Donosimo ulomak iz knjige Irene Matijašević ”Crno pismo” (Algoritam, Zagreb 2015.), koja je prije nekoliko dana promovirana u zagrebačkom Vinylu.

Nosila sam njihove misli, vozila se njihovim cestama. Ne, nije točno. Vozila sam se sama, ali u mislima su mi stalno bili oni. Sad više nisu. Glava mi je prazna. Jer kad ne mislim o njima, ne mislim ni o čemu. Samo da bih njih impresionirala mislim. Mozak se natprirodno dobro odmara i ne šalje nikakve signale, nema moždane aktivnosti kad sam u stanju odmaranja. Radim to često, kao yogin. Najčešće uz kavu i cigaretu preda mnom, noge dignute na stol, i onda počne pražnjenje glave. Posebno volim gledati ispred sebe, u neki prizor kojega dopušta ovaj prozor, kao u crkvi. Na visini je na kojoj su obično prozori u crkvama. Dolazim u to stanje, posvemašnjeg rasterećenja. Pustim se i plutam. More me prima. Ne gubim ništa, ležim, a ono ispod mene pokazuje svojim kretnjama da nije mrtvo, kao obično tlo. Ritmovi koje daje mreža za ljuljanje. Ritam uspavljivanja. Kao u kolijevci. To je dobro, za sve s lošim živcima. Jesam li rekla nešto važno danas? Nisam, šutjela sam. Odšutjela sam dan, i tako ću i sutra. Šutjeti, šutjeti, da ne smrdimo. Riječi imaju zadah.

Moraš znati da vrt nije zauvijek, iako kad uđeš u njega gubiš osjećaj za vrijeme. Dotakneš zauvijek. I zato ti se teško vratiti. Vrt je mjesto gdje si pojela previše voća i krala si ga, kao da si jako gladna… onda se vraćamo, uvijek se vraćamo na zemlju, nakon tog neba. Ekstaze i poremećenosti. Jer ljubav je poremećaj. Ljubav je trošenje zaliha sebstva, kojih i inače imam malo. Ljudi s tako malo sebstva bi trebali samovati. Uvijek bi se trebali držati svoje ulice, svojeg krova nad glavom, svojih haljina. I svojih omiljenih rituala. A ja stalno uzimam novo, nikad mi nije dosta promjene, iako se s godinama ipak sve više vraćam sebi. Danas sam bila u shopping centru i bilo me sram što tamo zalazim. Smucala sam se, kao krijumčar. Ne pripadam mahnitoj potrošnji. Bilo me sram, a nekad sam u tome uživala. Kupila sam jednu majicu. Zatim sam došla i stala pred ogledalo i rekla sebi: ok, nisi bolesna. Nisi bolesna od kapitalizma. Nisi mahniti potrošač. Onda sam se pitala: zašto? Zašto sam tako stroga? Zašto ne bih mogla biti mahnita žena, mahnita od ljubavi ili od kupovanja? Ali ne. Nešto u meni ne dopušta mi da se pustim. Da se bacim. Ja se nikad nisam voljela bacati. Moj ulazak je miran, mirno ulazim u život, mirno i polako tonem.

Znam da ću ti ovo poslati. Šaljem ti jer si velik. Jak. Jer nikad nisam upoznala biće poput tebe. Život je bio siromašan. Trpeza je bila oskudna. Bili su na njoj poluproizvodi. A sad je došla sirova hrana. Sve se mijenja. Osim što ja ne odustajem. Ali odustala sam od ljubavi. ako ona znači gubitak. Zašto mi je bila predstavljena kao gubitak sebe, gubitak uzda? Ne znam. Drugi se ljudi lako puštaju, ja ne. U sve moram zaviriti da bih ušla. Znači, moram znati ljubav prije negoli je doživim. Ali ne mogu je upoznati jer ona je nešto drugo, nije ja. Ona je nešto treće. Ali ja ne ulazim tamo, gdje je mračno i nepoznato. Svaki moj korak je osvijetljen i znam kamo me vodi. Jedna mi je mudra žena rekla: znam koji je tvoj problem, previše si racionalna. Nekoć davno bila sam previše iracionalna. Onda sam okrenula ploču. Sad je pol posvemašnje racionalnosti. Razuma isprva nije bilo, ali kad se pojavio zavladao je apsolutno, kao monarh. Nije mi dao pravo glasa. Moji demokrati nisu imali šanse. Demokracija ionako nikad ne uspijeva, mase nisu uvijek u pravu, ali su barem točne, jer demokracija je vlast vremena, ne ideje. Vlast doba, razdoblja. A ne vječnosti.

U demokraciji smo svi sretni, vjerujemo da smo izabrali nju.

Ja vjerujem da sam izabrala nešto, ali nisam. Nisam izabrala ovu knjigu, ni tebe, ni sljedeće knjige, ni prošle. Sve je došlo niotkuda, iz te crne rupe, crne površine koje sam se bojala i uvijek sam tražila svjetiljku da osvijetlim put kojim hodam. Nikad pak nisam pisala drukčije nego ovako; centimetar po centimetar ulazim u tminu, i ona se smanjuje. 

Jer, ako zaista voliš sebe, ne možeš raniti nikoga. I to je bila zadnja lekcija u školi. Ne želim biti povrijeđena, a ako se to dogodi, bit će to zato što ti ljudi ne vole sebe. Ako vole sebe, neće me povrijediti nego će biti dragi. Dragi moj, tako počinje svako pismo, pa i ovo neka tako završi.

Dragi, ljubav je dvorište u kojem se ništa ne zbiva. Ništa izvanjski. Ljubav je kanalizacijska cijev, ako živi i ako je suđena, dogodit će se i u njoj. A ako nije, neka se ne dogodi. Vjerujemo samo u sudbinu, i onima kojima smo suđeni najljepše pišemo. Crno pismo je pismo ljubavi.