Sonja Leboš: Razlozi protiv Zlatka Hasanbegovića kao ministra kulture su brojni

Slikovnost: Liliana Cavani

Slikovnost: Liliana Cavani

Piše: Sonja Leboš (antropologinja)

Moji razlozi za potpisivanje peticije protiv g. Zlatka Hasanbegovića kao ministra kulture su brojni. Istaknuti ću najprije one već prije navedene od brojnih kolega, odnosno razloge koji su meni više nego dovoljni: simpatiziranje ustaškog pokreta i nepoštivanje Ustava u kojem su antifašističke osnove Republike Hrvatske jasno navedene, vidljivo iz proglašavanja antifašizma, što znači i dijelova Ustava koji te osnove garantiraju, floskulom. Već samo to je više nego dovoljno razloga da u jednoj pravnoj državi, Rechtstaat, osoba poput njega ne postane ministrom kulture.

Međutim, na zadnjim izborima koji su više ličili na trgovanje saborskim foteljama i pripadajućim povlasticama na račun građana osiromašenih institucionaliziranom pljačkom, na vlast je većim dijelom došla stranka na čelu koje je trenutno čovjek koji bi ponovo uvodio ne samo verbalni delikt (štiteći imitatorski lik i upitno djelo Franje Tuđmana), već i ukidao slobodu govora i pluralizam, a njegove izjave kako svatko tko ne voli HDZ ne voli ni Hrvatsku, čitam kao indikaciju totalitarizma.

Tako je vidljivo da je Hasanbegović tek administrativni instrument politike Karamarka, instrument koji čak nema ni osnovnih kvaliteta za vođenje ključnog administrativnog tijela svake države koja drži do sebe i svoje kulture: Hasanbegović se nikad nije bavio kulturom ni u kojem smislu (činjenica da je član Vijeća za centre za kulturu pri zagrebačkom Uredu za obrazovanje, kulturu i sport od 2013. godine ne može se okarakterizirati kao profesionalno bavljenje kulturom, nego samo govori u prilog tome na kakve je jadne grane pao dotični ured), ne poznaje kulturne djelatnike, producente, radnike ni umjetnike, nema nikakvih iskustava s evropskim kulturnim fondovima, ne poštuje osnovne principe demokratskih kulturnih politika te ne razumije kontinuitet kulture jedne društvene i kulturne zajednice koja, iako nije monolitna (što ni ne treba biti) već pluralistička i raznolika, za razliku od onog što on propagira, nije nastala 1991. godine. Pozicije ministara nisu vježbenička mjesta na kojima bi g. Hasanbegović mogao tesati svoju očito ganz novu karijeru.

Kao da već sve navedeno nije već i previše, Hasanbegović si čak dopušta vrijeđati kulturne djelatnike i umjetnike (vjerojatno zato da bi takvim verbalnim operacijama sakrio svoju nekompetenciju), a njegove ustašofilne izjave, kao i članstvo u HOP-u (Hrvatski oslobodilački pokret), na letimični pogled nestaju s internetskih stranica (što govori o medijskoj nepismenosti njegovih pomagača). Njegovi prvi potezi kao ministranta, pardon, ministra kulture, pokazuju da bi on, jednako neupućen kako u kulturna tako i medijska pitanja, sjekirom “oblikovao” nove medijske i kulturne “politike”, dok se navodno bavi nekom “lustracijom” koja je već potpuno izlizan, odvratni PR-ovski spin jednog dijela HDZ-a.

Ono što mene zabrinjava jest da su pojave instaliranja figura poput Hasanbegovića u institucije RH tek kulminacija uvođenja ustašofilnih elemenata u hrvatsko društvo, kulturu, obrazovanje, povijest i politiku, što je tendencija koja je započela još 1990ih godina. Gola činjenica da je HOP-u, osnovanom od strane ustaškog zločinca Ante Pavelića, uopće omogućeno legalno djelovanje u tzv. slobodnoj Hrvatskoj (jer ona samim time to nažalost do danas nije postala), samo je jedna od brojnih koja tome govori u prilog. U Australiji se za omogućavanje djelovanja takvim fašistoidnim organizacijama mogu izgovarati “neznanjem” i “neupućenošću”, ali ne i u Hrvatskoj.

Time moj potpis na peticiju nije potpis samo protiv g. Zlatka Hasanbegovića kao oktroiranog i nekompetentnog ministra koji po mom mišljenju ne poštuje hrvatski Ustav, to je i potpis protiv sada već dijelom ukorijenjenih ustašofilnih tendencija u hrvatskom društvu, kao i potpis protiv svih koji takvim sramotnim ustašofilnim radnjama ugrožavaju mogućnost demokratskih procesa u Hrvatskoj, republici koja taj naziv tek treba zaslužiti.

(Kulturnjaci 2016)