Piše: Žarko Jovanovski

Iz auta su ušli ravno u nabujali bistri potok. Kratko su se zadržali u malenom čamcu, a onda je ona, mlada djevojka od svojih dvadesetak godina u kupaćem kostimu s maskom, perajama i podvodnom puškom zaronila loviti ribu za večeru. On je, mladić od kakvih dvadeset i pet, ostao sa mnom u vodi do pasa. Isprva nam nije bilo jasno kako je Savska ulica kod hotela Interkontinental tako izdašna vodom, a nadasve čudna je bila bistrina vode. Njena sivkasta providnost bila je pravi užitak za oči. Potok koji je najednom osvanuo umjesto asflata držao se rubnjaka i nije se prelijevao na nogostupe. Na drugoj strani ceste ljudi su i dalje čekali tramvaj kao da je ova situacija sasvim normalna mada je bilo malo vjerojatno da će ijedan tramvaj ikada doći. Mlatarao sam veselo rukama po površini iznenadnog potoka ispred Filmoteke 16 u Savskoj ulici a onda sam spazio malu hobotnicu koja je plutala neposredno ispod površine. Izgledala je kao da ju je nacrtao Borivoje Dovniković. Imala je buljave malene oči koje su indiferentno gledale naokolo a meni je izgledalo kao da je pomalo žalosna. Mladić pored mene izrazio je zanimanje malom hobotnicom ali ju je na kraju htio ubiti. Spriječio sam ga u naumu odlučnim pokretom. Zaštitio sam hobotnicu rukama i na tren je izvadio iz vode. Izgledal je polumrtva, zapravo nisam imao pojma je li uopće živa. Srećom, davala je znakove života. Odmah sam shvatio da je moram vratiti u vodu inače će sigurno uginuti. Vratio sam malu smiješnu hobotnicu u potok, a ona je sporo otplutala na drugu stranu Savske bliže hotelu Interkontinental. Zaronio sam za njom. Htio sam se uvjeriti da će biti dobro. Hobotnica se teško kretala pod vodom između ljudi koji su plesali. Na tren mi se učinilo kao da će je zgaziti. Nošena uzburkanom vodom plesačkih parova koji su skroz hladno, gotovo mehanički poput lutakana navijanje izvodili vodeni valcer ona je nemoćno plutala. Život joj je visio o niti. Shvatio sam da neće ovdje preživjeti. Nitko od plesača nije mario za njen život. Zgrabio sam je, stavio pod kaput i izletio iz vode. Pretvorio sam se u sjenu, u duha koji gradske ulice promatra s velike visine. Morao sam hobotnici podhitno pronaći neki potok podno Medvednice, gdje bi konačno bila spašena. Grad je s visine izgledao spljošten kao na nekoj starinskoj mapi iz pedesetih. Onda sam se obrušio dolje kod Fernkornovog Jurija koji ubija zmaja preko puta kazališta. I dalje sam bio nevidljiva sjena. Ljudi me se uopće nisu ticali. Svi su bili samo jedna bezoblična gomila. Jedna stara baba me skoro spriječila da napredujem prema sjeveru prelazeći cestu na crveno ali ja sam ju bezobzirno maknuo s puta. Vinuo sam se ponovo u visine. Tu sam siguran od zlih građana. Gornji grad bio je predamnom osunčan jarkim bojama zalazećeg sunca. Bjelinu zidina danas je posudio od praških Hradčana. Sletio sam sjeverno od Gornjeg grada na cestu za Cmrok. Medvednica je izgledala kao neka alpska planina pitomih pašnjaka i zasnježenih vrhova. Moram djelovati brzo ako želim da hobotnica preživi. Znao sam da je potok negdje u blizini. Ovako sa zemlje nisam ga mogao vidjeti ali sam osjećao da je iza redova zgrada desno od mene. Išao sam od kuće do kuće nasumično probavajući koja vrata su otvorena. Nije me bilo briga što će njihovi vlasnici misliti o meni. Nakon kraćeg vremena našao sam kuću kojoj vrata nisu bila zaključana. Bila je to kuća starog čangrizavog slikara nekada popularnog u umjetničkom svijetu, ali čija je karijera sada bila na zalazu jer se slizao s političarima. Unutra je u prizemlju jedna popularna pjevačica zabavne muzike snimala svoju novu ploču. Sa svojim je snimateljem stajala u potpuno praznoj sobi niskog stropa. Uopće nije obraćala pažnju na mene. Vježbala je svoju pjesmu sa slušalicama na ušima. Niti ona meni nije bila bitna. Bitno je bilo hobotnici naći potok gdje će je ljudi ostaviti na miru. Prošao sam u mali vrt iza kuće. Potok je bio tamo. Padao je u betonskim kaskadama strmo dolje. Nije bio velik ali je ipak bilo dovoljno vode da spasi malu hobotnicu. Izvadio sam hobotnicu iz kaputa i bacio je u vodu. U potoku je bilo puno rublja koje je vjetar otkinulo s užadi za sušenje. Neke košulje su plutale u kaskadana potoka uredno složene kao da su bačene direktno iz nekog ormara. Hobotnica je odplutala dolje. Nisam bio siguran da li je živa ali sam imao osjećaj da jeste. Bio sam optimist. Napravio sam točno što je trebalo. U meni osjećaj ispunjenosti. Dječaci su se igrali na obalama potoka. Radili su puno buke i bili su vrlo nestašni ali me se niti oni uopće nisu ticali. Ja sam napravio što je trebalo napraviti. Nema žaljenja. S nekim dječacima htio sam se kroz vrtove i kuće vratiti na ulicu. To je sada bilo nemoguće. Vlasnici kuća zaključali svoje ulaze s vrtne strane i na cestu se tuda više nije moglo. Učinili su to organizirano znajući da tako mnogima uskraćuju slobodu i životne radosti. Zaključali su vrata iz čiste sebičnosti i zlobe. To me nije nimalo zbunilo. Postojao je i opasniji put na ulicu preko kaskada. Neka si prokleti građani koji zaključavaju kuće pojedu svoje zidove i prozore. Boli me kurac za njihovu sebičnost. Mlada djevojka duge crne kose izašla je na betonirano dvorište kuće kroz koju sam ranije došao s ulice do potoka. Objavila je samozadovoljno da nitko od sada ne smije kroz njenu kuću. Pomislio sam da je to stara vijest i da nema potrebe da to ponovo govori. Gledala je dječake potpuno hladno znajući da im čini zlo. Tren prije nego sam skočio dolje uz kaskade potoka ta djevojka mi je stavila ruku na rame – „vi, naravno, možete kroz moju kuću“. Opipala mi je bradu iz radoznalosti. Uzela me za ruku. Krenuo sam za njom. Dječake na kaskadama nije bilo briga. Oni će se kao i inače, već nekako snaći.