Riječki projekt nije domišljen da bi se lokalci hvastali kulturnom baštinom odnosno spomenicima zbog kojih su upisani u registar UNESCO-a. Nije nacionalni ego-trip kurčenja s malim velikanima iz lokalne zajednice, vrhuncima niskih dometa i junačkom žrtvom na predziđu kršćanstva, već projekt koji slavi europske veze, multikulturalnost i višejezičnost. Bez kojih ne bi bilo ni Rijeke.

Piše: Zlatko Gall (Slobodna)

Zašto je baš Rijeka postala Europskom prijestolnicom kulture za 2020. i u nadmetanju u prvom i drugom krugu pobijedila „protukandidate“ poput Dubrovnika, Pule, Splita, Osijeka… najbolje je pokazala svečanost proglašenja. Na kojoj se – po prvi put od kada je te prestižne kulturne inicijative Europske unije – nije ukazao ministar kultura odabrane zemlje. Skandal bez presedana? Možda no i svojevrsna vjerodajnica za europsku i suvremenu viziju Rijeke. Jer, ajmo biti brutalno iskreni, Rijeka je „pobijedila“ zato jer je ponudila program i ideje koje su posve oprečne stavovima hrvatskog kultur-ministra. I Vlade koja ga je u fotelju u Runjaninovoj posjela.

Europska prijestlnica kulture nije projekt domišljen da bi se lokalci hvastali kulturnom baštinom odnosno spomenicima zbog kojih su upisani u registar UNESCO-a. Nije nacionalni ego-trip „kurčenja“ s malim velikanima iz lokalne zajednice, vrhuncima (u globalnim razmjerima) niskih dometa, katoličkom tradicijom i junačkom žrtvom na predziđu kršćanstva već nešto posve drugo. Recimo, vrijednovanja i poticanja napora ka uspostavi logičnih i organskih veza između umjetničke vizije te politike i procesa europske integracije, između tradicionalnog (lokalnog) i suvremenog (općeg), između visoke i popularne kulture, profesionalnog i amaterskog, institucionalnog i „aktivističkog“ (kroz NGO programe i neovisnu kulturnu scenu)…
Konačno, nije li to i sama srž projekta kojeg je odavno (1985. Atena je naime bila prvi Europski grad kulture) pokrenula Melina Mercouri, uvjerivši članove Europskog parlamenta o krucijalnom (društvenom i političkom) značaju umjetnosti i kulture za viziju Nove Europe.
A sve je to Rijeka – za razliku od ostalih konkurenata i unatoč „hasanbegovićima“ svih profila – ponudila. Uostalom, mnogo toga već ima a imat će još i više. Institucionalna kulturna scena ima barem dva jaka igrača – zanimljivo, prognanika sa svojih prethodnih adresa – Slavena Tolja i Olivera Frljića. Neovisna kulturna scena usko povezana s popularnom kulturom, daleko je razvijenija nego li drugamo. Zacijelo i stoga što je, za razliku od Splita, multikulturalnost i otvorenost – i ljudima i idejama – daleko izraženija. Zar onda čudi da je jedan od riječkih EPK projekata i čačkanje po neugodnim etapama iz povijesti grada (regije, države) poput etape s D’Anunzijem, Golog otoka i sudbine ezula iliti talijanskih građana prognanih nakon 1945.?
Rijeka je prije svih drugih prepoznala i zaštitila svoju industrijsku arhitekturu te planiranim ili ostvarenim prenamjenama prostora – poput upravne zgrada bivše rafinerije šećera, potom tvornice duhana i tvornice motora „Rikard Benčić“ koja je kao svjedok industrijskog razvoja grada zaštićeno kulturno dobro od 1970. godine ili pak bivše tvornice papira Hartera – ispisala pravo pismo o namjerama tranzicije grada u post-industrijsko doba. U kojemu je kultura – ona visoka i ona popularna – ključna poluga. Riječka rock scena i popkulturna prošlost odavno nisu samo nostalgični trip današnjih sedamdesetogodišnjaka već ozbiljno identifikacijsko sidro Rijeke u suvremenost.

Najkraće rečeno kad su se javili na natječaj kojeg je raspisalo Ministarstvo klulture, Riječani su mislili ozbiljno. Iza službenog priopćenja o ciljevima kandidature Grada Rijeke za Europsku prijestolnicu kulture 2020. godine očito je da su kreirani kulturni programi obojani europskim a ne lokalpatriotskim i ekskluzivno nacionalnim bojama, programi s naglaskom na transnacionalnoj suradnji, poboljšanju kulturne infrastrukture s ambicijom razvijanja „know how“ cijelog kulturnog sektora i logičnih im partnera. Poput turizma. I zbog gostiju, Europe ali, najviše, samih građana Rijeke.
Uostalom što žele u Rijeci su već prijavom na natječaj rekli glasno i jasno. „Ovim se projektom želi istaknuti bogatstvo i raznovrsnost europskih kultura, slaviti kulturne veze koje povezuju europljane, povezati stanovnike različitih europskih država, promovirati njihovu multikulturalnost i višejezičnost kao i uzajamno razumijevanje te potaknuti osjećaj europskog građanstva“.
I zato su pobijedili. No, da parafraziram stihove Zabranjenog pušenja iz „Zenica bluesa“ – ne razumiješ ti to druže Hadžija. Pardon, Hasane.

(iz tiskanog izdanja “Slobodne Dalmacije”)