Slobodno zidarstvo (od engleskog freemasonry), međunarodni pokret s humanitarnim ciljem na osnovi tolerancije i življenog bratstva. Slobodno zidarstvo, nastalo u kasnom Srednjem vijeku u Engleskoj udruživanjima slobodnih klesara u građevinske radionice, a koje se kasnije organiziralo u hramove, lože i velike lože, 1738. godine u Njemačkoj je doživjelo znatan uzlet pristupanjem kasnijeg Friedricha II. od Pruske. Tokom 18. i 19. stoljeća mnoge značajne ličnosti iz kulture, privrede i politike (među njima Goethe, Blücher, Wilhelm I.) pristupile su slobodnom zidarstvu. Pozivanje na to nije, međutim, njemačke slobodne zidare zaštitilo od nacionalsocijalističkih progona koji su započeli još u razdoblju borbe, Kampfzeitu, što je posebno poticao Rosenberg (između ostalog spisom „Zločin slobodnog zidarstva“, 1922.).
Kako narodnosno, völkisch, orijentirani kritičari tako i nacionalsocijalisti, predbacivali su slobodnom zidarstvu, a ono je odgovaralo Ludendorffovoj neprijateljskoj slici „naddržavnih sila“, što su svojim „humanističkim bajanjem“ u 19. stoljeću poticali emancipaciju Židova i time u njemački duhovni život unijeli „rasno tuđe“ utjecaje. Iz katoličke borbe protiv slobodnog zidarstva preuzeta je krilatica o suučesništvu „Židova i slobodnih zidara“, a lože su se suzbijale kao „legla talmudiranja“. Hermetični običaji slobodnog zidarstva, njegov karakter tajnog društva, učinio ga je osobito pogodnim za nacionalsocijalističke teorije zavjere, a njegovu razmjernu slabost (1933. godine oko 76 000 pristaša) pak za strategije stalnog krivca. Odabir članova shodno društvenom položaju tumačen je kao „kastinsko izdvajanje“ i time kao nespojiv s ciljem izgradnje „narodne zajednice“. Međunarodna mreža slobodnih zidara važila je kao sigurnosni rizik i izdaja naroda i „rasne misli“.
Odmah nakon preuzimanja vlasti, stoga je započeo zaoštreni teror nad slobodnim zidarstvom, što ga je posebno pogađalo jer bi se ono tako rado bilo uključilo u „djelu nacionalne izgradnje“. Taktika udobrovoljavanja, na primjer molbama predsjedniku Carstva Hindenburgu ili preimenovanjem loža u „Njemački kršćanski red“ te preuzimanjem arijevskog paragrafa, nije međutim bila od nikakve koristi. Do sredine 1935. godine većina loža bila je šikanirana tako da su se same ukidale, a 6.9.1935. uslijedilo je prema Odredbi o požaru Reichstaga prisilno ukidanje svih preostalih slobodnozidarskih društava te zapljena imetka loža, budući da su određene za „neprijateljska nastojanja protiv naroda i države“. Državni činovnici koji su istupili iz loža tek nakon 1.3.1933. isključeni su iz stalnog zaposlenja i mogućnosti napredovanja ili su pak otpušteni, a ostali su zadržani na poslu samo uvjetno. U Glavnom uredu Sigurnosne službe (SD-Hauptamt, kasnije Glavni ured sigurnosti reicha, RSHA) ustanovljena je Referada za slobodne zidare II/111. „Tvrdokorni“ pristaše slobodnog zidarstva okajavali su svoje držanje u koncentracionim logorima ili u ratu „dokazivanjem na frontu“. Kasnije su i na područjima pod njemačkom okupacijom provođene mjere protiv slobodnog zidarstva.
Grosses Lexikon des Dritten Reiches / Veliki leksikon Trećeg reicha/, ur. Christian Zentner i Friedemann Bedürftig, Südwest Verlag, München 1985.Prijevod: Nenad Popović
Nap. prev. Usporedi:
radio gornji grad 
