ovaj nazvao i rekao da mu se auto pokvario. Ovaj se odmah digao, vozio četiri sata za Pariz, i isto toliko nazad, i auto im je bio na putu tri puta kontroliran. Taj momak tvrdi da je to napravio jer bi to napravio za bilo kojeg prijatelja iz djetinjstva, a uopće sebe ne predstavlja kao vjernika, sigurno ne fundamentalista i duboko osuđuje atentante. Bio je šokiran kad je čuo da je Abdeslam uključen u masakr. Jednostavno, čovjek ne može znati što se drugom čovjeku kuha u glavi, i to je ono što najviše plaši.

Policijska prisutnost je masivna. Jedan kolega novinar jučer je otišao na kavu u Molenbeek, u namjeri da se malo mota zbog reportaže, i naletio na operativnu akciju u kojoj je sudjelovalo stotinu policajaca. Za to vrijeme muškarci sjede u kavanama načičkanima oko trga na kojoj je policijska stanica, a znaju da im svi europski mediji sada, kao zajednici, lijepe na čelo etiketu ekstremizma.

Ali, što da vam kažem, da sam vidjela teroriste jutros u Molenbeeku? Nisam. Vidjela sam da jabuke sorte pink lady koštaju euro i pol, a u mom kvartu 2,90, dok su u boljim kvartovima još skuplje. Skoro da ih čovjek kupi kad ne bi bio u lovu na teroriste.

U Parizu i ne znaju gdje je Molenbeek, ali puna su im usta Molenbeeka. Kako im je Belgija i inače nejasna, ispalili su da je to predgrađe, gradić kraj Bruxellesa, što su onda svi drugi mediji marljivo prepisali. Onda, u utorak ujutro, jako popularan komentator i autor Eric Zemmour rekao je u svojoj vrlo slušanoj radioemisiji kako bi Francuska trebala bombardirati Molenbeek.

“Umjesto što naši avioni lete na Raku (u Siriji, gdje je sjedište ISIL-a), trebali bi zasuti bombama Molenbeek, odakle su došli komandosi 13. studenoga”, rekao je.

U Parizu su možda na to prevrnuli očima, ali ovdje je to dodatak općoj frustraciji. Arapska zajednica Molenbeeka osjeća se napadnuta i iznutra i izvana, a to nije dobro.

Dva su filma nedavno snimana u Molenbeeku, jedan, “Les barons”, o uličnim zgubidanima, drugi, “Black”, o gradskim bandama. Oba završavaju tragično po protagoniste, a oba prikazuju vrlo čvrste obiteljske strukture i solidarnost zajednice te isključivo tradicijski, a ne spiritualni, i nikako ne fanatični, odnos prema religiji.

Jako puno razmišljam što vodi radikaliziranju mladih iz arapske zajednice, i sve više mislim da to nije religija, i nije vanjska politika. Ako je religija, zašto svi muslimani nisu teroristi, naposljetku, svi su izloženi istom učenju? O vanjskoj politici ne želim ni razgovarati. Do nedavno izgovor za terorizam bilo je stanje Palestinaca, danas je zapadni angažman u Siriji. Kladim se da vrlo malo njih imaju pojma o političkoj situaciji, pa i onima koji su sada upleteni u sirijsku vojnu kampanju. Čini mi se da je radikalizacija potraga za identitetom. Dolaze iz vrlo strogih, strogo formatiranih obiteljskih struktura, u kojima je patrijarhalnost očuvana, ali uzdrmana. Uzdrmana je i socijalnom pomoći koja je parametar ovisnosti, ali i općim kontekstom modernosti. Prva generacija došla je u Belgiju ili u Francusku ili Njemačku i zanimao ih je samo rad i miran život. Druga i treća generacija, a to su oni iz koje se regrutiraju teroristi, osjećaju se kao usvojena djeca u odnosu na prirodnu djecu matere države. U obiteljima žive po predmodernim tradicijskim zakonima koji također uključuju i religiju. U državi, tj. u sustavu školovanja koji je u Zapadnoj Europi, u Francuskoj i Belgiji, shvaćen kao dizalo, lift za uspon kroz klase, uče se sekularizmu kao temeljnoj vrijednosti. To doživljavaju kao licemjerje. Cijelu kulturu Zapada žive kao kršćansku, i kroz to osjećaju neprihvaćanje, nemogućnost inkluzije u društvo.

Oni upiru prstom u navodno nepostojeći križ na navodno nepostojećim lančićima oko naših vratova, time što inzistiraju na vlastitom, ali drukčijem, vjerskom, zapravo ideološkom radikalizmu. Kršćanska većina sablažnjuje se nad tim i ponovno nudi svoj narcisoidni sekularizam. I tako ne dolazi do integracije i neće ni ubuduće doći.

To je moje uvjerenje nakon što godinama živim usred te zajednice, i nisam se spremna odreći niti jedne jedine vrijednosti Zapada, a najmanje sekularizma i liberalizma.

Pozivanje na religiju nas straši, a njima daje osjećaj nadmoći koja prelazi nacionalne i klasne prepreke, pa makar u tom zadnjem momentu, kad se raznesu skupa s onima pored kojih su živjeli, ali nisu mogli postati dio njih. Nas. Kako više znati tko je tko?

Briselski dnevni list La Capitale donio je rezultate ankete: 76 posto ispitanih građana boji se da se atentati ne ponove i ovdje. Njih 39 posto ima negativniju sliku o muslimanskoj zajednici nego prije atentata u Parizu.

Čak ih 54 posto ne smatra da ih policija dovoljno štiti. No, ponovo, od koga? Briselska policija dala je na znanje da prati pažljivo oko 500 radikaliziranih islamista. Valjda znaju, valjda nema više. Ali, način života se ipak mijenja, a tko to ne priznaje, nije dovoljno razmislio.