Večernjakova naslovnica s fotografijom šefa tajnih agenata naše zemlje objavljena je trećeg umjesto prvog travnja propustivši tako priliku da se zabilježi u anale prvoaprislkih remekdjela 

Piše: Romano Bolković

Samo nas dva dana dijele pa da uzviknemo: Ovo je genijalno!

Samo dva dana!

I sami shvaćajući mjeru ovog peha, urednici su “Večernjeg lista” grafički istaknuli brojku 3., jasno dajući do znanja da ih je samo 2 dana dijelilo od savršenstva: da je ova ista naslovnica objavljena 1. travnja, bilo bi to remek-djelo: jedan pogled na naslovnicu s ovom fotografijom i ovim tekstom, i prvoga bi aprila svakome sve bilo jasno.

Ovako, stvar zaslužuje ipak rečenicu, dvije upute za uporabu:

Jedan od najvećih obavještajaca XX. stoljeća, Markus Johannes Wolf zvan Mischa, šef Hauptverwaltung Aufklärunga Stasija, kao glavni hladnoratovski spymaster istočnoga bloka, nazivan je i “man without a face”: do 1979. godine zapadne službe nisu imale ni najmutniju predodžbu o tome kako njihova arcinemeza izgleda.

To se zove špijun.

Ovo ovdje, oprostite gospodine Markić, ali ovo je samo Hrvatskoj vlastito: u Japanu bi, iz samopoštovanja, kad već nije znao raditi svoj posao kao čovjek, barem da se iz njega kao čovjek povuče, šef obavještajne zajednice i prije no što bi urednik dao grafičkome nalog da naslovnicu jednoga od dva najtiražnija dnevna lista u zemlji ovako prelomi, na vrijeme imajući o tome informaciju a ne mogavši to spriječiti, jednostavno malo raskopčao gumb, dva, uzeo žlicu za cipele, ako već nema prikladan wakizashi (onaj kraći samurajski mač), i u nastupu razumnoga entuzijazma lišio sramote. I života, jasno, ali, život u sramu to i nije, to je životarenje nedostojno čovjeka.

Ne pišem ovo da bih na bilo koji način uzeo udjela u zavadi oko šefa SOA-e. Pišem ove retke jer mi je, gospodine Markić, budući da i sam znam do neke mjere Antu Gotovinu, a vi ste ratovali s njime i on vas i kao suborca i kao čovjeka hvali, naprosto nevjerojatno da dopuštate ovakvo poigravanje, vi, ozbiljan čovjek, na ovako ozbiljnom mjestu, s vašim imenom, likom i djelom.

Jer, vidite, ovo je sprdnja, nehotična zasigurno, ali svakako sprdnja s hrvatskom obavještajnom zajednicom, i vama, njenim čelnikom. Nu, recite, kakav je to tajni agent, štoviše šef agenata jedne zemlje, čija je fotografija objavljena preko cijele naslovnice dnevnoga lista, pa k tome u nedjelju, a uz objašnjenje: ovo je novi šef sigurnosno-obavještajne agencije!?

Dobro da ne piše: ovo, a ne netko drugi!

Oprostite, situacija je vrlo glupa: nije smiješna, a opet, ne može se čovjek prestati smijati. Pa kako da putnik namjernik, kad vas vidi slučajno u nekom kafiću, ne kaže: “I dajte šefu SOA-e što pije.”?

Ovo je da se čovjek zbilja ubije: pa umjesto da imate svoju diskreciju, adekvatnu zanimanju, vi kao da ste pobijedili na takmičenju za američkog, ne hrvatskog idola. Mogu zamisliti kriminalce u regiji kako se klibere: Znači, ovo, značiiiii…straaaašnooo…, ori su u duhanski nagriženom basu Zemuna. O ozbiljnijim konzekvencama ne želim ni razmišljati: kad to vide po ambasadama ljudi zaduženi za obavještajni rad i dokolicu, smijat će se većim grohotom no diplomatski kor pri prolasku onih drvenih raketa na jarunskom mimohodu.

Stvarno neugodna situacija, ono, znači, straaaašnooo. Jer, nema sada kriminalca, u rasponu od džepara pa do hrvatskog političara, koji neće znati kako izgleda šef tajne policije RH. Što je gore, znat će to svaki agent ovoga svijeta. Da vas ne ureknem, nažalost, znat će to i svaki terorist. Da nastavim? A po definiciji vašega posla, to kako vi izgledate trebao bi znati malo tko.

Ono što me najviše čudi, jest da ste vi uspjeli osvanuti na naslovnici lista zemlje u kojoj stotine i stotine udbaša, kosovaca, sidovaca i inih mirno pučka lulu, šeće psa, karta ili igra šah, i nitko u ovoj zemlji ne može spojiti njihovo ime, lik i djelo, a ako to netko za javnost i učini, nitko mu ne vjeruje, pače denuncijant doživi totalni prezir, ili kao siroti Marčinko izgubi i posao. To je zbilja uspjeh: oko vas tisuće anonimnih doušnika i špija svih povijesnih naslaga zemlje u kojoj je još uvijek aktualno pitanje gdje je Stevina radio-stanica, oko vas tisuće stranih obavještajaca, i ama baš ničije lice sa sigurnošću ni s jednom agenturom nitko ne može povezati, osim što za vas piše, velikim, krupnim slovima, tako da i miopija – 6 s vrha nebodera vidi pročitati u izlogu lokalnog kioska: OVO JE NOVI ŠEF SOA-e.

Jebemu repu, ovo je stvarno neugodno.

Ja bih dao odmah ostavku, ne lažem vas. Zaista. Kupio bih harmoniku, stavio zlatan zub, i kad je već ovako, krenuo bih na sve ili ništa, s medvjedom ili bez njega.

Ali da nakon ovakve potjernice nastavite nonšalantno, dolazeći recimo u ponedjeljak na posao, s radom u obavještajnoj zajednici, pa to je proturječno. I komično: kao gladni kuhar, bolesni doktor, ili zubar kojega muči zubobolja. Tako nas sad gleda s naslovne stranice – javni tajni agent. Dapače: šef!

Joj, joj, neću vam više soliti ranu, ali ovo je loš početak dana.

Prokleta nedjelja, zapjevao bi Aki, da mu je do pjesme.