Noć, gladna kao mrki medvjed

Noć, gladna kao mrki medvjed,
uzima liz po liz šume
tih milijardu crnih sladoleda liže,
guli jele, borove, smreke
do njihova malog ljetnjeg srca.
tiho hodam po tlu kao po rubu zlatnog reza
šuma, šuma se
raskovitlava, naginje kao brod
njezin je nagib noću
kao nagib savršenih ljubavnika
u prvoj bračnoj noći.
tiho hodam stazom kao po rubu zlatnog reza
šuma je noću oštra
svaki njezin list mi se uspinje kičmom
uzlazi kao dim toccate,
zapinje gore o sto jezika električnih slavuja.
u kaputu nosim taman ekran,
čekam da mi kao komet bljesneš porukom
ali ti si samo fotografija koja se najela snijega
poderala se o zlatni rez po mjesečinom
i iskrvarila pod gazom noći.
prah prahu,
snijeg snijegu.