“Nultom institucijom” nazvali smo trivijalnu i zajedničku, samo uvjetno “istinitu” shemu uzajamne prevodivosti. U našem društvu nacija funkcionira kao ta nulta institucija! I dok ostale institucije i podjele u društvu izgledaju kao funkcionalne, nacija se čini “bez” funkcije

Piše: Srećko Pulig (Novosti)

Srpsko pitanje(1) u Hrvatskoj ne postoji. Ako je i postojalo, ono je riješeno. Ovakav “logički” stav, tvrdimo na početku ovog eseja, u Hrvatskoj je sada široko prihvaćen. Pa čak i u “srpskoj zajednici” odavno prevladavaju spram njega pomirljivi tonovi. No on traži i tolika dodatna objašnjenja da nam se može učiniti kako on ustvari ne znači ništa. Jer zar trenutna stvarnost, ova situacija političkog zaoštravanja otkada je nova vlast došla na kormilo države, a koju neki uspoređuju sa stanjem pred građanski rat ili već u njemu, ne tjera gornji iskaz u laž? Pa nisu li upravo Srbi u Hrvatskoj ponovno odlikovana meta profašističke desnice? I nisu li u njihovu obranu ponovno, odlučnije no ikad, stale brojne organizacije civilnog društva i ugledni pojedinci? Mnogo energije je s jedne strane investirano u sukobe, s druge u pomirenja. Uzmimo kako samo idelogijom „pomirbe“ uspješno manipulira predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Pa ipak se stvari slabo pomiču s mrtve točke “zamrznutog konflikta”.

Očito, kada različiti društveni subjekti govore o tome kako je “srpsko pitanje”, barem u načelu, riješeno, oni pod time ne misle na isto. Iza iste konstatacije kriju se različiti, često u različitom intenzitetu sukobljeni sadržaji. Pritom uopće ne mislimo kako se sada i ovdje primarno radi o dvije etničke strane u sukobu. Stvari su puno složenije, a takvima su “oduvijek” i bile, u promjenjivim načinima kako je ovdje postojala nacionalno konstruirana zajednica.

Zato odmah iznesimo i drugu tvrdnju, koju ćemo pokušati dokazati: nacionalni projekt – a “samostalna hrvatska država” je ovdje zadnji takav – postoji zato da ne bi bio realiziran! Tu sudbinu s njime, kako stvari sada stoje, onda mora dijeliti i “srpska zajednica”. A ona to uglavnom i čini, kao voljni (su)izvršitelj jednog “beskonačnog” naloga.(2)

Dualizam “hrvatsko-srpskog” sukoba po mnogima je glavni razlog česte nepodnošljivosti političke situacije, čak i sada, kada Hrvati i Srbi imaju “svoje” nacionalne države (plus bonus-paket statusa konstitutivnih naroda u BiH). A koliko više je onda bio bitnim razlogom postjugoslavenskih ratova ili, kako neki kažu, ratova za jugoslavensko naslijeđe? Poznatu povijest velikosrpske i velikohrvatske političke ideje, ovdje nećemo ponavljati.(3)

No i sama “nacionalna situacija” unutar svakog nacionalnog projekta započinje tako što u njoj postoje dualističke društvene organizacije. A one se, vidjeti ćemo, spontano tendiraju razviti u trijalističke. Ova teorija, porijeklom iz strukturalne antropologije, naime tvrdi kako u svakom društvu postoji jedna, ustvari treća, na prvi pogled nefunkcionalna, nulta institucija, koja dobiva jedini zadatak da omogućava da to društvo postoji. Zašto je uvođenje ove treće komponente nužno? Pa zato što se gotovo jednako proučavanjem tzv. primitivnih društava, kao i u historijskom materijalizmu primijenjenom na suvremena kapitalistička društva, došlo do zaključka kako pojam “totaliteta društva” bitno ovisi od strukturne pozicije s koje se promatra ta cjelina. Za klasna društva to sasvim ogoljeno i shematski znači da bi socijalna integracija i reprodukcija došle u pitanje ako bi je blokirale dvije drastično različite, međusobno isključive, ideološke sheme, koje ne mogu međusobno komunicirati. Nazovimo ih ovdje, pomoću prostorne metafore, ideologijama “donje” i “gornje” klase. Potrebna je dakle ideološka medijacija reprodukcije društvenih odnosa. U obzir moramo uzeti “subjektivnu” ideološku percepciju, u okviru koje u društvenoj organizaciji žive njezini članovi. Dualističko društvo u kojemu živimo takva je organizacija koja dopušta dvije različite dualističke koncepcije društvene “cjeline”. Radi se dakle ne samo o tome da “donja” klasa ima različitu percepciju o “gornjoj” od nje same i obrnuto, već i da ima različitu percepciju o sebi no što je o njoj ima “gornja” klasa. To izgleda dovoljno zapleteno da bismo pomislili kako se takva društva stalno nalaze pred komunikacijskim slomom. No to se ne događa i svi mi se, barem u mjeri koja zadovoljava osnovne egzistencijalne situacije, ustvari dobro razumijemo. Što, naravno, ne znači da su naše konceptualne sheme lako međusobno prevodive jedna na drugu, pa onda i da postoji neka zajednička, svima prihvatljiva “stvarnost”. “Nultom institucijom” nazvali smo trivijalnu i zajedničku, samo uvjetno “istinitu” shemu uzajamne prevodivosti. U našem društvu nacija funkcionira kao ta nulta institucija! I dok ostale institucije i podjele u društvu izgledaju kao funkcionalne, nacija se čini “bez” funkcije. Kao da je njezina jedina uloga da se na nju odnose sve funkcionalne institucije, te da one budu osmišljene unutar njezine perspektive. Nacija kao da “samo” omogućava postojanje nekog određenog tipa društva, tj. ona mu omogućava da se reproducira “kao cjelina”.

Čemu sve to, ako ovaj tip društva već ima mehanizam za svoju sveobuhvatnu društvenu reprodukciju, naime državu? Pa ovdje još i „hrvatsku“. Ne duplira li nacija time jednu već postojeću instituciju, pa zato govorimo o državi-naciji? I odgovor na ovo pitanje zahtijeva dužu elaboraciju. U nacionalnim društvima, a ona su odreda individualistička društva s nacijom kao nultom institucijom u pozadini, pozicija individue dostupna je individui samoj putem matrice nacionalnog jezika.(4) Taj jezik je istovremeno jedina indikacija za konceptualnu shemu druge osobe. Ma kakvom ideologija te druge osobe bila, mi se oslanjamo na priznavanje njezine pozicije kao pripadnika iste nacije. Manje apstraktno, to znači da u hrvatskoj državi Hrvatima nije svejedno je li primjerice fašistoidan (ili liberalan ili komunistički) pripadnik hrvatske ili srpske nacije. Vrijedi, naravno, i obrnuto, pa će Srbi, u shemi naravno, drugačije reagirati na fašistoidnog Srbina negoli na fašistoidnog Hrvata. Znači, postoji strukturna tendencija prema onoj narodnoj: “Brat je mio, ma koje „vjere“ bio.”(5) U nacionalno konstruiranim zajednicama to znači da činjenica što je netko identificiran kao “Hrvat” ili kao “Srbin” ima veću težinu od činjenice da on zastupa ovu ili onu političku ideologiju (ili da misli da je nema). Da je to bilo pitanje života i smrti u nekim ratnim situacijama nekome se može činiti “prirodno” (takvi su na primjer bili oni koji misle da u ratu uvijek ima zločina, a čine ih i “naši” i “njihovi”, pa to i ne treba posebno istraživati), ali to vrijedi, opet ponavljam konceptualno, i za “mirnodopski” svakodnevni život. Uostalom, ne pita vas država u nekim od najvažnijih osobnih dokumenata jeste li liberalni ili fašistoidni, već vas sili da se nacionalno izjasnite.

U nacionalno konstruiranim društvima tako svi dobivamo neki nacionalni identitet. A on je “samo” posrednik, apstraktna indikacija o tome da oni koji komuniciraju imaju neku “društvenu poziciju”. No to ne bi bilo dovoljno za uspješnu komunikaciju da “nacionalni identitet” nije uvijek već određen nekom ideologijom. U našem društvu, koje i nije “pravo društvo”, zato što ne proizvodi ekonomske uvjete svoga opstanaka, pa nema ni “normalnu” klasnu strukturu, ideološka hegemonija neophodan je uvjet komunikacije, tj. društvene integracije. Sve ideologije u našem društvu – pisali smo već o tome kada smo tematizirali predizborno aktualan slogan kako se trebamo okaniti “ideologija” i posvetiti se “stvarnim problemima” – mogu “uspjeti” samo tako da poštuju mehanizme koje nudi nacionalna nulta institucija. Posebni ideološki diskurs kojemu uspije da nadodredi nacionalnu nultu instituciju postaje hegemonom ideologijom. S druge strane, ako nekom ideološkom diskursu ne uspije interpelacija, pa on ne postane hegemonim, djelovanje takvog subjekta adresat će prihvatiti kao moguće, ali ne i nužno. Znači, ja se mogu primjerice kao socijalist obraćati svima, ali budući da to trenutno nije hegemona ideologija u Hrvatskoj, moji adresati su u značajnom broju već interpelirani u neki drugi ideološki diskurs, čija vjerovanja prihvaćaju kao nužna, a ne poput mojih, kao samo moguća. Oni koje je zahvatila hegemona ideologija identificiraju se sa “subjektom za kojeg se pretpostavlja da zna” i to bezuvjetno, a ne sa “subjektom za kojeg se pretpostavlja da vjeruje”, spram koga je identifikacija uvjetna.

Vratimo li se problematici “nacionalnog identiteta”, vidimo da je on apstrakcija činjenice da individua pripada “društvu”, apstrakcija osobine koja je na specifičan, kontradiktoran i konkretan način uvijek već utkana u svaku od ostalih odrednica individue. Taj identitet je ustvari projekcija individualističkog principa na kontradiktornu strukturu konkretnih društvenih odnosa. Njega danas “monopolizira” liberalno-demokratska država, kakvom se smatra i Hrvatska. Nezgoda s “identitetom” jest što on predstavlja direktnu vezu inače “razmrvljenog”, “osamljenog”, “atomiziranog” individuuma s nacionalnom državom, u kojemu “javno-privatnom partnerstvu” nije teško pogoditi tko je moćnija strana.

“Identitet” se u odnosu na individuu afirmira nužnošću društvene činjenice. Onoga trenutka kada individuum ima mogućnost za izricanje identitetskog iskaza, to za njega postaje nužnost. I tu počinju velike nevolje. Individua mora biti “autorizirana” za izricanje identitetskog iskaza, a zajednica kojoj individua identitetskim iskazom pristupa, “većinska” ili “manjinska”, svejedno, mora joj prvo priznati tu mogućnost, odnosno to “pravo”. Ali to priznanje je obavezujuće. Jednom kada mi je dato, moram da se izrazim za zajednicu koja me je priznala “kao svoga”. U tome je “teroristička” dimenzija politike priznavanja.(6)

O s time povezanoj identitetskoj politici u Penguinovom rječniku kritičke teorije, koji je napisao David Macey, između ostalog stoji: “Identitetska politika (za kolektivitete ili individue definirane kriterijima etniciteta, religije, roda ili seksualne orijentacije) obično uzima formu zahtjeva za pravom biti drugačijim i da se ta različitost prizna kao legitimna. Ova forma politike može se gledati ili kao slavljenje kulturne raznolikosti i obrana prava manjina ili kao izdaja univerzalističkih vrijednosti prosvjetiteljstva. Za njezine kritičare to je oblik esencijalizma, koji podrazumijeva kako je politika direktan i neposredovan izraz osobnih ili kolektivnih iskustava.”(7) Dalje se govori o tome kako neki drugi pristupi, poput queer teorije i ideje hibridnosti identiteta, pokušavaju dovesti u pitanje poželjnost fiksnih identiteta (duhovitiji su primijetili da se svakodnevni život Srba u Hrvatskoj, često i “nesvjesno”, odvija baš po ovim zadnjim pristupima). Vratimo li se politici priznavanja, kako je ona istražena u klasičnom radu o multikulturalizmu kanadskog filozofa Charlesa Taylora, on vidi probleme prvenstveno u pravnoj formulaciji i redukciji. Ako se identitetskim zajednicama priznaju “kolektivna prava”, s namjerom da se zaštite ona svojstva koja se smatraju odlučujućima za njihov identitet, ona mogu u znatnoj mjeri ograničiti individualna prava i slobodu. Za slovenskog sociologa Rastka Močnika pravna problematika “zaštite identitetskih osobina” nema teorijski status (što, naravno, ne znači da praktična i institucionalna zaštita manjina nema smisla). Razlog je taj što se identitet ne može misliti kao snop karakterističnih, identitetskih osobina. A baš to stalno pokušavaju neki pripadnici institucija srpske manjine u Hrvatskoj, kada o “elementima tradicionalnog identiteta” govore na primjer ovako: “Glavni elementi tradicionalnog identiteta Srba u Hrvatskoj prisutni su i u njihovom modernom identitetu, a što znači da su se održali do danas. To su ćirilično pismo, kršćanska, pravoslavna crkva i vojnička, ratnička služba.” (8) Za razliku od toga, Močnik smatra da su identitetska svojstva, napetosti i proturječnosti koje se otuda pokreću ideološki simptomi i posljedica “učinka identiteta”, koji proizlaze iz mehanizma identifikacije sa subjektom za kojeg se pretpostavlja da zna. On piše: “Ukoliko stanemo na stajalište identitetskih svojstava, samo smo na pomodni žargon preveli stare ideologije narodnog karaktera, plemenske duše, rasnih osobina itd. U najboljem slučaju, zagazili smo u esencijalizam, u najgorem u rasizam, dok u oba slučaja učestvujemo u farsi neonacionalističkog historijskog ponavljanja.”

Humanističke znanosti već su u načelu riješile ovaj problem “identitetskih svojstava”, “karaktera” i “osjećanja”. Dovoljno je da u identitetu vidimo klasifikacionu kategoriju i imamo teorijski problem. Tako i u nas prevođeni mađarsko-francuski etnolog i psihoanalitičar, osnivač etnopsihoanalize i etnopsihijatrije Georges Devereux, u vezi s etničkim identitetom kaže kako je mogućnost njegova iskaza u auto-etnografskom iskazu. “Identitet” se ne može odvajati od izražavanja identiteta. On je dakle samodefinicija. Ne postoji ako nije iskazan. Ako “subjekt” treba da bude identitetski, prvo mora biti rascijepljen, hegelovski rečeno mora biti identitetom svoga identiteta i razlike. Baveći se problematikom identiteta mi se bavimo sekundarnim, izvedenim pitanjima.(9)

S druge strane, samo je instanca općosti ona s koje se može vidjeti identitetski iskaz kao iskazan. To je teleološka instanca, ali ne samo to. Ona je i teološka, to je “pogled Boga”. Nema identiteta bez “Boga”, to je nešto što niče pod “Božjim” pogledom. S tog “Božjeg” stanovišta govori svatko, u “većini” i “manjini”, tko uzme za metu uvjete mogućnosti nekog identitetskog iskaza, čak i kada je pojedinačni, konkretni govornik takvog “kontrolnog” iskaza i sam član te iste “većine” ili “manjine”. Iako i sam može biti definiran nekim posebnim predikatom, takav kontrolor, nadzornik i revizor ipak govori s mjesta općosti. To je problem konstrukcije onoga “Mi” kao identitetskog diskursa. Drugim riječima, pitamo se: tko je danas “narod”? Tu je ključ za terorizam identitetskih iskaza i identitetskih zajednica, kakve sada, kao “većinska” i “manjinske”, postoje u hrvatskoj državi kao nacionalno konstruiranoj zajednici. Taj terorizam u društvima kakva su danas – daleko od toga da je samo u hrvatskom – više se ne doživljava kao patologija, već kao normalnost svakodnevnog života. A budući da bez identiteta nema društva, ni reprodukcije, ni rada, ni života, s time se izgleda za dogledno vrijeme moramo pomiriti. “Naravno”, piše Močnik, “različita društva taj teror organiziraju različito; ne organiziraju ga svi baš toliko teroristički kao ovo naše sadašnje, naše – barem se tako nadam – trenutne zajednice” (nacija-država nastalih raspadom Jugoslavije).(10)

———————————————–

FUSNOTE

1) U znanstveno pedantno sačinjenom i na momente jednako pedantno ideologiziranom Leksikonu migracijskoga i etničkoga nazivlja (dvije su glavne linije ideologizacije: globalna, u kojoj su „normalni“ znanstvenici oni zapadni, dok su npr. Rusi u znanosti „još uvijek“ ponekad opterećeni marksizmom; i lokalna, u kojoj su svi pozitivni primjeri vezani uz etniju, narod i naciju hrvatski, a negativni srpski, tako npr. u natuknici Etničko čišćenje) pod natuknicom „Nacionalno pitanje“ između ostaloga piše: „Skup političkih zahtjeva vezanih uz pravo na slobodan razvitak nacionalnoga bića i uklanjanje čimbenika koji ga dovode u podređen položaj ili onemogućavaju u oblikovanju i izražavanju nacionalne samobitnosti.“ Što bi to bila „nacionalna samobitnost“ nigdje ne piše. I dalje: „(…) nacionalno pitanje od osobita je značenja u višenacionalnim zajednicama, pogotovo kada postoji bilo koji oblik nacionalne neravnopravnosti i nejednakosti (u podjeli političkih i gospodarskih moći ili nametanju zamisli o kulturnoj nadmoći) ili kad je nametnuta prevlast jednoga nacionalnog subjekta nad drugima.“ Mi smo mišljenja da su sve „nacionalne zajednice“, točnije nacionalno konstruirana društva, višenacionalne. Je li u Hrvatskoj nametnuta prevlast jednog nacionalnog subjekta nad drugima, mislim da čitaoci mogu sami zaključiti. A onda slijedi suvisli dio: „(…) u pristupu nacionalnom pitanju postoji širok raspon stavova koji katkad prenaglašavaju nacionalno (gotovo do isključivosti), odnosno u potpunosti niječu vrijednosti nacionalnoga (apstraktna i generička negacija nacije) ili ga razmatraju isključivo s gledišta kulturne autonomije (još jedan „besmisleni“ pojam, op.a.), teritorija, društvenih razmjera i sl.“ To je ovdje naša tema. Vidi, Leksikon migracijskoga i etničkoga nazivlja (glavni urednik Emil Heršak), Institut za migracije i narodnosti i ŠK, zagreb 1998.

 

2) Podsjetimo kako je ta država započela svoj život. Primjere uzimamo iz teksta Borisa Budena Evropa je kurva, objavljenog 1999., odnosno 2000. Predsjednik Hrvatskog sabora na otvaranju novog hrvatskog konzulata u Stuttgartu 1991. kaže: „Pobjedom demokracije i prelaskom na parlamentarni sustav učinjen je presudan korak povratka hrvatskog naroda političkom, kulturnom i gospodarskom prostoru Europe.“ Istovremeno u hrvatskim medijima piše: „… jer da nema Srba mi (…) bismo već sedamdesetak godina bili Europejci.“ Hrvatski intelektualci o pozitivnom hrvatskom identitetu: „…Hrvati, gdje god da se nalazili, nisu agresivan narod. To su mahom radišni, pošteni i vrijedni ljudi, vezani čvrstim osjećajem za svoju domovinu.“ Mediji u Hrvatskoj o Srbima i srpskoj političkoj kulturi: „… staroj dobroj Europi se povraća od mučnine.“ Ili, više „intelektualno“: „… naš predsjednik Tuđman podvlači bitnu razliku koja odvaja na području Jugoslavije dva svijeta, dvije politike, dvije ideje i dva nepomirljiva svjetonazora: demokraciju i boljševičku diktaturu.“ O razlozima mogućeg vojnog sukoba: „… hoćemo li ratovati ili ne? Drugim riječima, nameće se pitanje hoćemo li se europeizirati ili moramo ostati živjeti u balkanskoj krčmi?“ Na kraju, koji to nije, sa srpske strane prijeti 5-B čudovište: „… balkanizam, barbarizam, bizantizam i boljševizam, a nusprodukt svega toga skupa je balvanizam.“ Bilo bi zanimljivo istražiti što od hrvatskog recepta još živi u današnjoj molbi za pristupanjem Eu Srbije. Antikomunizam sigurno. Druga stvar je što su se teze Budena o reakciji izvanjske (evropske) publike koja odlučuje što je istina nekog povijesnog događaja, te o demokratskoj EZ vremenom, ovo govorimo naknadnom pameću, pokazale problematičnima. Vidi Boris Buden: Kaptolski kolodvor; Politički eseji, CSUb, Beograd 2002.

 

3) Može li nacionalnost biti politički program, pitao se u svojim kritičkim intervencijama odmah 90-ih i filozof Milan Kangrga, odgovorivši sam na to pitanje eksplicitno negativno. On piše: „(…) nacionalnost kao politički program ne znači zapravo ništa, usprkos velikom broju stranaka s onim „H“ ispred imena, i to iz jednostavnog razloga što to proturječi samom pojmu političkoga! Ili drugačije rečeno: on ostaje ili zaostaje na samom pragu politike.“ U svojoj hegelijanskoj maniri Kangrga tvrdi da je politika polje posebnih interesa grupa, klasa, slojeva, „pa čak i profesija i pojedinaca“, unutar nekog društva, a ne više samonikle zajednice oblikovane u naciju kao državu. A država je pak organ vladavine posebnog nad općim interesom. Tu on zajedno sa mladim Marxom uvodi razlikovanje političke i ljudske emancipacije, citirajući ga: „Granica političke emancipacije pojavljuje se odmah u tome što se država može osloboditi od jedne pregrade, a da čovjek ne bude od nje zbiljski slobodan, što država može biti slobodna država, a da čovjek (u njoj i od nje, op.p.) ne bude slobodan čovjek.“ (K židovskom pitanju). Zato on problem ne vidi u „očitim manipulatorima nacionalnim osjećajem i opredjeljenjem“, nego u samom narodu, kojemu je i sam pojam građanina ostao tuđ i „nerazumljiv“, pa takav „narod“ postaje i ostaje „dobrovoljni objekt takve beskrupulozne manipulacije i bitno anti-političke igre.“ Slijede njegove tada uobičajene lamentacije kako su ovdašnje prilike ispod građanskih, kako nam nedostaje europskog duha itd. i sl. Ali problem je, ovdje to pokušavamo konceptualizirati, bitno složeniji. Okvir države-nacije upravo je „velika tekovina“ građanskog i europskog duha, s time da je on prvotno, npr. u Francuskoj revoluciji, zamišljen emancipatorski, pa onda (i samo u tome smislu) i političko-ideološki pluralistički. Očito, u nas se radilo o „nacijama“ od početka reduciranima na „nacionalne identitete“.

U konstruiranju novih nacionalnih društava i identiteta jedni su se odlučili biti „čuvarima imena“ Srba (naslov knjige Milorada Pupovca iz 1999.), a drugi poput Nenada Dimitrijevića za post-miloševićevsku Srbiju predlažu „odricanje od (nacionalnog) imena“ i koncept „ustavnog patriotizma“, kao oblik „tranzicijske pravde“. Po analogiji sa denacifikacijom Njemačke nakon Drugog svjetskog rata, on bi dosljedno u ustav Srbije uveo „građanski princip“ bez nacionalnog imena naroda u njemu. I u Hrvatskoj se civilno društvo dugo zanosilo sličnim pristupom, ne uvidjevši kako „brisanje imena“ u pravnom kontekstu, samo problem čini „nevidljivim“, usput olakšavajući „većinskoj“ naciji da se još više identificira sa općošću i univerzalnošću. Vidi, Milorad Pupovac: Čuvari imena; Srbi u Hrvatskoj i raspad Jugoslavije, Prosvjeta, Zagreb 1999.; te Nenad Dimitrijević: Slučaj Jugoslavija; socijalizam, nacionalizam, posledice, Samizdat B92, Beograd 2001.

 

4) Problematika „jezičnog nacionalizma“ u nas je izuzetno važna, a ona je već i dobro znanstveno istražena i dokumentirana. Sjetimo se samo hrabre i sve usamljenije borbe lingvista Dubravka Škiljana da u 90-ima sačuva znanstvenu istinu o jednom „srpsko-hrvatskom“ jeziku, ali i da uopće u pitanjima jezika nekim epistemološkim rezovima stalno pokušava odvojiti znanstveni od ideološkog govora o jeziku. I on se, nakon groznih iskustava prvog novog naleta „jezične policije“ nacionalista, utekao „učenju od Afrike“, pa tako cijelu jednu svoju knjigu uokviruje, početkom i krajem s blago ironičnim pitanjem: Govore li Senegalci senegalski? (kao što Hrvati misle da govore samo „hrvatski“). Tko se probije kroz poglavlja o jeziku, naciji i Hrvatima, na kraju saznaje našu, po Škiljanu, vjerojatnu budućnost. Senegalci naime govore francuski kao službeni jezik i šest drugih jezika, od kojih je volof lingua franca, a fulbe, serere, manike, diola i soninke su vernakulari. Bio je to njegov način da ukaže na kulturno siromaštvo sredina ukotvljenih u samo jednu jezičnu zajednicu, u kojoj bi da stalno osluškuju govor svoje nacije. Borbeniji pristup ne samo jezičnom nacionalizmu, nego i širem odnosu jezika spram „nacionalizma uopće“ (odnosi jezika i nacije, identiteta, kulture i povijesti) razradila je u novije vrijeme Snježana Kordić, što je ova intelektualna sredina primila na znanje i arhivirala u svoj „muzej kontrarevolucije“. Za našu problematiku kaljenja „većine“ i „manjine“ bitno je što je „srpska zajednica“, preko Zakona o zaštiti manjina, prihvatila danajski dar, u obliku „nacionalnog“ jezika i pisma, te time pripomogla gradnji „etničke distance“, tamo gdje ona nije postojala. I danas ne postoji! Za nas koji želimo znati da su „hrvatski“ i „srpski“ jedan jezik, sve oznake toponima, a ne samo institucija države (imena gradova, sela, planina, dolina, uvala i šuma) u cijeloj Hrvatskoj su i na „srpskom“ jeziku. Pa čak i Moravice, bez obzira na od vlasti izbrisanu „hrvatsku“ riječ: srpske. Sve to „čekićari“ ne mogu razbiti.

I općenitije teorije o povijesnim i novim nacionalizmima svjetskih autora poput Helmutha Plessnera, Ernesta Gellnera, Benedicta Andersona, Erica Hobsbawma, Toma Nairna, Anthoni D. Smitha, Miroslava Hrocha, bile su kod nas u opticaju i o tim temama smo pisali kada je trebalo, 90ih (šteta što nije prevedena i knjiga Ethiennea Balibara i Immanuela Wallersteina Race, Nation, Class: Ambiguous Identities, iz 1991., možda bismo onda ranije počeli povezivati te pojave). No, to nije priječilo „etničke čistaće“ da obave svoj posao. U svojoj knjizi o nacionalizmima, novim i starim, Hobsbawm duhovito primjećuje kako su komunisti, socijalisti i anarhisti ujedno i autori najboljih djela o tim fenomenima. Za razliku od toga nacionalisti, uz valjda pokoju iznimku, poput fašista, nemaju velikih autora o „svojoj stvari“.

Naši konstruktori novih nacionalnih društava ponavljaju od 90-ih, a ni tada prvi put, „njemački model“ Herdera i Humboldta, po kome, kako pojavu ismijava Buden, narodi nastaju iz duha: veliki iz velikog, a mali valjda iz malog. A duh se najbolje ogleda u jeziku. Što u takvom sustavu znači obrazovanje (ne samo u školskom aparatu, kako svaki dan možemo vidjeti po „vjerskoj poduci“ s TV ekrana), sakralizacija povijesti i umjetnosti, historizacija svega i svačega, dobro opisuje Aleida Assmann u svojoj i u nas prevedenoj knjizi o radu na nacionalnom pamćenju. Kao i svako „izmišljanje tradicije“ iz druge ruke i naše se 90-ih, u obliku „duhovnih obnova“, podosta razlikuje od njemačkog „originala“. Ova tema, na primjerima kaljenja „većine“ i“manjine“ u Hrvatskoj, ali i na cijelom području Jugoslavije, koje nije i tvrdimo niti ne može „završiti“, zaslužuje poseban osvrt, koji se nadamo jednom napisati.

Vidi, Dubravko Škiljan: Govor nacije; Jezik, nacija, Hrvati, Golden Marketing, Zagreb 2002.; Snježana Kordić: Jezik i nacionalizam, Durieux, Zagreb 2010., te Alaida Asman: Rad na nacionalnom pamćenju, XX vek, Beograd 2002.

 

5) Izreka ima i svoga poznatog autora. To je Sava Bjelanović, srpski svećenik i političar liberalne orijentacije iz druge polovine 19. st. Slogan je skovao, za bitno drugačiji kontekst, no što smo ga mi upotrijebili. U vrijeme originalnog „kovanja nacija“ u Dalmaciji, on je pod time mislio da su i katolici Srbi, kao i pravoslavci. Mi smo izreku zbog efektnosti ostavili, misleći pod „vjerom“, suvremene ideologije u okviru jedne nacije.

 

6) Budenova je teza u spomenutom radu kako je hrvatska država svojedobno prepoznata i priznata samo kao „žrtva“ i dok želi biti „žrtva“ (plodno bi bilo nastaviti istraživanje resentimana, u kome Buden slijedi Michaela A. Bernsteina i njegovu knjigu Bitter carnival: Ressetiment and the Abject Hero i u istraživanju „srpske zajednice“. Npr. u ovakvim stavovima 1992. njenog političkog predstavnika: „Bazični procjep u kome se nalaze Srbi u Hrvatskoj, a koji je s ovim ratom dodatno povećan i produbljen, je procjep između straha i lojalnosti. Naime, Srbi u Hrvatskoj imaju strah od hrvatske države.“ Mi bismo cinično i naknadnom pameću dodali: da bar. Onda ne bi u tolikom broju išli u krajinsku i hrvatsku vojsku. I još: „Historijski položaj Srba u Hrvatskoj za vrijeme austro-ugarskog ili za vrijeme jugoslavenskog režima učvrstili su to historijsko nepovjerenje.“ Ako se pod jugoslavenskim režimom misli i na SFRJ, to je potpuno kontrafaktično.) Naročito je to važno danas, kada sve više ljudi vidi kako smo postali žrtvama, ali sada ne Srba, pa cum grano salis niti Hrvata, već SAD, Eu i globalnog kapitalizma, koji, osim što nas politički i ekonomski eksploatiraju, pothranjuju i naše nacionalizme. Predugo smo se svi baškarili u poziciji žrtve, kada to nismo bili (to što je pri tome stradalo toliko nevinih i krivih ljudi spada u grotesku prvog pokušaja reprize povijesti, onoga 90-ih g.). Sada kada smo stvarno postali žrtve imperijalizma, kolonijalizma, neo i post-fašizma, ni Hrvati ni Srbi ne smijemo si više dopustiti tu ulogu. Vidi četvrti nastavak teksta Petera Halwarda o volji naroda, pod naslovom Narod ima samo put pobjede. Dostupno na: http://www.portalnovosti.com/narod-ima-samo-put-pobjede.

 

7) Kako je to izgledalo u agitacijskoj praksi političke stranke SDSS-a 90-ih vidimo i po jednoj brošuri, „Srpski narodni prvaci u Hrvatskoj“, u kojoj se spominju Ognjeslav Utješenović Ostrožinski (1817-1890), Sava Bjelanović 81850-1897), Svetozar Miletić (1826-1901), Svetozar Pribićević (1875-1936), Adam Pribičević (1880-1957), te Gojko Nikoliš (1911-1995).  A za kraj/novi početak Jovan Rašković (1929-1992), opisan kao političar koji je „vodio (je) nacionalni pokret, ali nije bio nacionalist“. Primijetimo i da su svi ponuđeni „narodni prvaci“ bili mrtvi. Odstupanje od šablone hrvatskih stranaka „iluzije reprize“ predsocijalističke nacionalne političke povijesti u suvremenosti, vidi se u dodavanju partizana, vojnika, pisca i komuniste Nikoliša. Ali nema niti jednog političara iz razdoblja socijalističke Jugoslavije. Josipa Broza Tita kao adut „unutarhrvatske pomirbe“„bezecirao“ je Franjo Tuđman. Vidi, Srpski narodni prvaci, SDSS, Vukovar 1997.

 

8) Milorad Pupovac: Čuvari imena; Srbi u Hrvatskoj i raspad Jugoslavije, Prosvjeta, Zagreb 1999. str. 144.

 

9) Zato se bazičnom sociološkom analizom bavi Alija Hodžić, kada u svojoj knjizi Tragovi pored puta u jednom poglavlju iznosi rezultate empirijskog istraživanja o nastajanju „tranzicijske“ privredne i političke elite u Hrvatskoj (riječ je o istraživanju „Socijalna struktura i kvaliteta života u periodu tranzicije“, što ga 1996. proveo Centar za istraživanje tranzicije i civilnog društva iz Zagreba). Nova elita je nastajala u „težnji za unutrašnjom homogenošću i vanjskom autonomijom“ (E. Gellner). Tu se propituje razlikuju li se upravljačke elite međusobno, te u odnosu na ostalu populaciju, prema nekim osnovnim biosocijalnim i sociokulturnim svojstvima, poput spola, dobi, bračnog statusa, veličine domaćinstva, naselja rođenja i stanovanja, školske spreme? Tako možemo naći podatak kako je tada, usred 90.ih, bivših članova SK u HDZ-u bilo 37,5 posto, a u SDP-u 68,7 posto. Isto tako potkrepu teze da je u dimenzijama suvremenog hrvatskog identiteta etnocentrizam vrlo selektivno usmjeren. Stupanj socijalne distance prema pripadnicima drugih nacionalnih zajednica vrlo je neujednačen. Najveća je distanca prema Srbima, a najmanja (autor kaže: što je razumljivo) prema Hrvatima. Ali ovo je najzanimljivije i nije od jučer. Na pitanje u kojoj državi su Hrvati mogli zadovoljiti svoje težnje, a ponuđene su sve u kojima su živjeli u 20. st., „politička elita“ ovako odgovara o NDH: najbolje zadovoljila političke težnje 41,8 %; osigurala Hrvatima opstanak 40,5 %; razvoj svoje kulture 34,2 %; jedino je u zadovoljavanju ekonomskih potreba kod političara malo na cijeni 15,2 %. Valjda zato što nije dovoljno privatizirala javna dobra? Odnos nacionalizma (koji vidimo tendira prema fašistoidnosti) i liberalizma, Hodžić opisuje slikom odnosa tamburice i traktora, tj. svrhe i sredstva: i tamburašu treba traktor. Pa zaključuje kako je ova grupacija (gradeći postsocijalistički i postjugoslavenski identitet) uspjela proširiti svoju percepciju sloma socijalizma i krize države na ogromnu većinu stanovništva. Hrvatski nacionalizam prema jednima je izrazito otvoren, a prema drugima izrazito zatvoren. „Sebe“ postavlja na granicu dvaju svjetova, dvaju kultura i civilizacija, koje su po svome ustrojstvu nužno u sukobu: „Kao da se radi o nostalgiji za izgubljenim krajiškim društvom.“ Za tumačenje ovoga zaključka, koji narod je ušao u „želju“ kojega, valjda je i etnopsihijatrija prekratka. Vidi, Alija Hodžić: Tragovi pored puta; Sociološki fragmenti o procesu modernizacije, IDIZ, Zagreb 2008.

Da „neostvareni nacionalisti“ ponovo tendiraju rasizmu i fašistoidnosti upozorio je svoju publiku u Hrvatskoj ovih dana i francuski filozof Alain Badiou. Spriječen bolešću da nastupi, poslao je koncept izlaganja, koje je namijenio tome nastupu. On piše: „Da bi se zaštitili od tog čudovišnog svijeta (globalnog kapitalizma, op.a.), neki drže da se treba zatvoriti u okvire nacije, u okvire neke zemlje. Ti ljudi misle da je nacionalizam rješenje. Ja im najozbiljnije poručujem: to nije samo smiješno nego je i zločin.“ Vidi, Alain Badiou: koncept zbog bolesti neodržanog zagrebačkog predavanja Fašizam, komunizam, sreća; Intervencija u Hrvatskoj, dostupan na: http://www.mi2.hr/2016/03/alain-badiou-intervencija-u-hrvatskoj/.

 

10) Možda je pred nama vrijeme kada ćemo ponovo znati pročitati i ovaj tekst Miroslava Krleže u obliku teza za jednu diskusiju iz 1935., pod nazivom Narodna zajednica. Tu on kritizira KPJ, kao tada poslušnog člana Kominterne, koja luta u svome stavu spram očuvanja ili rastavljanja jugoslavenske zajednice naroda, pišući: „’Pravo samoodređenja do odcjepljenja’, tako dugo dok nije primijenjeno kao princip, fraza je kao i sve ostale političke fraze, a politički primijenjeno, postaje u praksi nacionalnorevolucionarnim programom, separatizmom i šovenskom iredentom.“ I još bolje: „Socijalizam je teorija o uslovima pobjede radničke klase, a vidimo oko sebe radničke klase nerazmjerno razvijenijih, visokoindustrijaliziranih zapadnoevropskih zemalja, kako danas, pred Hitlerovom opasnošću, ne vode politiku katastrofe, nego politiku kompromisa.“ Pa još i analitički marksistički, baš obzirom na ekonomiju: „Nitko od nas nije razradio ekonomske strane toga pitanja („nacionalnih osamostaljenja“ op.a.), koje samo u sebi nosi svoju vlastitu negaciju. Ako je svrha građanske klase, da se nacionalno „oslobodi“, kako bi stvorila sebi samostalno tržište, da dakle razvije na tom nacionalnom „slobodnom tržištu“ svoje „slobodne“ profite do maksimuma, koji momenti govore kod hrvatskog seljačkog naroda, koji se sve više pauperizira, za to, da se ovo nacionalno samostalno tržište što prije ostvari, kada bi ostvarenje toga tržišta značilo definitivni gubitak svakog, pa i najmanjeg plasmana robe na užem, tj. nacionalnom unutrašnjem tržištu?“ Ukratko, od projekata „nacija-država“ korist bi imala samo lumpenburžoazija, a nikako ne i radne (tada dominantno seljačke) mase. Sredinom 20.st. to su te „neuke“ radne mase shvaćale i odazvale se na koncept Narodnog fronta, što je priča o uspjehu NOB-a. U toj priči, na tome inzistira Boris Buden, narod se ne definira niti po jeziku, pismu, zajedničkoj povijesti (prijašnjoj zajedničkoj državnosti), već samo po svojoj odluci na antifašističku borbu. Vidi, Miroslav Krleža: Narodna zajednica; Teze za jednu diskusiju iz 1935. godine, u knjizi Deset krvavih godina, Zora, Zagreb 1971., te Razgovor između Rastka Močnika i Borisa Budena na temu: Tko je „narod?“; Konstrukcije onoga „mi“, u okviru javnih susreta u organizaciji berlinskog projekta FormerWest, održanih na univerzitetu Goldsmiths u Londonu, 27. i 28. 02. 2016. Dostupno na: https://vimeo.com/124051701.

 

 

 

LITERATURA

Leksikon migracijskoga i etničkoga nazivlja (glavni urednik Emil Heršak), Institut za migracije i narodnosti i ŠK, Zagreb 1998. Naročito natuknice: Etničko čišćenje, Etnička manjina, Etnička organizacija, Etnička politika, Etnocentrizam, Identitet, Nacija, Nacionalizam, Nacionalna država, Nacionalna kultura, Nacionalna manjina, Nacionalno pitanje.

David Macey: The Penguin Dictionary of Critical Theory, Penguin Books, Harmondsworth, Middlesey, England 2000. Natuknica: Identity politics.

Rastko Močnik: O naciji, u 3 teorije; Ideologija, nacija, institucija, CSUb, Beograd 2003.

Rastko Močnik: Subjekt za kojeg se pretpostavlja da veruje i nacija kao nulta institucija, u knjizi Alterkacije; Alternativni govori i ekstravagantni članci, XX vek, Beograd 1998.

Rastko Močnik: Diskurzivne strategije u promjenama individualističke paradigme, u knjizi Teorija za politiko, cf*, Ljubljana 2003., uskoro i u knjizi Aktiva Novosti, SNV i Arkzin.

Boris Buden: Evropa je kurva! i „Srbi su tako drski“, u knjizi Kaptolski kolodvor; Politički eseji, CSUb, Beograd 2002.

Razgovor između Rastka Močnika i Borisa Budena na temu: Tko je „narod?“; Konstrukcije onoga „mi“, u okviru javnih susreta u organizaciji berlinskog projekta FormerWest, održanih na univerzitetu Goldsmiths u Londonu, 27. i 28. 02. 2016. Dostupno na: https://vimeo.com/124051701.

Alain Badiou: koncept zbog bolesti neodržanog zagrebačkog predavanja Fašizam, komunizam, sreća; Intervencija u Hrvatskoj, dostupan na:  http://www.mi2.hr/2016/03/alain-badiou-intervencija-u-hrvatskoj/.

Milan Kangrga: Nacionalizam ili demokracija, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Novi sad 2002. Naročito esej Nacionalizam ili demokracija i članak Nacionalnost nije i ne može biti politički program.

Alija Hodžić: Tragovi pored puta; Sociološki fragmenti o procesu modernizacije, IDIZ, Zagreb 2008. Naročito poglavlje III Vrhovi društva, 1. Inteligencija u socijalizmu i 2. Nastajanje političke elite u Hrvatskoj.

Dubravko Škiljan: Govor nacije; Jezik, nacija, Hrvati, Golden marketing, Zagreb 2002.

Snježana Kordić: Jezik i nacionalizam, Durieux, Zagreb 2010.

Milorad Pupovac: Čuvari imena; Srbi u Hrvatskoj i raspad Jugoslavije, Prosvjeta, Zagreb 1999.

Nenad Dimitrijević: Slučaj Jugoslavija; socijalizam, nacionalizam, posledice, Samizdat B92, Beograd 2001.

Alaida Asman: Rad na nacionalnom pamćenju; Kratka istorija nemačke ideje obrazovanja, XX vek, Beograd 2002.

Recenzija Plessnerove knjige Zakašnjela nacija; O političkoj zavodljivosti građanskog duha, Naprijed, Zagreb 1997., Srećko Pulig: Pravodobna akademska reakcija ili rano Marko na Kosovo stiže, u časopisu Bastard, Zagreb, 01, decembar 1998.

Charles Taylor: Multiculturalism; Examining the Politics of Recognition, s komentarima K. Anthony Appiaha, Jürgen Habermasa, Steven C. Rockefellera, Michaela Walzera i Susan Wolf, (uredila i predgovorila Amy Gutmann), Priceton University Press, New Jersey 1994.

Zbornik Identities; Race, Class, Gender and Nationality (uredili Linda Martin Alcoff i Eduardo Mendieta), Blackwell Publishing 2003.

Georges Devereux: Komplemataristička etnopsihoanaliza, August Cesarec, Zagreb 1990., naročito Poglavlje VI, Etnički identitet: logičke osnove i disfunkcije.

Peter Halward: esej Volja naroda, feljtonizirao u 4 nastavka u Novostima; Samostalnom srpskom tjedniku, Srećko Pulig: Put stvaramo hodajući; Uključujuća opća volja; Povjerenje u narod; Narod ima samo put pobjede. Dostupno na Portalu Novosti http://www.portalnovosti.com/put-stvaramo-hodajuci; http://www.portalnovosti.com/ukljucujuca-opca-volja; http://www.portalnovosti.com/povjerenje-u-narod; http://www.portalnovosti.com/narod-ima-samo-put-pobjede.

Miroslav Krleža: Narodna zajednica; Teze za jednu diskusiju iz 1935. godine, u knjizi Deset krvavih godina, Zora, Zagreb 1971.