Piše: Izet Medošević

Sjedi se u na terasi u starom gradu. Proljeće, gužva, konobar me mrzi, na stolu novine, prolazi Fit. Halo Fit štaš pit!!
Fita smo voljeli svi al on nije mario nit se ikad kome čmario.Ipak sjedne na čas, odbije konobara, kao nema vremena, te izvadi iz torbe neke fotke i crteže. Pokazuje prstom, objašnjava, zatvara oko da bolje procijeni kompoziciju….
“ Nije loše Fit, prolazno, mogao bi reći.“ Fit i dalje gleda u papire kao da ih vidi prvi put. Nit je siguran nit objektivan..
– Ma dobro ti je to“ , velim mu, šta te sad briga, nakon toliko godina. Tko još uopće gleda na kvalitet moderne umjetnosti ?
Kakva umjetnost, kakvi bakrači? Totalni demode..
– Pravo zboriš, veli on, pa uzme upaljač sa stola i krene paliti papire.Jednog za drugim. Gore remek dijela! Ekipa otkida.
Evo konobara.Stoji, stavio ruke na kukove i prati u čuđenju. Nešto kao mora, al mala je to para i velika neugodnost da se sad izlaže pred audoditorijem i možda ispadne smiješan i nespretan, jer Pit pali i ne jebe, a i ekipa se guši od smijeha sve jače i jače. Progresiva alternativa. Napokon stižu krikitike sa sujednog stola.Trebe se žale, smrdi im celuloza u plamenu.Uđem u kafanu ja, konobar mi veli , a?

Najzad netko poput Pita! Istinski performer. Sad i ovdje, bez prejudiciranja, kataloga, mišljenja i dogovorene kritike.
Loži sve, dolazi zima, ne ona klimatska, ta je upravo prošla kao da je nije ni bilo, nego ona prava – vrijednosna, zima zaborava, memorije kraće od cca.3 / 4 dana prema svim pitanjima i događajima, iako su i oni u najmanju ruku upitni pa prema tome i pitanja nemaju nekog smisla, a još manje uzroci i odgovori. Ništa, živjeti se mora, barem tako kažu i vjerujem im dok se ne ipostavi suprotno, da i ja zapjevam onu staru: da mi je lane moje – leći i umrijeti.
Sklapam oči, sve se gasi, ulazim u kino, miris kokica, zvuci žvakanja, žamor, ne vidim stepenice. Reklame tutnje po pola sata. Pucaju Bubnjići … Netko se dere – smanji! Smanji to, o jebem ti mater!.Okrećem se da vidim tko je taj heroj. Okrećemo se svi. I mladi i stari i djeca i roditelji. Neki plješću i žvižde. Sretni što imamo nekog da nas brani, barem verbalno i hulački od korporativne zvijeri koja je stalno tu ispod naših nogu..Banalnost vlada evidentno ali i maštovitost se razvija u proizvodnji novih strahova. Takozvanih mainstreemparanoja, izmišljenih i stvarnih.To se više ne da ni sagledati.Čitava industrija think thank mozgova derenči na promociji meteora, sudnjeg dana, propalih abortusa, muslimana izbjeglica, imigranata Arapa, kemoterapija, s neba palih premijera, Alexa Jonesa,Tomislavamarka, Donald Trumpa, N.L.O –a, kulture počasnog Bleiburškog voda; od marksizma do ustaštva u tri kondorova dana. Svega nas je strah, al se ti strahovi barem izmjenjuju dok korporativna zvijer ne odustaje, ona je stalno tu, u svakoj sceni i na svakom plakatu.Odbacujem crne misli. Zamišljam Fita razvaljenog preko oba sjedišta kino dvorane kako reži: Prč – it, sve zapalit! Evo narode počinje film.Kičasto i grandiozno, koktel Seagala, Matrixa i Di capria. Vidi se već po uvodnoj špici da tu kruha neće biti..Nema kocka da omane.Bacio sam sto kuna u ždrijela Cinestaru i jedino mi preostaje da se odmah dignem i odem kući, sretan što je imam i dovoljno pametan da se tome ne veselim pretjerano..Počinju reklame, vrijeme je za pauzu, epp –e, dio drugi nakon reklamnog bloka.

Uf, što se pravim pametan, obavješten i uporan, pa to je za popizditi.Kombinacija lupetanja Ve. Rudan i Milovana Đilasa.Velikih ljudi u suženim okvirima.Sve to znam zahvaljujući internetu a i ništa ne znam zahvaljujući navedenom također.Isto kao i Vi dok ritam vozi kao zvijezda hard corea, tupa, tupa, tu tupa, tupa, tupa, tu tupa. Osuđen na sebe samog zamislite, i to je to!

I vi dragocjeni moji, bar još nekoliko minuta, patite samnom. Vama je lakše prijatelji.Vi izlazite barem malo na zrak, imate prolaz do balkona. Od dura preko molske pentatonike do nesnosne distorzije novih pravaca metala, nikad dovoljno starog i uvijek u najboljim godinama a dug je put konji moji u – četrdesetima. A neki su u pedesetima, šezdesetima, devedesetima pogotovo, dobrodošli u svijet prodavača gitarske opreme i internet oglasnika, jer drugo ne postoji da bi se zabilježilo, a kamoli pamtilo duže od 20 sekundi..
O salonska umjetnosti, otpore dragocjeni! Da sam barem kao Fit! Trava i shit i to je Amerika!