“Ja sam uistinu osoba dijaloga, ali i načelnih beskompromisnih političkih i nacionalnih stavova…” – rekao je o sebi nježnim, tepajućim glasom ministar kulture Zlatko Hasanbegović kad su ga novinari pitali što misli o Anti Tomiću i onim barabama što su nedavno u Splitu Tomića naumili privesti “odgovornosti za javno izgovorenu i/ili pisanu riječ”.

Piše: Nenad Horvat (Kontraportal)

O načelnim i beskompromisnim političkim i nacionalnim stavovima gospodina ministra puno smo čitali posljednjih mjeseci. Oni možda jesu načelni i možda jesu beskompromisni, ali su opaki, štetni, pogrešni i patološki. Temelje se na floskulama o “antifašističkim floskulama”, na patnji, očaju i razočaranosti zbog poraza iz četrdeset pete, na (šatoraškim žargonom kazano) “izjednačavanju krivnje” ustaša i partizana kao i na “neimenovanju agresora” (nota bene, šatoraši su na ovo posljednje posebno alergični), relativiziranju endehazijskih jasenovačkih zločina, simpatiji prema esesovcima i njihovim imamima, identifikaciji sa sedlarovskim falsifikatorima koji svoje falsifikate pretaču u trash-filmove, liričnom solidariziranju sa šehidima i drugim zločincima, kićenju sumnjivim kapama i sličnim skandalima. Teško da bismo riječ mogli prigovoriti – zaista beskompromisno! Kriptoustaški, ali beskompromisno.

O tome da je gospodin ministar osoba dijaloga također nema ni malo spora. On govori malo, ali sporo. Tiho kaže ono što ima, nerijetko čak štoviše bez većeg zamuckivanja, i – doviđenja! Pitanja si zakačite za šešir. Dijalog – to je kad ja govorim, a ti šutiš i slušaš, naročito ako znam da ne misliš kao ja. Dosta je bilo “promidžbenog rata”. Tako je kako ja kažem, a sve drugo je “pseudohistoriografski kliše o ‘dobru’ i ‘zlu’, o ‘fašizmu’ i ‘antifašizmu’.” Točka! Kakav razgovor, kakvi bakrači… Naime, svjestan je toga naš Zlatko, pravi dijalog je potencijalno opasan: on nosi rizik nesporazuma, neslaganja i konflikta. Za takvo nešto treba imati petlje (prostaci bi rekli: treba imati muda). Ultimatumi su sasvim druga stvar: ili se slažeš sa mnom ili si u krivu, čime se automatski svrstavaš uz “jugoslavensku komunističku historiografiju” i “obavještajnu publicistiku”, ili – što je još gore – anacionalnu, dekadentnu kulturu. Takva kultura je iritantna i neposlušna te, dakako, ne zaslužuje nositi časno ime kulture. Kultura može biti samo i jedino hrvatska kultura; sve dugo je degenerično, odvratno i gnjusno, u biti zločinačko. Hrvatska kultura ima da pjevuši onaj poznati stih: „Puška puca, a top riče – barut miriše…“; u suprotnom nema para! Koliko muzike – toliko para, tako to ide u hrvatskom dunjaluku.