U »Novom danu« TV N1 osvanuo je i navodno novi Ivić Pašalić. Napadno nasmijan i uporan u pokušajima da gledatelje uvjeri kako posljednjih desetak godina – otkako »svojim radom nastoji zaraditi plaću za sebe i za druge« – stvari gleda drugim očima. I spreman da, sa svojim bogatim iskustvom proizvođača i prodavača peleta, »utječe, koliko može, da se stvari mijenjaju na bolje«.

Tom navodno novom Pašaliću je, kaže, »žao kad osjeti da ljudi misle da ih ‘farba’«. A žalosti ga i što »ne izvlačimo pouke iz pogrešaka i ne shvaćamo da nismo centar svemira nego mala zemlja u kojoj bi se moglo živjeti daleko bolje«.

Upitan bi li s tom novostečenom peletnom pameću, kad bi to bilo moguće, donio odluke drugačije od onih kakve je donosio u vrijeme kada je uz Franju Tuđmana bio najmoćniji čovjek hrvatske politike, novi Pašalić skromno odgovara da ni tada »nije imao poziciju utjecati na bitne političke odluke«, ali da »osobno nije radio neke krive političke procjene«.
Jedino što bi kod staroga Pašalića promijenio, bio bi, kaže, odnos prema novinarima. Bitno bi ga popravio i ne bi mu se više događalo da urednike naglavce izbacuje iz ureda. Jer otkako se umjesto politikom bavi peletikom, shvatio je da »nema kvalitetne politike bez kvalitetnih medija i otvaranja tema koje političari ne vole«.

Novom je Pašaliću naglo uvenuo osmijeh na licu kada ga je Tihomir Ladišić upitao – je li Franji Tuđmanu ikad palo na pamet da ugasi Feral Tribune. To pitanje je Tuđmanova pobočnika nagnalo da se naprasno i patetično skiseljene face vrati u neke davne ponedjeljke: »Meni je ponedjeljak uvijek bio nervozan dan jer je izlazio Feral i bilo je pitanje što će izaći. U svima nama je to stvaralo nervozu. Predsjednik se osjećao poniženo, smatrao je da to nije u redu. Nije to bio bijes, baš mu je bilo žao i pitao se zašto. Nije mu bilo to lako gledati. Ali nikad mu nije palo na pamet to zabraniti. Te stvari su ga živcirale i mislim da je bio nezasluženo izvrgnut takvoj poruzi. Kritika ga nije osobito smetala, ali takav ga je način kritike jest.«

Iz novog je Pašalića tako progovorio onaj stari, onaj isti koji je Tuđmanovu namjeru da Feralu i još nekim nepoćudnim tiskovinama čim prije stane na kraj opsluživao revno i planski. O čemu najpouzdanije svjedoči stenogram radnog sastanka održanog 3. ožujka 1997. godine u Predsjedničkim dvorima, s početkom u 13 sati i 5 minuta:

PREDSJEDNIK: Zatim, Tisak. To je navodno u našim rukama. Dajte onda da onemogućimo da nam prodaju takve njihove, tjednike, Ferale itd. Zašto to ne učinimo?

Dr. IVIĆ PAŠALIĆ: Predsjedniče, odluka o tome da se nešto ne prodaje se može donijeti, ali to će onda sasvim sigurno izazvati groznu buru, pitanje je šta je nama više u interesu… Ono što smo mi uspjeli napraviti je to da smo prodaju Ferala stvarno sveli, negdje se to vrti između 17 i 20 tisuća, a sa 42, 43… To se mora polako i pametno skidati, inače im radimo uslugu. Tako da se na ovaj način indirektno malo po malo može puno više napraviti, nego da im dademo štofa da nas udare. Ali to možemo napraviti, i to se radi, Predsjedniče, kontinuirano, pogotovo s Feralom.

Pašalićevu strategiju polaganog ubijanja Ferala uz pomoć distributera u državnom vlasništvu, pred nestrpljivim je Tuđmanom hvalio i tadašnji ministar obrane…

GOJKO ŠUŠAK: Ovo je najefikasniji način, Predsjedniče… Jedno je ne plaćati, a drugo je, ja sam to Kutli govorio… Naime, jasno je da se to ne može organizirati, to je opet mali broj ljudi, ovi koji razvoze, jednostavno kasne dan, kasne dva dana, nije uspio dofurati… Ovo što kažeš: prodaje se najbolje na Trgu, nije došao na Trg, nego se prodaje na Črnomercu gdje ga nitko neće kupiti, razumiješ. Tu ih sabotirati. Ali to onda nekoliko ljudi samo zna, a tisuću ljudi ne može to znati. Ovdje ih zna samo pet, šest koji raspačavaju.

Vratimo se sad iz tih starih vremena u »Novi dan« gdje novi Pašalić na Ladišićevo hipotetsko pitanje »Bi li Tuđman skinuo s programa Montirani proces?« odgovara: »To je nezahvalna tema. Ja mislim da, ako je nešto u okviru zakonitog i civiliziranog, ne treba se obazirati na to. Nervozne reakcije vlasti su dobar marketing za drugu stranu.«

A čim Pašalić spomene zakonitost, pa još nakon toga krene kritizirati nizak nivo demokratičnosti u današnjim političkim strankama, odnekud se javi sjećanje na onog Pašalića otprije 20 godina, kada je pokupio neprebrojene glasačke listiće za izbor članova Gradskog odbora HDZ-a u Splitu i odnio ih u Zagreb, da bi potom telefonskim putem javio koga su splitski glasači navodno izabrali. Na primjedbu zaprepaštenog članstva da takav postupak nije u skladu sa Statutom HDZ-a, svemoćni je Pašalić hladno odgovorio: »Ja sam Statut!« I još i danas bi on bio Statut da ga u međuvremenu Sanader, zahvaljujući statutarnim promjenama, nije izbacio iz stranke bez prava na povratak.

Nikoga tko još pamti staroga Pašalića ne treba čuditi što je ovaj novi na kraju »Novoga dana« iskazao posebne simpatije prema ministru kulture Zlatku Hasanbegoviću. Ni što je stari Herr Flick u ovome novom – koji predvodi udar na medije pod kodnim nazivom »Desant na Drvar« i koji za ulično nasilje nad novinarima krivi njih zato što pišu koliko i one što ih zbog pisanja tuku – nepogrešivo prepoznao jedinoga dostojnog baštinika svoga lika i djela.

A i Hasanbegoviću bi u »desantu na Drvar« mogla koristiti Pašalićeva iskustva vezana uz Grupo, Hypo, Kutlu, Večernjak, Montmontažu, tvrtku Ermitaž… Da nam duh Hrvoja Franjića poživi vječno!