Između Bozanićevih riječi i starih komunističkih dekreta nema ama baš nikakve razlike. One su naime u oba slučaja paušalne, optužujuće i zastrašujuće. Kao predigra za konačan obračun sa neprijateljem. Po budućoj optužnici u koju samo, u prostor naznačen točkicama, treba upisati konkretno ime. Zna se čije.

Piše: Zlatko Gall (Slobodna)

Uvjereni sam agnostik. Moji prijtelji ateisti bi zlobno rekli – „pičkica“ koja nema petlje kazati da nema Boga. Oni skloniji politici bi me možda nazvali „domobranom“. Kolebljivcem. Od onih koji baš ne vjeruju ali, eto, „dopuštaju mogućnost“. Unatoč tome javno priznajem, s vremena na vrijeme se molim. Kad je gusto, naravno. Nemam ni molitvenik, ni krunicu a od molitvi znam samo ono što sam zapamtio na vjeronauku: očenaš i zdravomariju. Jesam li licemjeran u svom odnosu prema Bogu? Valjda jesam jer ga, zazivam jedino kad nešto žicam. A mom Bogu – kako to veli jedan lik iz romana kojeg sam ovih dana dovršio – zacijelo nije lako sa mnom. Jer ja – kao i spomenuti fikcijski junak – psujem, molim se i galamim. No jesam li zbog svega toga oličenje Zla? Jedan od onih koji svjesno šire zlo medijskim svijetom. Novinar agnostik koji je, valjda već opisom radnog mjesta, šegrt Nečastivom; jedan od smutljivaca i zlobnika koji u medijima nedovoljno ističu da Hrvatskoj prijeti demografska katastrofa, gospodarska propast, iseljavanje mladog stanovništva i drugi „poražavajući trendovi u hrvatskom društvu“. O čemu je na uskršnjoj misi govorio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić. Te, dakako očekivano, baš raspizdio „civilni sektor“.

Zadnja sam osoba iz medija koja bi paušalno branila medije. Jer u njima je i podvala i zloće, i laži i prijevara. Baš kao i u Crkvi koju – bez spomena krimena iz prošlosti – i danas „rasturaju“ pedofilske afere i korupcijski skandali na koje svo vrijeme svog pontifikata upozorava papa Frane. No može li se zbog toga Crkvu nazvati zločinačkom organizacijom i onako paušalno pljunuti na njene pastire kao seksualne delinkvente ili kriminalce? Naravno da ne može. Baš kao što se ne može pod nazivnik medijskog zla ugurati sve medije.

Uskršnja poruka zagrebačkog nadbiskupa po mnogočemu je zanimljiva. I po stilu i po sadržaju. Tvrdnja da „u Hrvatskoj postoje snage koje kao da su zadužene i osposobljene samo za usporavanje napretka, kad ga već ne mogu u potpunosti zaustaviti“, gotovo da je preslik partijskog befela kojim se ukazuje na klasne neprijatelje, kleronacionaliste i reakcionarne snage koje, znamo, „nikad ne spavaju“. Jer, između Bozanićevih riječi i starih komunističkih dekreta nema ama baš nikakve razlike. One su naime u oba slučaja paušalne, optužujuće i zastrašujuće. Kao predigra za konačan obračun sa neprijateljem. Po budućoj optužnici u koju samo, u prostor naznačen točkicama, treba upisati konkretno ime. Koje, ne trebate mnogo dumati.
Uostalom jedva koji mjesec prije Bozanića u komentaru Glasa Koncila mogle su se pročitati navlas iste teze o medijskom zlu. Ovog puta preciznije izrečene jer su među manipulatorima zlim i (medijskom) istinom izrijekom spomenuti „.. tzv. udruge civilnoga društva, relevantni mediji, nevjerodostojni portali i urednici-plaćenici.“ Rezultat toga je, kaže se, da je „istina o aktualnoj hrvatskoj stvarnosti zamagljena višestrukim gotovo neprobojnim slojevima i naslagama poluistina, neistina, konstrukcija i podvala. U tako smišljeno i sustavno zagađenom ozračju sve je teže snalaziti se čak i informiranijim, a kamoli prosječnim građanima, pa je jasno da u Hrvatskoj brzo i snažno raste apatija i beznađe, što je veoma opasno ne samo za pojedince i njihove obitelji, nego i za cjelokupno hrvatsko društvo“.

Čudne li podudarnosti… Baš kao i u slučaju komentara objavljenog u neposredno nakon izbora u kojem se tvrdi da su se „kreatori glavne struje javnoga mnijenja i njihovi slugani dobrano (…) još jednom kompromitirali i tako dali dodatni razlog svim dobrohotnim hrvatskim građanima da budu još kritičniji prema medijima i da se počnu suprotstavljati medijskom teroru kojemu ne smije biti mjesta u demokratskom društvu unutar EU-a“.

Medijski teror ima, dakako, mnoga lica a jedno od njih je, kako to veli zagrebački nadbiskup, što sustavno pod nos guraju „jalove rasprave o prošlosti“. Znajući za sve što se čuje sa oltara ili pročita u „koncilijantnim“ kolumnama Glasa Koncila, i zadnjoj je budali jasno o kojim je to jalovim raspravama riječ. Recimo onima o zbornom urlanju „za dom – spremni“ i „ajmo ustaše“ u osječkom Gradskom vrtu za utakmice naše „repke“ i Izraela zbog kojih, koliko mi je poznato, nije uslijedila kritika ni s oltara a bogme ni iz službenih državnih tijela. Jer, ono kilavo priopćenje koje spominje protivljenje svim totalitarizmima (kao da se na stadionima kliče Kardelju i Rankoviću, Maršalu i Pol Potu, Partiji i Kominterni a ne ustašama) to sigurno nije.
Zar su doista za zazivanje i veličanje Zla ili pak za jahanje na „jalovim raspravama iz prošlosti“ krivi „ljevičarski“ mediji a ne ekstremne desničarske nakupine s kolca i konopca koje, uz poklik „za dom spremni“, u društvu dopredsjednika Sabora prijeteći marširaju u pohodu na javne institucije? Zar se pod „jalove rasprave iz prošlosti“ ne mogu smjestiti i neprestana licitiranja žrtvama samo jednih jama kojih je, upravo zbog Crkve, pun medijski prostor? I to onaj „civilni“ a ne samo vjerski. Zar komentari Glasa Koncila ne pušu u rog jednoumne isključivosti i netrpeljivosti, stigmatizacijom neistomišljenika kojima se – uz olako lijepljenje izdajničke etikete – uskračuje pravo na različitost i svako drugačije mišljenje od – desnog. Sumnjate?

Evo recimo kako se u uvodniku/komentaru u Glasu koncila govorilo o „kontroverzi Hasanbegović“: „U dosad neviđenim napadima na osobu nekoga političara ministar kulture prerastao je tako u simbol svega onoga s čime se ljevica – i to ona koja se deklarira antifašističkom, a zapravo je u srži antihrvatska – ne želi pomiriti.“ Je li ikome od „odgovornih“ u Crkvi smetalo što je antifašistička ljevica paušalno prozvana kao antihrvatska ili pak sam huškački ton komentara? Zbog kojeg se umjesto i-poda u ruku uzme maca, čekić i dlijeto neophodnih za noćna „štemanja“ onih rijetkih preživjelih spomenika antifašistima. Ppoput onoga strijeljanoj splitskoj dici iz Prvog splitskog partizanskog odreda.

E, taj film nećete gledati. Barem ne dok se iz mnogih hrvatskih sakristija vrte programi od kojih bi se i Papi Frani i kleru koji nalazi nadahnuće u njegovim riječima zacijelo dizao i tlak i želudac.

(Iz tiskanog izdanja Slobodne Dalmacije)