Piše: Žarko Jovanovski

Kad god bi ga netko pitao “kako ste”, on bi samo nasmiješeno odgovarao – “dobro” i onda više dalje ne bi ništa govorio. Kod tog “dobro” svaki bi razgovor kopnio. Od njega nije ni očekivano ni traženo nešto više. Par suhoparnih riječi reklo bi sve što je trebalo biti rečeno kada se susjed susreo na cesti ili na tramvajskoj stanici. Ponekad bi se na sve nadovezlo još i samo neko, na prvi pogled značajno, a zaprvo potpuno besmisleno kimanje glavom nesuđenom sugovorniku. Ono bi kobajagi dopunjavalo i objašnjavalo sve samo po sebi i samodostatnim mehanizmom uspješno omogućavalo naprasni prestanak bilo kakvog nastavka komunikacije.

Uostalom, ljudi smatraju, sasvim logično, da ako netko kaže da je “dobro” tu više nema rasprave. Samo nesreća tjera ljude da se govori dalje i da se obrazlaže proživljeno. U “dobrom” nema nikakve drame – tu se sve priče završavaju sretno. “Dobro” i točka. O “dobrom” ne možeš ništa dodatno zaključiti, ne možeš to komentirati. “Dobro” blokira rad mozga – tu je kraj svakoj potrebi da se dalje istražuje. “Dobro” je i pomalo dosadno. Ono nema nastavaka, nema zapleta. To je ustajala voda, nepremostiva prepreka. U krajnjoj liniji “dobri” ne mirišu ni po čemu. Čak i pomalo smrde po dosadi.

Pošto je sve u njega uvijek bilo “dobro”, ljudi ga nikada ništa nisu dalje pitali niti mu dozvoljavali da im opisuje svoj život pa da se kroz razvijen razgovor dobije još neka informacija. A najmanje ona gola, usputna i nepotrebna informacija – s popisom bolesti, listom upravo preminulih rođaka, informacija s ugrađenom meteorološkom žalopojkom ili informacija o dramatičnoj avanturi puknuću vodovodne cijevi u stanu. Nešto što se zaboravlja u tisućinki milisekunde nakon što se dijalog prekine ali ostaje zabilješka nečijeg postojanja i ostavlja u ušima smrad života na planetu Zemlja.

Svaka komunikacija s njim, dakle, naprasno bi završavali prije nego bi i počela te nitko od ljudi oko njega o njemu nije znao ama baš ništa. I takvo stanje se neupitnim činilo potpuno u redu. Neki ljudi ne iziskuju nikakav trud. Neki u okruženju su nam stranci daleki kao Mars i Venera i njihove životne putanje jednako su kao te planete udaljene od centra naše pažnje. Oni su samo sitne točkice koje bez veze sjaje na nebu i kada su nam susjedi.

Tako je na kraju pomalo čudno da su ipak uočili da je u jednom trenu nestao iz njihovih života, da ga već duže nema, da nasmiješeni čovjek koji uvijek odgovara da je “dobro” nije više prisutan u njihovoj svakodnevnoj rutini. No zapravo njegova odsutnost nije odmah primijećena. Bio je to jedan dosta spor proces koji se na kraju razvio u sprdačinu i svoju vlastitu negaciju solidarnosti s ljudskom nesrećom.

Prva je odsustvo njegove prisutnosti primijetila prodavačica u lokalnom dućanu. Jedne večeri, malo prije nego je zaspala, pomislila je kako tog čovjeka već dugo nema kod nje u trgovini. Vani je kišilo, nedjelja, početak rujna, doba godine kada misli nije uvijek moguće uspješno kontrolirati. Bio je to trenutak njene nesmotrenosti između brižnog razmišljanja o kćerci koja sutradan kreće u prvi razred osnovne škole i premišljanja što prekosutra skuhati za ručak. Taj mali tren, vrlo kratka pauza između dvije logične misli jednog zatvorenog samodostatnog sistema bila je ambis koji se prostirao pri prelasku s obale na obalu kanjona preko krhkog mosta koji se ruši. Uhvatila se za neku, bilo koju misao u tami kišne noći da dostigne na drugu stranu da se ne surva u vlastito beznađe i ne izgubi kontrolu nad sobom. Moglo je to tada biti i bilo što drugo. Neka vijest tog dana pročitana u nedjeljnom izdanju novinama, preispitivanje sumnje da je suprug već neko vrijeme vara ili povijesna rekonstrukcija njenog prvog dan u prvom razredu osnovne škole. No umjesto uobičajnih i udomaćenih misli u nadolazećoj panici dohvatila se slučajno baš za njega. Jedan tren bio je dovoljan da joj se nestali susjed ušulja u snove. I onda je zaspala.

Sanjala je kako hoda ulicama grada koji gori. I svi oko nje trčali su u panici, kako to već jedna velika katastrofa nalaže, samo je “on”, susjed koji uvijek na pitanje “kako ste”, odgovarao s “dobro”, stajao potpuno mirno ispred gorućih zgrada.

– Neobično. – Pomislila je kada se probudila. – Zašto se i on nije uspaničio?

Poslije je u trgovini cijeli dan brbljavo svima s kojima je dolazila u kontakt kazivala svoje opažanje da “njega” više nema. Onako usput između dva obračuna na blagajni i rezanja parizera na deke. I još je susjedima te nekima koji su samo slučajno svratili i ne kupuju tu svakodnevno nekoliko puta ispričala kakav je san sanjala. Mnogi od tih ljudi nisu smjeli priznati koliko ih je njen san preplašio. Kako je moguće da netko smireno stoji dok grad gori? Taj je čovjek sigurno bio neki manijak. Kako im je to promaklo? Tu su priču prodavačice o nestalom tipu zajedno s njenim zastrašujućim snom onda prepričali doma uz večeru svojim ukućanima nadopunjavajući sve svojim mišljenjem ili dodatnim pitanjima. Neki su čak ono što su čuli i san prodacačice ispisali kao status po svojim zidovima internetskih društvenih mreža.

I nešto se onda pomaklo. Klupko se stalo razmotavati. Konačno su u njegovoj bližoj okolini shvatili da ga više nema.

Tako se odjednom, ni iz čega, rodila perverzna potreba da se u kvartu o njemu priča, da se prljava voda neznanja razgrće pod svaku cijenu. “Dobro” više nije bilo tako “dobro”. Kad netko nestane, to naprosto ne valja. Nestajanja prizivaju strah (tko je slijedeći na redu?) i imaju čak neke političke implikacije. Ljudi nestaju u totalitarnim režimima ne u uređenim zemljama gdje se dobro i mirno živi.

Ali iz nečijeg nestanka bi se već mogla konstruirati neka interesantna priča koja narodu gladnom istine, pravde i snova treba kao kruh i zrak. Naročito je radoznalost golicala činjenica da se o nestalom susjedu ama baš ništa ne zna. Pitanja su se rojila sama od sebe. Odgovora ni za lijeka. Za razgrtanje mraka bilo je potrebno uložiti mnogo truda.

Pitanje prvo: zašto je nestao? Ljudi ne nestaju baš tako lako. Možda treba alarmirati policiju? A možda ga je baš policija odvela? Možda je nešto zabrljao na razini nacionalne sigurnosti pa ga je pojeo mrak? Kosturi iz ormara burne prošlosti? A možda je njegov leš s pet ubodnih rana načinjenih prilikom pljačkaškog prepada već dugo zasmrđen u njegovom stanu? Ali gdje je do vraga uopće stanovao taj tip? Gdje bi mogao biti njegov smrdljivi leš? Nitko nije znao. Stanovao je tu negdje među nama. U jednoj od “ovih” kuća ili u jednoj od “ovih” zgrada koje svakodnevno pasivno stoje među nama.

Pitanje drugo: kada je posljednji put viđen? Nestao je iznenada i bez upozorenja. Razgovarajući o njemu ljudi se nisu mogli složiti kada je posljednji put viđen. Neki su tvrdili da ima tome već godina dana. Neki pak da ga nema možda pola godine, ne više od devet mjeseci. Neki su tvrdili da ga nema već dvije godine. Od “onog” Božića. Dakle, zadnji je put viđen za Božić. Za koji Božić? Svi su Božići isti. Ždere se purica s mlincima i francuska salata. Sve su purice s mlincima i francuske salte iste. Razjašnavajući nešto božićima mogli bi zapeti u beskrajnoj petlji. Objašnjavajući ovaj konkretan problem jednog ljudskog nestanka božićima moglo bi se desiti da kažemo da njega, susjeda, nije bilo ni prije deset godina, a ni prije dvadeset godina. Na kraju krajeva, da uopće nikada nije postojao. Ali to nije bila činjenica. Postojao je i bio je jednom među ljudima. “On” je bio i bio je doskora pa ga sada više nema tu. Uostalom, ljudi za Božić ne bi primijetili da sam Isus nestane a kamoli nekakav tip koji među njima živi miran, samozatajan život.

Pitanje treće: što je, pobogu, radio u snovima prodavačice iz dućana? Je l’ mu ona možda bila ljubavnica? Poznato je svima u kvartu da ju njen suprug već neko vrijeme vara s frizerkom iz centra pa je sasvim moguće da je prodavačica iz osvete krenula varati supruga s tipom koji je nestao. “To je sve jasno kao dan!” – tvrdili su u svakodnevnim razgovorima neki susjedi-ridikuli – “ubio ga je muž prodavačice!”

Međutim čovjeka koji je mogao odgovoriti na misterije više nije bilo u blizini. Njegov leš nije pronađen pa je prihvaćeno stanovište da se još ne može kategorički govoriti o ubojstvu.

I što su se više pitali ili pokušavali pronaći odgovore, ljudi su shvaćali koliko malo znaju. Nisu čak znali niti kako mu je bilo ime.

Ne može se reći da je potraga za nasmiješenim “dobrim čovjekom” ili bar potraga za informacijom koja bi razjasnila njegov nestanak ispočetka bila intenzivna. Ljudi su razmijenjivali informacije, sramežljivo, diskretno, nenametljivo, uspust, u užem krugu znanaca i porodičnih članova, u trenucima kad bi razgovor u kafiću ili u parku dok majke prate svoju malu djecu na popodnevnu igru u pijesku upao u krizu, kad bi sve ostale važne teme za razgovor jenjale, kad bi se upalo u paniku zbog predugih pauzi u komunikaciji i slično kao kod prodavačice one ljetne, kišne nedjeljne noći sve bi bio samo neki most do druge dobre teme o kojoj bi se dalo dugo i sočno pričati. S vremenom, važnost pitanja “kamo je nestao taj dobar čovjek” pela se prema gore na top-listama neobaveznih razgovora, te je, malo po malo, gotovo postala potreba nametnuta nekom nevidljivom rukom. Čak je sve postalo nešto kao modni trend. “Gdje je nestao taj čovjek?” – glasilo bi pitanje, veliko pitanje, sve važnije pitanje, ono koje golica maštu i dozvoljava da se kaže toliko toga što se inače možda ne bi usudilo reći o svijetu i ljudima.

Na društvenim mrežama pojavilo se i nešto fotografija s njim na kojima je “dobro – čovjek” redovito bio, ili bluran ili dobrano prekriven drugim ljudima. Analizirale su se prigode na kojima su fotografije snimane da bi se potakla sjećanja i da bi se o njemu ovako nešto ipak saznalo. Ispalo je da je na svakoj od tih slika, čovjek koji je na pitanje “kako ste” uvijek odgovarao “dobro”, nalazio potpuno slučajno. Ili bi bio samo u prolazu ili bi bio nijemi posmatrač tuđih vjenčanja i prijateljskih skupova. I koliko god su se svi pokušavali sjetiti još nečeg što je ovaj u nekoj prilici rekao, nitko se nije mogao sjetiti ničeg što bi olakšalo, preciziralo i usmjerilo potragu niti davalao korisne podatke. Oni uporniji, pokušavali su se u razgovorima sjetiti kako se oblačio, kakvu je frizuru imao. Tu su se stavovi i mišljenja opako razlilazili. Neki su tvrdili da je pušio, mnogi da nije nikad viđen s cigaretom u ruci i da mu je duhanski dim smetao. Neki su čak rekli da su više puta podijelili par dimova marihuane s njim (šutke, naravno), te da se on onda redovito, zbog posljedica uživanja opijata, penjao na najbliže drvo. Ali potom nitko nije točno znao reći niti kada se to zajedničko duvanje točno desilo, niti su mogli pouzdano tvrditi da se to uopće ikada desilo (niti pokazati bar jedno drvo na koje se naduvan popeo). Napušeni ljudi svašta pričaju i uopće nisu relevantan izvor pouzdanih podataka o bilo čemu. Oni slabo razlikuju stvarnost od fantazija.

Kako saznati nešto više o čovjeku koji je šutio i kojeg nitko ništa nikada nije govorio osim “dobro”?

S vremenom, u nedostatku bilo kakvih konkretnih saznanja i dokaza, ljudi su o njemu počeli izmišljati najnevjerojatnije stvari. Postalo je gotovo najnormalnije da se o njemu priča kao o čovjeku koji je sudjelovao u svim ratovima na Balkanu devedesetih i koji je imao dijagnozu PTSP-a. Navodno je prekomjerno pio, a radio je, opet navodno, za neku američku obavještajnu organizaciju (što je imalo za cilj razjasniti njegovu samozatajnost a i naprasni nestanak), te je, opet navodno, za zagrebačko podzemlje izvršio nekoliko vrlo okrutnih mafijaških ubojstava usred bijela dana vozeći se na motoru s crvenom kacigom na kojoj su bila nacrtana dva žuta delfina. Drugi bi zlurado primijetili da nestali susjed nije uopće imao motorkotač. Nije navodno imao ni bicikl. Taj ništa nije imao. Neki stariji ljudi su pričali naokolo kako nasmiješeni čovjek (koji bi redovito na pitanje “kako ste”, odgovarao s “dobro”), uopće nije bio iz Hrvatske, nego je došao iz Češke, te da je potomak nekih poznatih njemačkih pivara iz Plzena a obreo se u Zagrebu, kako bi se sklonio od ruke zakona pošto je iz osvete ubio nekoliko ljudi u Mađarskoj.

S druge strane, mnogi su znali da su sve priče o njemu konstrukcije za koje uopće ne postoje konkretni dokazi, konstrukcije kojima vrlo često dokoni bivši branitelji kojima vrijeme besposleno curi kroz prste pokušavaju svratiti pažnju na sebe u društvu. Naprosto je bilo previše očigledno da se s tako malo informacija s kojima se raspolagalo uopće može napraviti ikakvu suvisla priča njegovog života.

Kako im je, do vraga, taj čovjek promakao?

Intimno, u svakome od onih koji su učestvovali u “velikoj potrazi”, proradio je crv sumnje – koliko još stvari ne vide o životima oko sebe, koliko samozadovoljno i bahato bauljaju prostorom i vremenom brinući samo svoje sebične brige? Takve bogohulne misli o vlastitoj neosjetljivosti prema okolini nikad pojedinci koji bi došli do nepovoljnih zaključka po sebe ne bi izlagali javno. Takve bi “zabranjene” misli ostajale zaključane u glavama kao krivnja koju ne treba priznavati nikome jer liči na slabost koju protivnik rado koristi. Izgledali su sami sebi poput gomile sljepaca. Cijeli jedan slijepi narod koji tapkajući bijelim štapovima hoda kroz život. Reklo bi se da takvim neosjetljivim i sebičnim ljudima možeš podvaliti bilo što – lošu i korumpiranu političku partiju na vlasti, veličanje nacionalne ranjivosti kojom se pravdaju “bolni društveni rezovi” i umanjivanje sloboda građana ili bilo kakva teorija zavjere pa s vremena na vrijeme možeš uvaliti čak i nekog “velikog omiljenog vođu” Adolfija Hitlerovića.

I onda je potraga za nestalim susjedom dobila društveni status misterije koja mora dobiti svoj odgovor pod svaku cijenu. Nečista savjest mora se oprati. Kao da je nastupila neka velika zaraza, uskoro se čitav grad upregnuo da dođe do relevantnih informacije o nestalom. Relevantno ovdje baš i nije prava riječ koja treba opisati bilo što razumski ali u glavama sugrađana ta je riječ opravdavala sva nastojanja.

Prvo je trebalo ustanoviti metodu masovnog traganja. Nedostatak informacija tjerao je na to sasvim logično i prirodno. Bila je potrebna neka metoda koja bi uključivala što više ljudi kako bi svaki neuspjeh mogao biti kolektivno pravdan. Kolektivna krivica prilikom neuspjeha pojedinaca je nelogična ali ljekovita. Logika metode je bila da će općepriznata činjenica postati svaka ona prizvana memorija o njemu, oko koje bi se većina ljudi mogla složiti. Nešto kao demokratski plenum memorije. Na primjer, ustanovljeno je pitanje – kakav je kaput uvijek nosio? Plavi. Da, da, velika većina složila se da je kaput koji je nosio bio plavi. Ako većina misli da je plavi kaput onda naprosto to mora biti plavi kaput. I to je već bilo nešto. Stvari su pomaknute s mrtve točke. Ustanovljena metoda i prvi odgovor dobijen tom metodom svakako je ohrabrio dalju potrag. Sada je to bio nepoznati čovjek u plavom kaputu koji bi na pitanje “kako ste”, odgovarao s “dobro”. Savršeno – više se ne tapka u mjestu!

Sljedeće pitanje – kakve je cipele imao? Naći odgovor za to je bilo puno teže. Kaput je kaput i gotovo (kaputi imaju boju i ništa drugo nemaju), ali cipele imaju boju, vrstu, podvrstu, boju žniranaca ako su cipele na žniranje, cipele imaju visoke pete (ili ih nemaju)… Neki su govorili da je uvijek nosio tenisice, neki da je nosio kaubojske smeđe čizme u špic, a neki da je nosio crne lakirane cipele.Toliko se ideja rodilo da su neki ljudi čak javno tražili da se pitanje cipela odloži za sam kraj potrage kada se o neznancu ipak bude nešto više spoznalo. Malo ljudi gleda sugovorniku u cipele (u ovom slučaju je riječ “sugovornik” vrlo, vrlo uslovna). Pošto se oko toga ljudi nisu mogli složiti, to je općenito obesmislilo pitanje o njegovim cipelama.

Netko se sjetio da ga je nekoliko puta vidio kako iz džepa hlača vadi crvenu platnenu maramicu. Začudo, to je u mnogima potaklo zatomljeno sjećanje. Da, da, imao bi sa sobom crvenu platnenu maramicu kojom bi znao brisati nos! Rijetko tko danas nosi platnene maramice, a crvene više nitko ne rabi, odavna. Crvena maramica bila je odveć upadljiv detalj da se oko toga većina ne bi složila. Unatoč dosta velikom slaganju oko boje (postojanje same maramice nije uopće bilo upitno) neki ideološki desno orijentirani sugrađani izrazili su sumnju u crvenu boju maramice. Njima se činilo da je maramica bila plava, crna ili siva (ali nikako ne bijela jer bi to simboliziralo nacionalni poraz). Radilo se o logici političkog posvajanja nestalog. Kako su desničari tvrdili – nestajalo se u komunizmu – tako je i naš nestali susjed, vrlo vjerojatno nacionalist i domoljub po uvjerenju, nestao nekom komunističkom političkom manipulacijom. Politički lijevi su potom desne podsjetili na nestajanja u njihovim koncentracijskim logorima za vrijeme Drugog svjetskog rata pa je jedno vrijeme trajala prepirka tko je kriv za više nestajanja tokom povijesti. Ova je prepirka tada dobila nacionalnu širinu i zaslužna je da se cijela državna populacija sada zainteresirala za nestalog susjeda koji na pitanje “kako ste”, odgovarao s “dobro” (i koji je nosio isključivo plave kapute te platnene maramice crvene, plave, crne ili sive boje). Tako je metoda traženja informacija o nestalom konsenzusom memorije pokazala prve napukline u jedinstvu oko neke demokratski izabrane i izborene informacije. Prvo se nije mogao stvoriti konsenzus oko cipela a sada je i boja maramice postala upitna. Problem je podignut na političku razinu. No, za većinu u gradu i državi formirana je slika čovjeka u plavom kaputu, s crvenom platnenom maramicom koji na pitanje “kako ste” odgovara isključivo, “dobro”. Za desničare to je bio čovjek u plavom kaputu, s plavom, crnom ili sivom maramicom koji na pitanje “kako ste” odgovara s “dobro”.

Ipak, istim načinom, slaganjem većine, došlo se i do toga da je imao zelene oči, te da je pomalo šepao na jednu nogu (ni tu se ljudi, sada već na nacionalnoj razini nisu mogli složiti na koju nogu je šepao i to ponovo iz uglavnom ideoloških razloga – lijevi bi tvrdili da je šepao na desnu nogu, a desni da je šepao na lijevu nogu) i da je nosio prsten na palcu desne ruke. Prsten na palcu je, doduše otpao jer je poslije opće prihvaćeno mišljenje da mu je palac odrezan dok je kao mlad i vrlo siromašan pilio drva po gradu da bi preživio.

Sljedeće pitanje o njemu postavilo se samo po sebi: kada se kretao, da li je išao pješice, tramvajem ili automobilom, te iz kojeg pravca je dolazio, odnosno kuda se najćešće odlazio? Gotovo revolucionarnom pokazala se tvrdnja jednog od svjedoka, nekog studenta iz Vinkovaca, koji je rekao (ne samo da je rekao nego je i kategorički tvrdio!) da je “dobrog čovjeka” nekoliko puta vidio u tramvaju broj 6 na putu za Novi Zagreb. Svjedok je također potvrdio i da, osim pitanja “kako si?” (s obaveznim odgovorom, “dobro”) drugog razgovora između njih nije bilo i teorija da je živio u Novom Zagrebu, uskoro se pretvorila u još jednu općepriznatu činjenicu.

Trebalo je riješiti još pitanje imena. Imenovanje nestalog sugrađana postalo je imperativom. Bez imena cijela priča o njemu bila bi kao roman bez glavnog junaka. Trebalo ga je nekako imenovati jer bezimenost izaziva strepnju. Nacija više po ovom pitanju ne smije strepiti niti jednog jedinog trena!

Preokret se desio kada je netko (za masu bezimen) bezobrazno ustvrdio da je u Zapruđu, prije skoro dvije godine jasno i glasno čuo kako nestalog susjeda jedna djevojka na ulici doziva imenom. Kategorički je tvrdio da se radilo o Karlu. Svjedok je to čuo vlastitim ušima.

I bi Karlo.

Imena djevojke koja ga je dozivala nitko se nije sjećao. Ona za ovaj slučaj nije ni bila previše bitna pa se ljudi nisu dalje bavili tim i takvim nevažnim pitanjima.

Nakon tog otkrića nitko tko je držao do sebe u gradu i državi nije više sjedio skrštenih ruku. Tražili su ljudi što više informacija o Karlu iz Zapruđa u plavom kaputu, zelenih očiju, koji šepa na jednu nogu i briše nos crvenom platnenom maramicom (odnosno plavom, crnom ili sivom). Međutim, uporniji istražitelji uskoro su otkrili da u Zapruđu nikada nije živio čovjek tog opisa i imena. Bilo je tamo nešto Karla, ali ispalo je da nose smeđe kapute ili crne, brišu nos isljučivo papirnatim bijelim maramicama (dakle nacionalno neprihvatljivo obojenima). Osim toga u Zapruđu niti jedan Karlo nikada nije šepao.

Potraga je zapela u slijepoj ulici, sve dok netko iz Zapruđa, dok je kupovao na tržnici u Utrinama, nije u sasvim slučajnom razgovoru s prodavačicom mandarina na štandu došao do podatka da je jedan Karlo koji šepa, živio u neboderu iznad ljekarne odmah do utrinske tržnice. Onda je bilo lako. Na popisu stanara tog nebodera bio je samo jedan Karlo. Karlo Hoffman. Ubrzo je ustanovljeno da je Karlo Hoffman nestao prije dvije i pol godine i da od onda nije viđen. Nestao je za Uskrs (a ne za Božić). U Stanu u kome je nekada živio danas ne stanuje nitko.

Nijemac? Vrlo moguće. Ali mogao je biti i Austrijanac, Švicarac pa čak i Amerikanac. Ali sada je potraga mogla biti nastavljena s nešto više mogućnosti da se dođe do daljih informacija.
Karlo Hoffman, na opću žalost nije imao Facebook profil ali je pronađen jedan Karlo Hoffman na Twitteru i to sa samo s jednim twittom, gdje na pitanje jedne, nikom odavde poznate žene iz Kragujevca – “kako ste”, odgovora s jednim kratkim, jednostavnostavnim – “dobro”.

Na jednom od najpoznatijih (žutih) hrvatskih internetskih portala, ubrzo je, ponukano općom javnom pomamom za Karlom, osvanula kompletna priča o njegovom životu. U tom se tekstu tvrdilo da je Karlo porijeklom iz plemićke ruske obitelji s njemačkim korijenima, te da su njegovi, nakon Oktobarske revolucije i sloma bijelih u građanskom ratu izbjegli prvo u Poljsku, a zatim u Italiju, u Anconu. Tamo su razvili poslove u brodogradnji, obogatili se, ali je za vrijeme rata brodogradilište u nekoliko savezničkih zračnih napada do temelja razrušeno pa je cijela familija početkom 1945. izbjegla u Pulu, a zatim, negdje pedesetih, doselila u Zagreb. Sam Karlo, prema tekstu s portala, rođen je 1962. godine, studirao je pravo, te je završio u zatvoru početkom osamdesetih godina dvadesetog stoljeća zbog, motivima nikad razjašnjenog ubojstva svoje djevojke. Osuđen je na 20 godina zatvora, odležao je 16 godina. Iz zatvora je zbog dobrog vladanja, pušten 1999. godine, a na samom kraju teksta navodi se da je trenutno na istoku Ukrajine te da je pripadnik paravojnih ruskih formacija koje su počinile teške zločine nad civilnim stanovništvom.

Uskoro je jedan drugi hrvatski internetski portal objavio kako je cijela priča o Karlu koja je objavljena na prvom portalu izmišljena, te se kao dokaz za to navodi, kako u sudskim arhivima u Hrvatskoj s početka osmdesetih nema nikoga imenom Karlo tko je osuđen zbog ubojstva bilo kakve djevojke. Ujedno, taj portal daje svoju priču o Karlu Hoffmanu u kojoj se tvrdi da se radi o vambračnom djetetu Edvarda Kardelja iz tajne veze s njegovom sekretaricom.

Pokazalo se ubrzo, međutim, da je i ova priča izmišljena.

Mediji su o Karlu nakon toga pisali danima, a do onog što su gotovo svi smatrali “konačnom istinom”, došlo se tek u specijalnoj televizijskoj emisiji, koja je emitirana na državnoj televiziji, odmah nakon centralnog, večernjeg dnevnika a za koju je scenarij i režiju napravio čuveni hrvatski režiser Oto Setlar. Svi su u zemlji znali za njegov čuveni dokumentarac “Hrvatska – zemlja koja mora pobijediti!” i igrani filn “Četvoropreg” koji je govorio o stradanju ustaša poslije rata na Golom otoku (na napomenu nekih povijesničara da je Goli otok bio mjesto zatočenja isključivo informbiroovaca, dakle lijevih partijaca, Stlar bi iznervirano odgovarao da je umjetnička sloboda imperativ svakog dobrog umjetnika).

U uzbudljivom jednosatnom dokumentarcu, do u tančine je razotkriveno tko je Karlo Hoffman. Karlo je bio rodom iz Gline, austrijskog porijekla, iz oficirske porodice koja je u Hrvatsku došla još za vrijeme postojanja Vojne krajine negdje krajem 18. stoljeća. Njegova loša sreća počinje 1991. kada s porodicom zbog ratnih razaranja bježi iz Banovine. Iako je bio izvanredan student koji je završio studij genetske biologije 1983. godine s najboljim ocjenama (te je ubrzo magistrirao i doktorirao, s od struke vrlo hvaljenim radovima o japanskom porijeklu Hrvata), nije mogao naći posao u svom fahu pa se morao iz Zagreba vratiti u Glinu gdje preživljava kao konobar i od prodaje parfema i usisavača od vrata do vrata. U ratu je bio kratko, tokom 1992. godine. 1997. godine otac i majka ginu mu u prometnoj nesreći nakon čega su mu živci skroz popustili. Ostatak devedesetih liječi se po raznim hrvatskim institucijama za mentalne bolesti s dijagnozom šizofrenije. Njegov dobar prijatelj iz djetinjstva Milan Malinovsky, vadi ga iz umobolnice u Vrapču početkom dvijetisućitih te ga smješta u svoju garsonjeru u novozagrebačkom neboderu u Utrinama, gdje se brine se o njemu. Prije dvije i pol godine Malinovsky iznenada umire i od tada se Karlu Hoffmanu gubi svaki trag. U televizijskom dokumentarcu se još kaže da nije poznato gdje se Karlo Hoffman trenutno nalazi.

Dakle, trebalo je odgovoriti još na samo jedno pitanje – gdje je sada Karlo.

I koliko su se god se mediji upinjali, koliko su god ljudi uporno tražili gdje je Karlo, odgovora nije bilo. Osjećaj nemoći da se odgovori na posljednje i možda najvažnije pitanje postao je gotovo pa nacionalna frustracija. Obruč oko Karlove sudbine i dalje je ostao neprobojan. Prljava voda oko njega, ostala je (zauvijek) prljava (i mutna). Začudo nacija je bila prilično zadovoljna načinjenim poslom. Stanovnici države pokazali su sami sebi da zajedničkim naporom mogu puno toga. Politički gledano, cijela je akcija građanstva i medija bila skoro pa uspješna.

A on, samozatajan susjed koji je na pitanje “kako ste”, na ulici redovito odgovarao s “dobro” već je neko vrijeme bio mrtav. Ubio se, bacivši se s mosta u Arnhemu u Nizozemskoj. Bacio se s istog onog mosta, koji saveznički padobranci nisu mogli osvojiti krajem Drugog svjetskog rata. Nizozemska policija je uzalud pokušavala otkriti identitet samoubojice. Kod njega nisu pronađeni nikakvi dokumenti, a pregledom otisaka prstiju nije nađen niti u jednoj od policijskih arhiva zemalja članica Interpola.

Kako je došao do Nizozemske i zašto se ubio, nije ni meni poznato ali znam sigurno da se uopće nije zvao Karlo i da uopće nije živio u Novom Zagrebu te da uopće nije rođen u Glini. Nikada u životu nije obukao plavi kaput. Ime mu je bilo Alfred Mehun, živio je u Sesvetama a rođen je u Bjelovaru 1958. godine. Nosio je isključivo smeđe kapute. Nikada nije koristio niti crvene niti plave niti crne niti sive maramice a nije niti šepao.

No ljudi vjeruju u ono u što žele vjerovati i činjenice su im vrlo malo važne.

Alfredov život, tako je za sve, unatoč ogromnom uloženom naporu, ipak u potpunosti ostao “a bridge too far”.