Piše: Blažo Davidović

Ne sanjam krune. Ne volim da mi sjede na glavi. A nemam ni masla na glavi. Ne nosim ni šljemove, ni kacige. Ne stavljam čarapu na glavu. Alergičan sam na muške perike. Moja je glava za mene glavna i ne želim ništa na njoj. Ni brojeve, ni upitnike. Hoću samo šešir. Jer sam star, prokleto star, sijedim i kosa mi opada, nemam češlja i kosa mi je ko Hrvatska. Čudne forme, isprekinuta, razvedena i ima dosta ljudi koji me pljucaju.

Zapravo, šešir je duh. Iz šešira izvlačim još jedan dan, pureće hrenovke, skakavce, pelinkovac, elastične flastere, sjećanje na njena bedra, izvlačim sebe, znajući da sam trik, jeftini, podli, prljavi i pakosni trik razvratnog mađioničara bez publike.
Desetak godina sam bio bez šešira, nikako ga kupiti, nikako ga negdje potrefiti, baš taj, upravo takav. Moj. Lični, osobni, personalni.
I da, poželim i umrijeti.
Ali, sa šeširom na glavi.