Oi Teresa,
čežnjo moja nestala iz mene, isparila u pjeni valova velikoga mora kojemu ja nikada nisam mogao biti tako blizu poput tebe – morat ću te prokleti!, i to i činim, tek ovim pišljivim riječima koje sklapam u pismo za tebe, pismo koje te neće naći. Neće. Jer, ti još uvijek stojiš na onoj prašnjavoj cesti, odvratno nevina u onoj crnoj haljini, a moja ljubav prema svoj toj tvojoj čežnji isparila je na jednak način – možda na vrelom betonu pustih, ljetnih ulica ovoga, kao i bilo kojeg drugog grada, možda u hladnom i vlažnom zraku koji se lijepi za lice u neprestanom hodu – isparila u svemu što me ikada opsjedalo i tjeralo da sve to čeznuto nikada ne dosegnem, ne ostvarim.

Tvoja saudade je mrtva, moja je bila i umrla, i proklinjem je svjesnije nego ikada i s pokušajem posvemašnje neodgovornosti, ipak je to bila, postala vremenom, ništa doli glazba za što veći broj ušiju, kako to i inače želi ići, kakvim želi postati, Čestitam ti na tome, senhora nossa, a saudade infinita. Sim, pjevala si. Bio je to glas iz lisabonske gostionice, sjećaš li je se?, one kod posljednje tramvajske stanice u Alfami. Tamo si pjevala, a ja sam jeo i pio sebe, do kraja se ispio, dok nisam popio i zadnju kap sebe. I negdje ovih dana, ima tome dosta, saudade je krepala kao ulična mačka; ma već prije, krepala od ljudske gluposti, od ljudske okrutnosti.

Pjevala si tu čežnju, u toj crnoj haljini, zemaljski lijepa, netko bi pogrešno viknuo: ”Uma fadista, O fado!”, ne bi shvatio da ne pišem o tim stvarima vezanima uz tebe, tek za tebe. Glad je gadna stvar, ali nikada kao žeđ. Uvijek sam jako žedan, ali čak me i žeđ napušta. Zavela si me svojim glasom, zavela i uvela u čežnju, možda je samo probudila u meni. Davala si glas i ja sam odlučio vjerovati. Budala. Taj dio je striktno na mene. Ne, ne mogu tebe prokleti (nossa senhora da saudade), samo trenutak kada sam čuo tvoj glas u melodiji, njega proklinjem, tiho to činim. I riješio sam se svake čežnje. Ili se ona riješila mene, tako teatralno krepavši nasred ulice. Vidio sam u tom trenutku svu laž i prijevaru, a vjetar je zapuhao kao na uteku rijeke Tejo u ocean, i ljubav se iznova potvrdila u nevječnom, ta, tek jedna od milijuna crvenih nevjesti uspravno poredanih na predugom molu patetičnih, a zapravo običnih odlazaka na posao na moru.

I gdje, gdje je tvoj glas rajski ovih dana, i onih dana, gdje je?
Ne želim čuti tvoj glas, majko nebeska i majko ljudska, obje su odčeznule u tebi, čestitam ti, Teresa, čestitam na pravilnom i oduvijek zadanom životu koji si ostvarila.
(inače, kako su ti djeca; nadam se da su dobro)
Znam da je prazan od čežnje, siguran sam, barem nećeš zaraziti vlastitu djecu, no, opet, tko će ga znati, možda se ne bi trebala glasati u melodiji, ma možda bi trebala samo šutjeti. Ne znam, ali nemoj, nemoj da te rutina uhvati posve, da te svojom dosadom opet uzdigne do neke nove i crnosjajne zvijezde (crno je zbog te haljine, samo zato), nemoj da se ta prokleta saudade uvuče u tvoje biće. Nemoj je niti kupiti, to se lako može ovih i onih dana, i svih dana, nemoj kupiti, poput mene, uzeti je k sebi. Jer, bit će onda sve mrtvo, i tako će biti dugo vremena, gospo naša! Morte, senhora nossa! I tvoja čežnja će biti uzaludna, kakva je i bila, i postat ćeš uma estatua, uma estatua.

Sada je vrijeme da se umire, jednostavno, obično i lijepo, kao što sav pristojan svijet čini, ne da se živi, ne kao do sada, ne tako, ikada više.

Adeus

Kruno Čudina